Premda se inače voli predstavljati kao karijatida političke stabilnosti Hrvatske, Andrej Plenković svoju je netrpeljivost prema opoziciji pustio s lanca bilo kakvog obzira, pa su njegovi bjesovi eskalirali do dimenzija pravog histeričnog ispada. Premijer je potkraj prošloga tjedna oporbene stranke izložio žestokom prekomjernom granatiranju, optužujući ih za valjda sve što je mogao smisliti: za političku nekulturu i destruktivnost, za nacionalnu neodgovornost, populizam, demagogiju i nemoral, za okretanje leđa u potresu postradaloj Baniji i potpunu ljudsku bezobzirnost prema teškim covid bolesnicima.

Plenković je proključao jer se HDZ-ova parlamentarna većina prvi put pokazala nedovoljnom da njegovu volju provede kroz Sabor. Opozicija je srušila kvorum, odnosno HDZ ga sa svojim partnerima nije uspio održati. Kako vladajući u Saboru raspolažu tek jednom rukom više od opozicije, bolest jednog HDZ-ova člana, konkretno, u međuvremenu nažalost preminulog Miroslava Tuđmana, uzrokovala je krizu većine. Opozicija ne može biti kriva što je HDZ-ova koalicija tako tanka i ovisna o jednom glasu. Niti može biti odgovorna što je vrh HDZ-a posve nepametno provocirao sukob u Saboru, i to na posve marginalnoj temi. Manjak vlastitih zastupnika premijer nije ni pokušao premostiti nekim kompromisnim rješenjem pa su oporbene stranke u bloku, ovom prilikom ujedinjene od ljevice do krajnje desnice, napustile sabornicu kad je Gordan Jandroković odlučio da njihov prijedlog zakona o ukidanju članarine u Hrvatskoj gospodarskoj komori ne pušta u glasanje. Rušenje kvoruma onemogućilo je izglasavanje i drugih predviđenih zakona, među kojima je najurgentniji onaj o obnovi potresom razorene Banije, što je premijer odmah iskoristio da vlastitu odgovornost, uz mnogo buke, adresira opoziciji. Ali svojim gnjevnim, povremeno i prijetećim bujicama njegova je visost samu sebe do gola striptizirala.

Što je Mad Plenković zapravo pokazao? Pokazao je, kao prvo, da ni za kakve ozbiljne reforme nije spreman. Da će svoje parazitske strukture braniti do zadnje kapi krvi osiromašenih radnika i iscijeđenih poduzetnika. Oporbeni prijedlog o ukidanju obavezne članarine u Hrvatskoj gospodarskoj komori zaustavio je na prvom koraku. Premda se do drugog čitanja zakona procedura mogla mjesecima rastegnuti. Ali ni takvo minimalno popuštanje premijer nije bio spreman dopustiti. S prezirom će spominjati četrdesetak kuna mjesečne članarine, zanemarujući činjenicu da ovdje nije toliko riječ o parama, nego o osjećaju nepravde, prisilnom plaćanju nečega od čega nema koristi. Pozivat će se na tradiciju i biskupa Strossmayera. “Zar bismo trebali ukidati instituciju koja je nastala u Strossmayerovom vremenu”, zgražao se. Ali časni se biskup vjerojatno prevrće u grobu kad vidi u što se Gospodarska komora pretvorila. A pretvorila se u raskošan resort za HDZ-ove uhljebe. O čijim se uživancijama u Dubaiju zna više nego o hrvatskoj privredi korisnim akcijama. Uostalom, ukidanje obavezne članarine ne znači likvidaciju HGK. Znači samo da se ta institucija mora transformirati kako bi je privrednici smatrali potrebnom i vrijednom financiranja.

Opozicija po mjeri

Drugo, premijer je pokazao ekstremnu količinu animoziteta prema opoziciji. Da može, vjerojatno bi i on, poput Franje Tuđmana, zabranio „oporbenu situaciju“. Podsjetimo, potkraj devedesetih prvi je predsjednik samostalne Hrvatske odbio potvrditi legitimno, iz opozicijskih redova izabranog gradonačelnika Zagreba, i to u četiri navrata, svoju antidemokratsku odluku, faktičko nepriznavanje rezultata izbora, objašnjavajući priznanjem da ne dopušta “oporbenu situaciju“. Srećom, Hrvatska se u međuvremenu odrekla polupredsjedničkog sustava i Andrej Plenković nema ovlasti kakvima je raspolagao ili kakve je prisvajao predsjednik Tuđman. Ali rado bi krojio opoziciju po svojoj mjeri. Kad na posve legitimnu oporbenu parlamentarnu akciju odgovori popovanjem ili prijetećim porukama, pjeneći se kako im „to nikada neće zaboraviti“, premijer razotkriva svoj autokratski karakter.

Opozicija je u Hrvatskoj puna mana i slabosti, ali ovdje nije riječ o njenoj posve opravdanoj kritici. Više nije riječ ni o legitimnoj političkoj borbi. Aktualni premijer već duže vrijeme prema svakoj opoziciji otvoreno pokazuje averziju i prezir. Na svaki je način pokušava difamirati, diskvalificirati i poniziti. Pretjerano se bahateći, desnicu proglašava ekstremističkom, s ljevicom se izruguje. Njegova je netrpeljivost prema bilo kakvom šušnju kritike, aspiracija na praktično faraonski status, narasla do neprijateljskog stava prema svakoj opozicijskoj stranci. Pozive na dijalog ignorira, svaku će oporbenu inicijativu odbaciti i zgaziti. U stožer za borbu s koronom opoziciju ne pušta, čak tvrdi da ga sabotiraju, faktički rade za covid, što je potpuno suluda optužba. Za prijedlog predsjednika države da parlamentarnu oporbu uključi u izradu nacionalne strategije razvoja, ni da bi čuo, ali će je potom javno šibati zbog nesudjelovanja. Na promptne pozive nekih opozicijskih stranaka da se saniranje posljedica potresa na Baniji odmah unese u zakon, ne reagira, ali kad mu usfali kvorum za njegovo izglasavanje, gromoglasno će o njihovom navodno bezobraznom okretanju leđa postradalima. Premda je održavanje kvoruma odgovornost parlamentarne većine, a ne oporbene manjine.

Na braniku stranke

Treće, Andrej Plenković nikako nema prava na ulogu nekakvog moralnog arbitra. Ulogu koju očito pokušava prisvojiti dok opoziciju proglašava nemoralnom i drži lekcije iz političkog i ljudskog poštenja i korektnosti. Zaista, potrebna je enormna doza političkog autizma, ili arogancije, da se šef stranke osuđene (još nepravomoćno, ali već drugi put) za korupciju, jedine u Hrvatskoj, prepotentno predstavlja kao nekakva moralna vertikala, uspravnica kreposti i časti. Ali on tvrdi da ta presuda nema veze s njegovim HDZ-om. Kada su nedavno Ivo Sanader i HDZ ponovno osuđeni za zamračivanje milijuna u slučaju Fimi media, Plenković je žustro stao na branik svoje stranke, pokušavajući prodati priču da ona nema baš nikakve poveznice s tim kriminalnim nasljeđem. „No way! Nitko iz sadašnjeg vodstva nije imao veze s tim aktivnostima! Ovo je jedan posve drugi HDZ!“ grmio je.

Međutim, ovih se dana zorno pokazuje da taj njegov „no-way“ HDZ zapravo funkcionira kao „A-kaj-bi-ti-štel-biti“ HDZ. Pitanje kojim je Žarko Tušek, HDZ-ov zagorski šerif, u svojoj kleti testirao i vrbovao jednog lokalnog nezavisnog vijećnika, pokušavajući kupiti njegovu suradnju s HDZ-om na skorim izborima, i to vrlo širokom ponudom, od sredstava za promidžbu do raznih funkcija u javnim institucijama, ali je ovaj sve snimio, a potom prijavio javnosti, a onda i Uskoku. U samo desetak dana HDZ-u su se otvorile tri slične koruptivne afere. S prstima u pekmezu ulovljeni su jedan župan, jedan gradonačelnik, također snimljen, i jedan član najvišeg stranačkog rukovodstva. Neki su smijenjeni, neki su se morali odreći sudjelovanja na nadolazećim lokalnim izborima. Tušek više neće voditi HDZ-ovu županijsku organizaciju, ali ostaje saborski zastupnik i član Predsjedništva HDZ-a. Posebno je zabrinjavajuće kad mu stranački navodno „no-way“ šefovi zamjeraju naivnost i neoprez, javno sugerirajući da je veći problem snimanje i medijsko razvaljivanje korupcije, nego njeno prakticiranje.

Andreja Plenkovića pravim šefom „A-kaj-bi-ti -štel-biti“ HDZ-a čine ne samo njegovi žinići i tušeci, puljašići i kuščevići, žalci i rimčeve, nego se i sam tako profilirao činjenicom da mu je tijekom cijelog proteklog mandata većinu u Saboru čuvao korupcijskim aferama izbušeni Milan Bandić sa svojom šakom žetona, što, naravno, nije bilo besplatno, bez ruka ruku mije aranžmana. Premijer se nije ženirao ni toga da u jednom trenutku prihvati i usluge sudskim postupkom ucijenjenog Tomislava Sauche, kojemu se proces godinama rastezao da bi – sasvim očekivano! – odmah nakon izbora, kad je HDZ-u postao nepotreban jer više nije u Saboru, prvostupanjski osuđen za korupciju.

Ali dno dna dotakao je Andrej Plenković kad je odlučio teško bolesnog Miroslava Tuđmana iskoristiti u obračunu s opozicijom. Nisu oporbenjaci, nego je on u saborska nadmetanja potpuno beskrupulozno uveo čovjeka koji se u tom trenutku borio za život. Optužujući konkurenciju za bezosjećajnost i političko lešinarenje, sam se pokazao hladnim i surovim. Što uopće nije iznenađenje. U Hrvatskoj je broj umrlih od zaraze koronom prešao pet tisuća, što se, kako tvrde epidemiolozi, ni u najcrnjim scenarijima nije predviđalo, a premijer nikada nije pozvao na minutu šutnje ili neki drugi oblik iskazivanja kolektivnog pijeteta. U Beču su još prije nekoliko mjeseci zapalili čitava polja svijeća, svakome svom u pandemiji preminulom građaninu na spomen. U Italiji i Španjolskoj organizirane su velike komemoracije. U Hrvatskoj ljudi odlaze u smetovima, tiho, bez da ih se država spomene. Suho ih navodi tek statistika, vlast srca kamena baš ništa. Eventualno, tek postanu li moneta u međustranačkom potkusurivanju.