Želja za socijalnom pravdom u mnogo slučajeva već je funkcionirala kao politička energija. Potmuli tutanj socijalnog nezadovoljstva i gnjeva iz utrobe Hrvatske, tutanj kakav se otvoreno i, čini se, nezaustavljivo razlijeva SAD-om, tri najjače političke grupacije uopće ne registriraju

Odvratni transparent s Kustošije, kojim jedna navijačka skupina prijeti jednoj etničkoj zajednici, živi je dokaz da Amerika nije tako daleko od Zagreba. “Jebat ćemo srpske žene i djecu”, doslovce je ispisala šačica onih za koje se običava reći da im pripada budućnost. Mladost koja je tek zakoračila u punoljetnost svojom jezivom porukom, ukrašenom – da ne bi bilo zabune! – prepoznatljivom ušatom izvedbom slova U, uz baklje i ustaški ZDS na HOS-ovoj zastavi, slavi neki sportski događaj. Degutantni je incident konsternirao Hrvatsku. Svakakvih se gnjusoba ova zemlja već nagledala, raspirivanje antisrpskog raspoloženja rijetko se osuđuje, ali ova je bljuvotina zdrmala i zgrozila javnost. Država je ovoga puta promptno reagirala, šestorica su huligana u pritvoru i odgovarat će za kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju.

‘OBLJENJE UGLOVA‘

Kad je brutalno ubojstvo Georgea Floyda diglo Ameriku na noge i kad se taj val proturasističkih prosvjeda proširio svijetom, službeni Zagreb uvjeravao je javnost da se Hrvatska neće pridružiti jer ovdje cvjetaju tolerancija i demokracija i nema rasizma. Ali etnička mržnja samo je derivat rasističkih bjesova. Jedan oblik netrpeljivosti i neprijateljstva prema drugačijem, po rasi, vjeri, spolu, bilo čemu. A s tim Hrvatska itekako ima problema. Dokaz nije samo sramotni transparent i sličnim porukama inspirirani grafiti po Zagrebu. Posljednjih godina broj se nacionalno motiviranih izgreda, najviše na štetu Srba, jako povećao. Premda Andrej Plenković stalno tvrdi da je u svom premijerskom mandatu inzistirao na “obljenju uglova”: stišavanju tenzija i podjela te njegovanju snošljivosti i uključivosti u društvu.

Nema, međutim, šanse da protusrpski incidenti i drastične najave nasilja nad “srpskim ženama i djecom” pokrenu bilo kakve masovnije manifestacije neslaganja i otpora. Ništa ni slično onoj provali gnjeva kakva se nakon gušenja jednog crnog stanovnika Minneapolisa zavaljala američkim ulicama. Na takve se prosvjede u Hrvatskoj ne može računati, prvo, zato što su Srbi u Hrvatskoj postali teška manjina. Nemaju brojnost koja Afroamerikancima daje snagu u SAD-u. Drugo, još ih prati kolektivna stigma neprijatelja hrvatske države iz rata devedesetih, nepravedna, jer je generalizirajuća, ali vrlo raširena. Treće, ideja ljudskih prava slabo je u Hrvatskoj ukorijenjena. U proturasističkim prosvjedima u Americi, pa onda i drugdje po svijetu, rame uz rame sudjeluju ljudi svih boja kože, bijeli ravnopravno s crnima. Teško je ovdje zamisliti bilo kakav pokret koji bi, poput onoga koji je krenuo iz SAD-a, na svojim zastavama ispisao “Black lives matter”. Koji bi hrvatskoj javnosti poslao poruku da su i srpski životi važni.

Ni na institucionalizirani rasizam, koji se manifestira u brutalnim postupcima hrvatske policije prema migrantima, nitko ne reagira. Nevladine ga organizacije, inozemne i domaće, registriraju, ali hrvatska se javnost drži krajnje nezainteresirano, kao da se to događa u nekoj drugoj zemlji. S primicanjem izbora ksenofobna se i protumanjinska retorika zaoštrava. Ne samo na krajnjoj desnici, u jatu Miroslava Škore, koji se do Sabora pokušava probiti na krilima dobro poznatog antisrpskog histeriziranja. Sada i ministar Beroš, u jeku koronakrize uzor pristojnosti i posvećenosti dobru cijele nacije, odjednom daje homofobne izjave. Javno tvrdi da je nezbrinutoj djeci bolje u domu nego da rastu u gej obitelji.

Međutim, jedan drugi aspekt globalne pobune inicirane antirasističkim ustankom u Americi, onaj aspekt koji se ne tiče samo rasne ravnopravnosti nego i socijalne pravde, mogao bi se mnogo jače primiti u hrvatskoj javnosti. Bijes, planuo nakon zločina u Minneapolisu, potenciran je strašnim posljedicama pandemije na život Afroamerikanaca. Crno stanovništvo SAD-a, većinski pri dnu društvene ljestvice, slabijeg imovnog statusa i perspektive, češće obolijeva i ostaje bez posla i prihoda. Nagomilani očaj i besperspektivnost kao da su samo čekali detonator koji će pokrenuti velike socijalne nemire. “Nema pravde, nema ni mira”, druga je ključna poruka njihovih prosvjeda, prihvaćena diljem svijeta, sve jače traumatiziranog silno nabujalim socijalnim nejednakostima koje u vremenu teške krize, kakva se na globalnoj razini s koronom upravo događa, mogu poprimiti naboj revolucionarnog karaktera.

ŠTRAJK NIJE NA STOLU

U Hrvatskoj se ogroman dio stanovništva također osjeća deprivilegirano. Želja za socijalnom pravdom u mnogo slučajeva već je funkcionirala kao politička energija. Prva posttuđmanovska vlast 2000. uzletjela je na krilima najave da će ispraviti nepravde počinjene u HDZ-ovoj lopovskoj privatizaciji. Predsjednik Mesić obećavao je da će u Hrvatsku vratiti pokradene milijune. Potom je Ivo Josipović svojom idejom nove pravednosti osvojio predsjednički mandat. Na masovnom osjećaju deprivacije prosperiraju i brojne, uvijek nove protestne stranke i grupacije. Na tom tragu sada i SDP najavljuje donošenje zakona o ispitivanju porijekla imovine. U potencijal socijalnog nezadovoljstva Andrej Plenković mogao se uvjeriti barem u dva navrata u svom mandatu. Referendumska inicijativa protiv njegove mirovinske reforme, upogonjena uglavnom pričom o privilegiranim mirovinama, sakupila je više od sedamsto tisuća glasova pa je premijer morao kapitulirati. Slično se dogodilo i prilikom nikad dugotrajnijeg, žilavijeg i u javnosti široko podržanog štrajka prosvjetara.

Ništa takvoga trenutno nije na stolu. U već započetoj predizbornoj kampanji ni jedna od glavnih političkih stranaka ili grupacija ne govori o većoj socijalnoj pravednosti. Vladajući HDZ odlučio se za parolu o “sigurnoj Hrvatskoj”, opozicijski blok oko SDP-a obećava restart, ali upitno je s kojih pozicija, a politički tamburaši s Miroslavom Škorom na čelu uporno repetiraju populističku floskulu o povratku vlasti narodu, pa bi da se s političkim protivnicima sučeljavaju na stadionima, pretvarajući politiku u masovan dernek s pjevanjem, glasnim navijanjem, možda i pucanjem.

“Sigurna Hrvatska”, Plenkovićeva izborna egida, podrazumijeva kontinuitet. Praktično nastavljanje onoga što se radilo u dosadašnjem mandatu. O narednom premijer govori kao o drugom poluvremenu. To bi bilo u redu kad bi javnost dijelila njegovo zadovoljstvo učinjenim. Ali nije tako. Rezultatima njegove vlasti građani su uglavnom nezadovoljni. Nije posve jasno ni što bi parola o sigurnoj Hrvatskoj zapravo podrazumijevala. Svojedobno se inzistiralo na njenoj oružanoj komponenti, na jačanju vojske i policije. Onda se u koronakrizi otkrilo da je za sigurnost građana dobar zdravstveni sustav jednako važan, možda i važniji, od borbene eskadrile. Premijer Plenković vjerojatno smatra da se u uvjetima ekstremne nesigurnosti, izazvane pandemijom i njenim ekonomskim posljedicama, u uvjetima koji proizvode masovan osjećaj egzistencijalne panike, dovoljno predstavljati jamcem sigurnosti. Zato tvrdi da je pobijedio COVID-19 i Hrvatima osigurao plaće. Ali broj se nezaposlenih povećava. Redovi pred pučkim kuhinjama sve su duži. Nespokoj raste.

PRVO MJESTO NA LJESTVICI KORUMPIRANOSTI

Svojim programom “Sigurna Hrvatska” HDZ ostaje u već poznatoj kolotečini. Nema naznake diskontinuiteta ni s onom politikom koja u javnosti proizvodi masovni revolt. Poput prakse stranačkog klijentelizma, koja se u Plenkovićevom mandatu nije smanjila, nego je – upravo suprotno! – silno ojačala. Ni teritorijalni ustroj države njegova vlast ne namjerava mijenjati jer su županije i brdo malih općina, mahom u HDZ-ovoj vlasti, u službi partijskog hranidbenog lanca. Bez bilo kakvog suvislog objašnjenja ostaje i činjenica da je u njegovo vrijeme Hrvatska na ljestvici korumpiranosti jako nazadovala i sada je po rasprostranjenosti korupcije, ocjenjuju hrvatski građani, čak 97 posto, na prvom mjestu u Europskoj uniji. “Kad bude puvalo, ti puniš džepove!” nije modus operandi samo Josipe Rimac, nego ukupne HDZ-ove vlasti. U što Andrej Plenković nije dirnuo. Niti će se u njegovo razmontiranje upuštati. Izborni program HDZ-a ništa takvoga ne najavljuje.

Blok oko SDP-a ne raste toliko na snazi stožerne stranke, koliko buja na antihadezeovskom raspoloženju javnosti, na protestnom, protiv aktualne vlasti nabrijanom nezadovoljstvu građana. Ali političke konkurente spaja sličnost programa. Izborni program Restart koalicije jako sliči HDZ-ovu. Oba pate od manjka vjerodostojnosti. Ekonomski stručnjaci sumnjaju u njihovu ekonomsku održivost. Međutim, izborne liste s Iblera gase svaku nadu da bi tu moglo biti neke pozitivne promjene. Davor Bernardić nakrcao ih je sebi bliskim, a široj javnosti potpuno nepoznatim imenima. Oni drugi, oni po kojima se SDP na terenu prepoznaje, gurnuti su vrlo nisko. Saborski zastupnici kao i lokalni kapitalci. Posve suprotno modelu po kojem su formirane liste za europske izbore na kojima je SDP ostvario iznenađujuće dobar rezultat. Način na koji je skrojio izbornu reprezentaciju govori da Bernardić zapravo ne vjeruje u vlastitu pobjedu. Odabrao je i u Sabor gura ljude koji mu, bez obzira na izborne rezultate, garantiraju opstanak, koji ni u slučaju poraza neće tražiti da odstupi. Kadrovsko inoviranje Socijaldemokrata nagore. Prema ovima koji dolaze, dosadašnji sastav SDP-ova saborskog kluba djeluje kao Space Shuttle.

KAD SCENARISTI IZ SREDIŠNJICE NAREDE ŠUTNJU

Pretenciozno imenovani Domovinski pokret, kadrovski sklepan od svega što se našlo na radikalnoj desnici, prvaci kojega dižu veliku galamu, ali poslušno ni riječ da bi rekli kad veliki scenaristi iz središnjice narede šutnju, s programom na razini šalabahtera općih, navodno domoljubnih fraza, nudi žestoki povratak u prošlost. Sam pokušava izigravati HDZ iz devedesetih. Sve je tu – i pečeni volovi, i svadbarska inscenacija, i tamburice i narodna nošnja, organizirana spontanost masovki koje bi trebale glumiti narod. Samo nema Franje Tuđmana. U tu se ulogu, kao glavni maneken, pokušava ubaciti Miroslav Škoro, ali on je ipak samo pjevač lakih nota. Kompletno društvo sve sami nekadašnji hadezeovci, iverje otpalo s HDZ-ova debla. Bivši članovi stranke ili vodonosci. Iz njihove retorike posve je jasno da Domovinski pokret nije protiv HDZ-a ni protiv HDZ-ova načina vlasti, nego samo i isključivo protiv Andreja Plenkovića. Ne napadaju ni korupciju ni klijentelizam, pružit će, kažu, ruku HDZ-u za formiranje vlasti, ali s Plenkovićem na ministarskoj, a nikako i nipošto premijerskoj poziciji. Tako se sukob na desnici pretvara u bitku dvaju HDZ-a. Bivšeg i sadašnjeg. Samo se stari HDZ pojavljuje u imenom novom ruhu. Ono što nisu uspjeli postići unutar stranke, sada pokušavaju izmajmunirati izvana.

Potmuli tutanj socijalnog nezadovoljstva i gnjeva iz utrobe Hrvatske, tutanj kakav se otvoreno i, čini se, nezaustavljivo razlijeva SAD-om, tri najjače političke grupacije uopće ne registriraju. U izbore idu kao grlom u jagode. Nesvjesne problema, nespremne da ih rješavaju. Fokusirane isključivo na vlastite stranačke interese. Njihova neodgovornost priziva scenarij kakav danas trese Amerikom.