Vlada se bez pravog objašnjenja, kukavički odjednom slaže s gašenjem rafinerije u Sisku i donosi zakone koji će omogućiti da Ina definitivno prijeđe u ruke MOL-a. To je, valjda, zalog energetske neovisnosti i sigurnosti Hrvatske. Premda je prije dvije godine pompozno najavila da će hrvatsku naftnu kompaniju definitivno vratiti u hrvatske ruke

Američki veleposlanik jako je nahvalio hrvatsku vladu. Oduševila ga je prošlotjednom odlukom o financiranju izgradnje terminala za ukapljeni prirodni plin na otoku Krku. ‘’Čestitke hrvatskoj vladi, osobito premijeru Plenkoviću i ministru Ćoriću, za odobravanje sredstava za LNG terminal“, objavio je ambasador SAD-a u Zagrebu Robert Kohorst, tvrdeći da tom odlukom Hrvatska, kojoj odjednom tepa kao američkom strateškom partneru i savezniku, preuzima pozitivnu lidersku ulogu. Kohorstove su izjave vrlo razumljive i vrlo skupe.

Za hrvatsku javnost nije nikakva tajna da su Sjedinjene Američke Države jako zainteresirane za izgradnju LNG-ja u Hrvatskoj. Ambasador Kohorst otpočetka, od dolaska u Zagreb, otvoreno izjavljuje da je terminal na Krku njegov najvažniji zadatak. Riječ je o američkom ekonomskom interesu. Premda se cijeli projekt pokušava umotati u priču o Hrvatskoj korisnoj, navodno i potrebnoj diverzifikaciji nabavnih izvora, LNG je zamišljen prije svega kao investicija za plasiranje američkog plina. Međutim, Amerika nije spremna da svoju zainteresiranost za otvaranje novih tržišta i financijski potvrdi. Vlastiti kapital u terminal nije uložila.

ĆORIĆEV GRANDIOZNI BEZOBRAZLUK

Dio će sredstava, oko 100 milijuna eura, dati Europska unija, ali najveći teret pada na nejaka hrvatska pleća. Vlada je prošlog tjedna odlučila da će hrvatski građani podmiriti račun. Iz državnog će se proračuna osigurati 100 milijuna eura, a drugi dio za pokriće operativnih troškova financirat će se poskupljenjem plina, odnosno uvođenjem posebnog nameta za sigurnost opskrbe – takozvana S.O.S. naknada – koji će, prema sadašnjim izračunima, potrošače stajati oko 35 kuna godišnje. Nije strašno, ali tako se mic po mic bildaju cijene. Braneći svoju odluku, premijer Plenković i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić sada na sva usta tvrde da je riječ o strateškom projektu koji Hrvatskoj garantira energetsku neovisnost i sigurnost te da u tom kontekstu pare nisu važne. Visokoparnom retorikom prikrivaju neugodnu činjenicu da hrvatski građani voljom svoje Vlade izgradnjom LNG-ja časte Ameriku.

Terminal za ukapljeni plin u principu ne mora biti loša investicija. Konkurencija je također dobra. Može biti korisno da ruski plin, kojim se poput najvećeg dijela Europe i Hrvatska napaja, dobije alternativu. Međutim, donoseći odluku o izgradnji postrojenja na Krku aktualna vlada počinila je nekoliko neoprostivih grešaka. Prvo, zanemarila je želje lokalne zajednice, koja se protivi postavljanju plutajućeg LNG-ja, smatrajući ga ekološki vrlo rizičnim, pa onda i po svoj turizam posve neprihvatljivim. Čak je i elementarna komunikacija između nadležnog ministarstva s ljudima na terenu, čini se, izostala. Tako ministar Ćorić potpuno nepametno i iritantno objavljuje da stavovi gradonačelnice Omišlja o LNG-ju, negativni, uopće nisu predmet njegovog interesa, što je bezobrazluk grandioznih razmjera. Slično je nedavno radnicima iz gaseće Inine rafinerije u Sisku javno poručio da ih neće primiti. Čak i monarsi danas imaju više takta. Kao da dolazi iz političke pećine, kao da ne zna ništa o uljuđenom razgovoru i demokratskim standardima, ministar ne otkriva tko je – ako to nisu građani i njihovi legitimni predstavnici – predmet njegova interesa. Svojim nepodnošljivo bahatim odnosom samo provocira revolt LNG-jem tangiranog stanovništva.

TAJNI POSJETI BUDIMPEŠTI

Drugo, odlukom o financiranju terminala na Krku aktualna Vlada potpuno je zanemarila ekonomsku logiku. Isplativost je LNG-ja, u najmanju ruku, vrlo upitna. Mnogi će danas reći da je Andrej Plenković upravo dobio svoj vlastiti Obrovac, koji će ga zauvijek obilježiti i nadživjeti. Baš kao što je propala izgradnja velikog kompleksa tvornice glinice u Obrovcu postala sinonim politički motiviranih, a poslovno promašenih investicija iz vremena socijalizma. Crvenim muljem devastirani i zatrovani krajolik još nosi biljege tog projekta koji je trebao privredno oživjeti zaostale krajeve Hrvatske, a pretvorio se u pravu katastrofu.

LNG se također može pokazati promašenim ulaganjem. Dostupni podaci upućuju na oprez. Terminal je planiran za kapacitet od 2,6 milijardi prostornih metara plina. Donja je granica isplativosti zakup 1,3 milijarde kubika plina. Međutim, unatoč više puta ponovljenim pozivima, interes su – i to nedovoljan, ukupno jedva 500 milijuna kubika, dakle tek nešto više od trećine potrebnog minimuma – pokazale dvije hrvatske, s državom povezane firme, državni HEP i Ina. Nitko iz Europe, nitko iz regije. Vjerojatno ništa neobično s obzirom na to da je američki ukapljeni plin oko 30 posto skuplji od ruskog zemnog plina. Ali to dovodi u pitanje ekonomsku opravdanost cijelog projekta. Vrlo je realna opasnost da će gubitke LNG-ja hrvatski građani platiti dodatnim rastom cijena struje, možda i nekih drugih energenata. Kao što danas milijardama kuna plaćaju državna jamstva u Uljaniku.

Treće, Vlada je braneći svoju jako skupu odluku o financiranju izgradnje terminala na Krku pokazala potpunu logičku neuvjerljivost. Investicija sumnjive isplativosti opravdava se strateškim razlozima. LNG je, tvrde, jamac energetske neovisnosti i sigurnosti Hrvatske. Naravno, bolje je imati više dobavnih pravaca, da u slučaju neke eventualne krize opskrba države ne dođe u pitanje. Ali ako Njemačka ne smatra problematičnim i nesigurnim da oko 90 posto njenog uvoznog plina dolazi iz Rusije, zašto bi Hrvatska inzistirala na rezervnom rješenju. Da se zaista radi o energetskoj neovisnosti i sigurnosti države, lista bi prioriteta drugačije izgledala. LNG u tom pogledu nikako ne može biti najvažniji projekt. Ako je glavni razlog bacanja novca poreznih obveznika, piše komentator Lidera, osiguranje kapaciteta za slučaj poremećaja u dobavi, onda bi odmah trebalo sagraditi pet-šest neprofitabilnih elektrana ako se zakomplicira uvoz struje. Pa još desetak velikih skladišta za naftu. Pa stotinjak velikih hladnjača u kojima treba čuvati hranu ako nešto nekada pođe ukrivo…

Taj bi se ironizirajući niz mogao nastaviti. Međutim, osnovno je da se Vladino inzistiranje na izgradnji LNG-ja, kao navodno strateškog projekta koji će Hrvatskoj garantirati energetsku neovisnost i sigurnost, drastično razlikuje od onoga što Plenkovićev kabinet radi u tom sektoru. Raskorak između pro-LNG retorike i stvarnosti je ogroman. Vlada se bez pravog objašnjenja, kukavički odjednom slaže s gašenjem rafinerije u Sisku i donosi zakone koji će omogućiti da Ina definitivno pređe u ruke MOL-a. To je, valjda, zalog energetske neovisnosti i sigurnosti Hrvatske. Premda je – dosadilo je već ponavljati – prije dvije godine pompozno najavila kako će hrvatsku naftnu kompaniju definitivno vratiti u hrvatske ruke. Sada se daleko od očiju javnosti, za tajnih posjeta ministra Ćorića Budimpešti, dogovaraju rješenja koja idu u posve suprotnom pravcu.

RUSI SE DOBRO UGNJEZDILI

Vlada je odluku o financiranju izgradnje LNG-ja definitivno prelomila neposredno nakon što je Amerika zaustavila i onemogućila nabavu eskadrile Baraka. Čini se da je lekcija s neslavno propalom kupovinom aviona od Izraela bila vrlo uvjerljiva. Možda u ovom slučaju otvorenija i brutalnija nego dosad, ali savezništva s velikim i moćnim državama imaju svoju cijenu. Hrvatska je svoja strateška partnerstva često morala skupo plaćati. U teškim vremenima izuzetno važno prijateljstvo Njemačke nagrađeno je prepuštanjem hrvatskog telekoma, Vatikanu smo se za lobiranje na međunarodnom priznanju Hrvatske odužili ugovorima kakve nema ni s jednom drugom državom, hrvatske su banke prvo sredstvima poreznih obveznika sanirane, pa onda ispod cijene prepuštene strancima. Zahvaljujući ne samo Ivici Todoriću i Agrokoru, nego i svojim interesnim simpatizerima u HDZ-ovim redovima, i Rusi su se u hrvatskom ekonomskom prostoru danas sasvim dobro ugnijezdili. Još od Titovog razlaza s Moskvom 1948. nikada nisu bili prisutniji.

Suočen s kritikama zbog svoje popustljivosti prema mađarskim interesima, ministar Ćorić šireći fake tvrdi da HDZ nikada nije prodao MOL-u ni jednu dionicu Ine. Nije, samo je uredio tako da im veterani prodaju svoje poklonjene pakete obveznica, a Ivo Sanader, iz razloga kojima se godinama već bavi hrvatsko pravosuđe, Inu je posve nesukladno vlasničkim udjelima praktično izručio u ruke MOL-a. Od hrvatske suverenosti, svojedobno opjevane onom hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, ništa nije ostalo. Što ne znači da je jahanje na suverenističkim mantrama rješenje. U vladanju Hrvatskom domaći su se gospodari, naime, često pokazali lošijim od stranaca. Drugi se, pojedinci i države, posve logično rukovode svojim vlastitim interesima, iznevjerili su oni koji bi trebali brinuti o nacionalnim interesima Hrvatske. Strani se igrači oslanjaju na domaću potkupljivu političku vlastelu. Optužnica protiv Sanadera tvrdi – što je bilo potvrđeno i kasnije poništenom sudskom presudom – da je njegovo pogodovanje MOL-u djelo koruptivnog karaktera.

Nije problem što Amerika želi terminal za svoj ukapljeni plin na Krku. Može biti problem ako iz pozicije globalne sile ucjenjuje: danas da Hrvatska sama pokrije troškove ekonomski neopravdane investicije; sutra, vjerojatno, da se preorijentira na njenu ponudu, premda je američki plin značajno skuplji od ruskog. Ali pravi je, golemi problem kad hrvatska vlada tom pritisku bez ikakvog otpora podlegne, vlastitu javnost pritom na sva usta uvjeravajući kako je riječ o strateškom interesu Hrvatske. Premda stvari stoje posve drugačije. Način na koji će graditi LNG suprotan je strateškim interesima Hrvatske.