Puškaranje između dvaju brda vlasti u posljednjih dvadesetak dana ponovno eskalira. Trenutno se vode borbe oko utjecaja na vojsku. Između predsjednika države i ministra obrane, odnosno premijera zametnula se teška bitka za osvajanje prevlasti u Oružanim snagama. Obje strane koriste sve ubojitije oružje.

Zoran Milanović tvrdi da s resornim ministrom više ne može surađivati. S notornim Miloradom Dodikom, za međunarodnu zajednicu glavnim razbijačem Bosne i Hercegovine, po vlastitim se riječima u deset minuta sve može dogovoriti, s ministrom Banožićem, kojega naziva gaulajterom i opuškom, ne može. (Usput samo: ako su njegove pregovaračke sposobnosti zaista tako impresivne da čak i s čovjekom kojega Amerika proglašava najvećom prijetnjom miru i stabilnosti cijele regije, može naći zajednički jezik, možda bi šef hrvatske države s Dodikom za početak mogao dogovoriti vraćanje prava na povratak onim Hrvatima koji su nekad živjeli u dijelu BiH pod njegovom kontrolom, a ne da banjalučki biskup Komarica i ovih dana glasno mora naricati nad njihovom sudbinom.)

Na prekomjerno granatiranje s Pantovčaka iz Vlade odgovaraju na isti način. Mlađahni ministar za predsjednika Republike javno tvrdi da je psihijatrijski slučaj i nedvosmisleno zagovara njegov opoziv. Premijer govori o Milanovićevu „puzajućem državnom udaru“, što mu se brzo poput bumeranga vraća u glavu porugom da je sam ništa drugo nego „puzajući državni udav“. Premijer je svjestan da za operaciju detroniziranja šefa države nema municije. Ne može sakupiti dovoljno ruku da ga u Saboru proglasi psihički faličnim. Već su se proljetos prebrojavali, kada su neki od njegovih najbližih suradnika u javnost plasirali tvrdnje o predsjednikovu navodno „očitom poremećaju ličnosti“, odnosno „koktelu određenih poremećaja, paranoje i shizofrenije“.

Državni vrh u ratnom stanju

Ukratko, državni je vrh u ratnom stanju. Moguće je dogovaranje privremenog primirja, ali dok su Milanović i Plenković na vlasti, trajno okončanje njihova teškog konflikta nije realno očekivati. Politički sukobi nisu neprirodni, pa čak ni nepoželjni. Pomažu vjetrenju glava, bistrenju ideja. Ni tvrda kohabitacija, kako je to odmah na početku Milanovićeva mandata Plenković najavio, ne mora biti nekakav strašan problem ni bauk. Međutim, tvrda kohabitacija između aktualnog hrvatskog predsjednika i premijera pretvorila se u neproduktivan niz sporova i teških svađa i njihovu trajnu, po funkcioniranje države blokirajuću nesnošljivost. Ali njihov rat nije i naš rat. Nije rat u kojem bi ostatak nacije trebao sudjelovati.

Njihov rat nije naš rat – a mi smo svi oni koji sa strane gledamo dok se dvojac na čelu Hrvatske međusobno šamara – zato što su predsjednik i premijer zaratili zbog trivija i gluposti. Casus belli u ovom je slučaju potpuna bedastoća. Vrh se države zakrvio oko toga hoće li zapovjednik jedne posve nevažne vojne postrojbe, onih operetnih baletana s Pantovčaka, u mirovinu sada ili s Novom godinom. Spor koji bi razumni ljudi, zakonom upućeni na suradnju, mogli i morali riješiti u dvije-tri riječi. Ovdje je problem silno narastao, s mogućnošću da preraste u ustavnu krizu. Već uzrokuje reputacijsku štetu cijeloj državi, možda malformira do sigurnosne prijetnje. Kako bi svoju artiljerijsku moć dodatno ojačao, Milanović je naknadno sukob proširio, pokušavajući se predstaviti zaštitnikom interesa cijele vojske, glasno zdvajajući zbog njenog navodno lošeg materijalnog položaja. Javno je zakukao zbog, po njemu, potpuno zapuštenih vojarni, koje uspoređuje s Černobilom. U trenutku kada je vojni proračun nikad veći i Hrvatska je po izdvajanjima za svoje oružane snage među rekorderima ne samo u Europi, nego i šire.

Kriza zbog bezvezarije

Šef države nije zacvilio zbog Černobila na Baniji ni u porušenom Zagrebu. Ne alarmira ni zbog drugih katastrofa kojima je Hrvatska pogođena. U državi u kojoj se skoro dvije godine nakon razornih potresa obnova nikako ne uspijeva pokrenuti, pa ljudi zimu opet dočekuju u kontejnerima, predsjednik se i premijer tuku oko toga tko će zapovijedati jednom uglavnom ceremonijalnom vojnom postrojbom. Dok se covid-pandemija razbuktava, svakoga dana koseći živote u smetovima, broj će smrti ubrzo premašiti deset tisuća i Hrvatska je trenutno po umrlima među tri-četiri najgore zemlje u Europi, prvi se ljudi države pubertetski mlate oko toga čiji je veći. U zemlji koja se po siromaštvu ne uspijeva odlijepiti s dna EU-a i kojoj posljedično prijeti potpuni demografski slom, Zoran Milanović i Andrej Plenković sazivaju generale i kompletan vojni vrh uvlače u svoje sporove oko tričarija. Krizu u državi konstruirali su iz jedne potpune bezvezarije. Njihov rat nije i naš rat jer Hrvatsku muče problemi posve drugačiji od onih oko kojih se dvojac s čela države potukao.

‘Svileni možda nema tako zvoneće metafore ni ubojitu retoriku kao Štemer s Pantovčaka, ali opoziciju na sličan način bagatelizira i kritičare doslovce proglašava ‘društvenim talogom”. FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Njihov rat nije naš rat i zbog sramotne razine sukoba. Političke – kao ni sve druge – razlike nisu zabrinjavajuće, zabrinjavajući je šokantan način na koje se one u ovom slučaju izražavaju. Skandalozna je razina komunikacije. Toksičan je uličarski, kafanski i prostački diskurs. Posve je legitimno da se šef države ne slaže s nekim ministrom ili premijerom, sasvim su prihvatljive i njihove međusobne kritike, ali neprihvatljivo je da se međusobno vuku po blatu. Da se bezobzirno diskvalificiraju i gaze, proglašavajući jedni druge opuškom ili psihijatrijskim slučajem. Da uzajamno nemaju ni elementarnog ljudskog uvažavanja, nego svojom posve neprimjerenom i incidentnom retorikom ruše povjerenje u državu i njezine institucije.

Nije ovdje u pitanju istinoljubivost. Ni potreba da se svakom skreše što mu ide. Nije riječ o otvorenosti koja će popu reći da je pop, a bobu bob. Ni želji da se trula politička scena oštrom retorikom malo prodrma. Predsjednik Milanović – poznato je – općenito gaji flambojantan, predatorski govornički stil, ne samo prema onima koji mu se zamjere. Spreman je ući u svaki ring kako bi se s nekim žestoko pofatao. Često će, nažalost, skrenuti u osobne uvrede, brz da se ljudima ružno naruga ili ih posve nepotrebno ponizi. Tako će doktore, koji su posljednju godinu dana proveli uz covid-bolesnike i spremni su javno primijetiti da bolest nije onako neopasna kako to predsjednik svojim ponekad potpuno promašenim epidemiološkim mudrolijama sugerira, javno nazvati ljudima iz mišjih rupa, beznačajna života. Istaknute intelektualce Zoran Milanović proglašava drukerima, a nevladine aktiviste grebatorima… Njegovi su istupi nerijetko voda na mlin rastu verbalne agresivnosti u hrvatskom društvu.

Svileni i štemer

Premda premijer Plenković ne poseže za tako razornim kvalifikacijama, njegov je odnos prema svakom oponirajućem stavu jednako nesnošljiv i neprijateljski. Svileni možda nema tako zvoneće metafore ni ubojitu retoriku kao Štemer s Pantovčaka, ali opoziciju na sličan način bagatelizira i kritičare doslovce proglašava „društvenim talogom“. Još su malignije poruke koje se iz njegova okružja emitiraju. Samo proteklog su tjedna dva ministra demonstrirala ekstremni civilizacijski rikverc. Tako karikaturalni ino-ministar Grlić Radman, inače sin jednog od crvenih tajkuna, sektaški implicira da oni koji „nisu odgojeni kao Hrvati i katolici“ ne mogu u hrvatsku diplomaciju. Dok Ministarstvo branitelja zbog jedne s Vukovarom povezane kolumne, čiji sadržaj očito nisu razumjeli, žestoko napada novinara Borisa Dežulovića, crtajući mu metu na leđima, tako da je i Hrvatsko novinarsko društvo moralo reagirati, osuđujući javni i institucionalni linč kojem je autor izložen. Hrvatskoj je poput kruha potrebno dijaloga, tolerancije i međusobnog uvažavanja, a s državnog se vrha intonira krik, bijes i hajka i pokazuje težak prezir prema javnosti.

Njihov rat nije i naš rat jer se u ovom slučaju radi isključivo o osobnom sukobu. Teze kako se predsjednik Milanović profilira kao jedina opozicija premijeru Plenkoviću jednostavno ne stoje. Njih su dvojica u međusobno rivalskom odnosu, ali sadržajno slični kao jaje jajetu. Riječ o sukobu malih razlika. Zapravo o pravom bratoubilačkom ratu. Razlikuju se tek po stilu, jedan je brz na obaraču, drugi tiha voda brege dere, ali obojica bez čvrstih političkih uvjerenja. Oba u politici samo iz vlastitih karijernih razloga. Povezuje ih osjećaj osobne superiornosti. Gigantski narcizam i zagledanost u vlastiti pupak. Zatim autokratska profiliranost. Državu jedan i drugi smatraju svojim vlasništvom. Zakone će i procedure rastezati kao da su od gume, demokratsku kontrolu vlasti ne podnose, nadzorne će institucije ignorirati ili ih krojiti po vlastitoj mjeri. Predsjednik je ljubitelj vozikanja helikopterom i brodovima, kako mu se ćeifne, premijer će javno tvrditi: Mogu što hoću. Kadrovska im je politika također vrlo slična, prema državi potpuno neodgovorna. Plenković će za ministre uzeti uglavnom nesposobne političke patuljke, pa će Milanović onda lupati po potpuno potkapacitiranom ministru Banožiću, ali će i sam za suradnike i svoje adute za diplomatsku službu birati već potrošene osobne frendove.

Njihov rat koji nije i naš rat uopće nije bezazlen. Zoran Milanović – vidimo – traži sukob. Uvijek ga svrbe prsti da se potuče. Ne samo zato što svoju fajtersku narav i ne pokušava obuzdati, nego i zato što iz konflikta, stvarnog ili konstruiranog, vuče veliku korist. Sukob mu odgovara jer ga stalno drži u javnosti, pa je – premda uglavnom skromnih ovlasti – njegov reputacijski profit golem. Ne treba, međutim, zaboraviti kako se nakon njega SDP nikako ne uspijeva sabrati. Nakon Milanovićeva mandata na Ibleru, ta je stranka zahvaćena procesom, čini se, potpuno nezaustavljivog raspadanja. Kao što je nemoguće zanemariti činjenicu da Andrej Plenković svoju sad već prilično staru najavu o demokratskoj transformaciji HDZ-a na koncu nije realizirao. Pitanje je, dakle, što će nakon njih dvojice ostati od Hrvatske?

Dok oni čuvaju grobove, zemlja će u ruke srpskog ‘kralja šećera’

Zabranili su Šerbedžijin koncert u Vinkovcima, tvrdeći da je neprimjereno njegovo održavanje u tjednu obljetnice pada Vukovara; napali su, čak i prijetnjama smrću, novinara Dežulovića jer je u svojoj kolumni provokativna naslova problematizirao zloupotrebu tog grada i njegovih ratnih žrtava u političke svrhe; digli su se na noge i krenuli u prosvjede zbog privremenog brisanja jednog, križevima i grobovima ukrašenog i vukovarskom stradanju posvećenog murala u Zagrebu – samozvani čuvari revolucije ordiniraju Hrvatskom. Za njih je Vukovar za vazda Vukowar. Grad hiberniran u statusu ratne žrtve. U vlasti političke nekrofilije. Nisu se sjetili da povodom tridesete obljetnice ratne tragedije pokažu uznemirenost zbog strašne činjenice da je iz Vukovara u posljednjih deset godina otišlo 5500 ljudi, oko trećina stanovnika. Nisu primijetili ni to da se prodajom hrvatskih podružnica ruske Sberbanke jednoj beogradskoj banci, pod kontrolom tamošnjeg tajkuna Kostića, otvara mogućnost njegova preuzimanja i Fortenove, u čijem su vlasništvu veliki kompleksi poljoprivrednog zemljišta po Slavoniji. Kostić je još u vrijeme posrnuća Agrokora deklarirao svoju zainteresiranost za ulazak u dijelove nekadašnje Todorićeve firme. Dok oni čuvaju grobove, zemlja će u ruke srpskog „kralja šećera“.