Premda je najavljivao tvrdu kohabitaciju, Andrej Plenković ušao je u zajedničko obnašanje vlasti sa Zoranom Milanovićem baš umeko. Suprotno kiselom izrazu lica na njegovoj inauguraciji i narogušenim porukama, glatko su, učas, dogovorili novog načelnika Glavnog stožera koji je za svoj program razvoja oružanih snaga u saborskim odborima već pobrao jednoglasnu potporu. Ni s izborom čelnika tajnih službi neće, čini se, biti problema. Ravnatelj SOA-e ne bi se trebao mijenjati. Dogovorena je izgleda i izlazna strategija iz Afganistana. Idući mjesec Hrvatska vjerojatno posljednji put šalje svoje vojnike u tu misiju. Ako je suditi po startu, moglo bi ispasti da je premijeru suradnja s novim predsjednikom države mnogo prohodnija nego s njegovom prethodnicom. Koja je znala smjenjivati šefove tajnih službi zbog vlastitih grijeha i strane je državnike pozivala u posjet Hrvatskoj bez dogovora s Vladom, pa su se neki od njih naknadno morali otkazivati.

Premijer može frktati – više zbog potreba svojih unutarpartijskih izbora, ali ponešto i zato što mu se vjerojatno ne sviđa činjenica da će vlast ubuduće morati dijeliti i to s predsjednikom koji nije iz njegova stranačkog jata, što mu sužava prostor utjecaja i dosad neupitne dominacije – ali realno ne može odbiti ruku pruženu s Pantovčaka. Ljudi ne vole prznice ni uvrijeđene frajle. Tvrdim i odbojnim stavom samo bi radio u Milanovićevu korist. Novi šef države može biti pomirljiv i vrlo galantan. Nema razloga sumnjati u njegove dobre namjere ni najavu da u državnom vrhu želi funkcionirati kao konstruktivan, a ne korektivan faktor. Pred njim je pet godina mandata, na poziciji koja radno nije previše zahtjevna, a redovito ide pod ruku s velikom popularnošću.

Plenković u grbavoj situaciji

Za razliku od novog predsjednika, Plenković je u vrlo grbavoj situaciji. Posve je neizvjesno koliko još može trajati. Njegova je kandidatkinja izgubila izbore. Kako se u kampanju Kolinde Grabar-Kitarović uključio kao da je njegova vlastita, istom mjerom sada participira i u njenom porazu. Ni izbori u HDZ-uz nisu ugodni. Premda mu sva istraživanja daju prednost i prognoziraju zadržavanje šefovske pozicije, Plenkovićeva pobjeda može postati vrlo gorka. Oponenti ga žestoko napadaju, što je za HDZ posve nova, još neviđena situacija. Nijedan predsjednik HDZ-a nikada u stranci nije doživio takvu navalu kritike, osporavanja i diskvalificiranja. Sve ako i pobijedi, iz okršaja će izaći s dubokim ranama. Izborna utakmica govori da strankom u četiri godine nije uspio ovladati. Još manje ju je uspio transformirati, onako kako je na početku mandata najavljivao. Ali prava drama mogla bi se dogoditi na parlamentarnim izborima. U koje Andrej Plenković ide sa strankom koja više nije vodeća, koju je uspio preskočiti čak i potpuno praznim Davorom Bernardićem vođeni SDP i koja će, vrlo vjerojatno, dodatno biti grogirana još svježim, izbornim sukobima svojih frakcija uzrokovanim traumama.

Politička se konfiguracija u Hrvatskoj dramatično mijenja. Jedni će tvrditi da zemlja skreće udesno, drugi dokazivati da je ljevica u uzletu. Za Hrvatsku je sasvim sigurno jako dobro da sva vlast više nije u rukama jedne stranke. HDZ je još koliko jučer formalno i neformalno držao gotovo kompletnu vlast u državi. Sada je ljevica preuzela Pantovčak, desnica stoluje u Banskim dvorima. Konkurencija i svijest o smjenjivosti, o ograničenom roku trajanja, čuvaju vladare od kvarenja. HDZ je predugo na vlasti, što ga je posve izopačilo. Bolesno stanje u toj stranci funkcionira kao mlinski kamen oko vrata cijeloj Hrvatskoj. HDZ-u nije problem samo podjela vlasti. Problem su trendovi. Nelagodu sigurno stvara osjećaj da je stranka zahvaćena osekom. Rejting se suši, izgubljen je i dio vlasti. A konkurencija je u plimnom rastu, osvaja dio vlasti koji dosad nije imala. Što s jedne strane stvara ozračje potrošenosti i gubitništva, a s druge strane proizvodi živost i rađa nade u novi početak. Čini se kao da je HDZ u odlasku, a SDP u povratku. Plenkovićeva je partija zaslužila izgubiti izbore, ali je vrlo upitno je li ih Bernardićeva stranka zaslužila dobiti. No u ovom trenutku SDP profitira već samim tim što figurira kao kontra HDZ-u.

Odricanje od političkog centra

Dojam o rastu desnice hrani se HDZ-ovim upravo započetim desnim skretanjem i respektabilnim rezultatom koji je grupacija desno od HDZ-a, okupljena oko Miroslava Škore, ostvarila na predsjedničkim izborima. Među kandidatima za vodeće funkcije u HDZ-u gotovo da nema ni jednoga koji ne pripada desnom krilu stranke. Plenković je svoj tim sastavio od ljudi koji se politički uopće ne razlikuju od njegovih konkurenata zdesna, iz trijumvirata Miro Kovač – Ivan Penava – Davor Ivo Stier. Tako je za mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a kao konkurenciju vukovarskom gradonačelniku istakao ministra Tomu Medveda. Teško je vidjeti po čemu bi se njih dvojica, osim po godinama, mogli razlikovati.

Svojom listom Andrej Plenković faktički priznaje poraz. Od obećanja o pretvaranja HDZ-a u pristojnu stranku desnog centra definitivno odustaje. Potpisuje kapitulaciju, prihvaća da mu desno krilo stranke nameće vlastitu logiku. Tako postaje gotovo sasvim svejedno tko će na HDZ-ovim izborima pobijediti. Hoće li u stranački vrh proći njegovi ili kandidati konkurencije. Jedni i drugi krojeni su od istog, tvrdo desnog materijala. U takvom okružju ni Plenkovićeva umjerenost nema šanse. Sam je praktično odbacuje. Prilično suicidalno, kadrovskim naslanjanjem na ljutu desnicu odriče se prostora političkog centra.

Za razliku od HDZ-a, kojem konkurencija zdesna diše za vratom, SDP nema nikakve ozbiljne rivale na ljevici. Ali to ne znači da se do izbora ne mogu i neće pojaviti. Neka istraživanja pokazuju da su Hrvati jako spremni birati novostvorene stranke. Vazda valjda u potrazi za novom nadom. SDP raste, upogonjen prije svega refleksom Milanovićeva uspjeha i potpunim urušavanjem nekih populističkih stranaka ili grupacija, poput Živog zida ili mjestom u Europskom parlamentu pacificiranog Kolakušića. Predsjednik države sasvim sigurno neće pomagati svojoj stranci na izborima, ali činjenica da je osvojio Pantovčak jako utječe i na perspektivu SDP-a. Mijenja odnos prema cijeloj stranci, čini je opcijom na koju se mora računati. Ni izborne pobjede više nisu isključene. Ali nisu ni garantirane. Pogotovo nema jamstava da bi SDP-ova eventualna vlast bila bitno drugačija od postojeće. Vjerojatno se ne bi toliko davila u klijentelizmu i korupciji, ali potrebni transformacijski kapaciteti na Ibleru nisu viđeni.

Milanovićeva marketinška poza

U takvoj močvari, Zoran Milanović lako bi mogao još povećavati svoju popularnost i prihvaćenost. Njegov inauguracijski govor široko je odjeknuo. Hvale ga i oni koji priznaju da im nije bio izbor. U moru političkih fraza, u kojima se desnica i ljevica pokazuju jednako šupljima i jalovima, njegovo intelektualno snažno i državničko inzistiranje na Republici, kao zajedničkoj kući svih hrvatskih građana, mnogima je došlo kao melem na ranu. Svojim zagovaranjem ustavnog patriotizma koji naciji šopanoj mitomanskim nacionalizmom i zgađenoj lažljivim i kleptokratskim domoljubljem nudi neku posve novu agendu, a pogotovo isticanjem da ne pristaje na svojatanje ljubavi prema Hrvatskoj, ne pristaje da se zbog razlika u političkim stavovima u pitanje dovodi bilo čija lojalnost prema hrvatskoj državi, Milanović se profilira kao ključni faktor, politički lider normaliziranja, možda i modernizacije Hrvatske.

Nažalost, njegov medeni mjesec na Pantovčaku trajao je samo tri dana. Naprasno je okončan čim je novi šef države imenovao svoje savjetnike. A među njima i gospođu koja je svojedobno surađivala s krajnje konzervativnim, prema manjinama neprijateljski nastrojenim udrugama, sponzorirajući homofobne stavove. I čija se jedina kvalifikacija svodi na činjenicu da je bliska prijateljica predsjednikove supruge. Izgleda da se o kadrovskim rješenjima Milanović mnogo produktivnije uspijeva dogovoriti s premijerom Plenkovićem, nego s vlastitom ženom. LGBT zajednica odmah je protestirala. Uvijek vjerni prijatelji u SDP-u također su zatečeni. Moguće je razumjeti da Zoran Milanović koji se deklarira kao predsjednik svih građana, u svom timu želi imati i ljude ne samo vlastitih političkih uvjerenja. Ali ovdje nije riječ o tome. Nije riječ o širenju njegova spektra političkih vrijednosti, nego o njihovom dezavuiranju. Za savjetnicu je uzeo ženu koja se suprotstavlja njegovom proklamiranom sustavu vrijednosti i koja mu stoga ruši vjerodostojnost. Koja vadi ciglu iz one kuće za sve, kako on, tvrdi, vidi Hrvatsku.

Ustrajavanjem na takvom rješenju novi predsjednik daje za pravo onima koji njegovo novo, u kampanji pokazano uključivo ruho, smatraju tek marketinškom pozom. Prilično je neočekivano da samosvjesni i drčni tek prisegnuti šef države tako nepametno pljune na vlastite deklaracije i sam sebi napravi ogromnu reputacijsku štetu. Neuvjerljivo je kad potom zgrožen digne glas protiv onih koji su u Imotskom u karnevalskoj povorci organizirali spaljivanje lutke gay para s udomljenim djetetom. To je samo do krajnjih konsekvenci dovedena logika po kojoj njegova kontroverzna savjetnica zapravo funkcionira. Ali čak i da je najbolja, način njenog izbora za svaku je osudu. Potpuno je nedopustivo i skandalozno da netko sa strane kadrovira po predsjednikovu kabinetu. Čak i ako je riječ o njegovoj ženi. Što se prakticiralo i dok je ovaj bio premijer. Treba li podsjećati da su neke njene ministarske akvizicije danas uzdanice Milana Bandića. Imamo predsjednika papučara? Nije baš za ponos, ali ni za prebrze zaključke. Zoranu Milanoviću treba dati vremena. Da se pokaže. Ali možda ovdje treba podsjetiti na svojedobnu izjavu jednog od njegovih prethodnika, Stjepana Mesića, koji je za sebe znao reći da je predsjednik svih građana, ali ne i svih političkih opcija.