Prvi ljudi hrvatske države otvorili su interno natjecanje u skrbi za huligansku družbu koja je zaglavila u Grčkoj. Predsjednik Republike i predsjednik Vlade natječu se u angažmanu oko štemerskog dijela Bad Blue Boysa. Skupine koja je prejahala pola Balkana da bi Atenom, navodno u znak svoje navijačke ljubavi prema Dinamu, protutnjala u pohodu sa smrtnim posljedicama. U krvavim neredima jedan je mladi čovjek ubijen, pa su momci iz Hrvatske u velikom broju, stotinjak njih, završili po grčkim zatvorima.

Zoran Milanović tvrdi da ih tretiraju kao ratne zarobljenike. Grčku optužuje da uhićenima ugrožava ljudska prava i elementarnu sigurnost. Postupak, veli, tendira tome da će po zatvorima doživjeti prebijanje i silovanje. Andrej Plenković odmah primjećuje da šef države sa svojim bijesnim invektivama djeluje kontraproduktivno. Uhapšeni ga Boysi, kaže, trebaju zamoliti da im više ne pomaže. Dočim će njegov angažman, implicira, biti spasiteljski. Na otprije dogovoreni sastanak regionalnog karaktera u Ateni došao je s prijedlozima koji bi uhićenim hrvatskim huliganima trebali pomoći. Hrvatska je država za njih na različite načine spremna garantirati. Sve kako bi se njihova glavnina što prije deportirala u Hrvatsku.

Milanović lupa po Grčkoj

Svaki građanin Hrvatske, nađe li se u inozemstvu u teškoj situaciji, ima pravo na konzularnu pomoć i zaštitu. Za utamničene Dinamove ultrase hrvatska se država također dužna pobrinuti. Bez obzira na njihove običaje da slavu svog kluba i svoje domovine po svijetu šire ubojitim sredstvima, bokserima, palicama, toljagama, provalom nasilja. Ali to ne znači da oni za svoje postupke ne moraju odgovarati. Da im Grčka ne treba suditi. Kako se u populističkom solidariziranju s uhićenim Boysima isprva pokušalo sugerirati. Nije najveći problem Hrvatske postupanje grčke policije, ni tamošnji sudovi i zatvori. Primarni je problem huliganizam koji se iz Hrvatske prelijeva drugima. Njegovo je suzbijanje zadaća koju hrvatski državni vrh prvenstveno mora rješavati.

Odgovornost vlasti u tom je pogledu nesporna. Hrvatska se država pokazala nesposobnom i nemarnom u obuzdavanju vlastitih nogometnih delinkvenata. Ali Milanović lupa po Grčkoj zbog velikog broja uhićenih i predugog zadržavanja u pritvoru. Tvrdi da ih tretiraju kao korov, da trpe strašan zulum jer grčka policija u pet dana nije uspjela identificirati odgovorne za počinjeno ubojstvo, nego je sve uhvaćene odlučila zadržati u zatvoru. Dijeljenje lekcija zemlji u kojoj su građani Hrvatske napravili veliko sranje i ostavili krvave tragove posve je neprilično i bezobrazno. Hrvatski predsjednik valjda zaboravlja da ni Hrvatska u sličnim slučajevima nije bila brža. Lani je nakon Torcidina okršaja s policijom kod Desinca više od četrdesetak pripadnika te navijačke skupine na mjesec dana završilo u istražnom zatvoru. Slične je vrste i Plenkovićevo inzistiranje na brzini postupka. Premijer od drugih traži standarde koje u vlastitoj zemlji ne uspijeva osigurati. Notorno je da se istražni i sudski postupci u Hrvatskoj godinama rastežu. Očekivanja su se nakon razgovora u Ateni prilično ispuhala. Postala realnija. Plenković je sada jako zadovoljan najavom da će istraga trajati tjednima, a ne mjesecima kako zakon u Grčkoj omogućava. Kao vlastiti uspjeh također tretira mogućnost povratka u Hrvatsku onog dijela pritvorenika koji će se prekršajno goniti.

‘Naša djeca’

U osudi se huliganizma politički prvaci Hrvatske ni ovom prilikom nisu baš iskazali. Učinili su to mlako i gotovo kurtoazno. Brzinski fokus svog angažmana prebacujući s uzroka na posljedice. Umjesto sramotnog pohoda razbijački raspoloženih Dinamovih navijača u drugu državu u centar su svog interesa postavili funkcioniranje grčke policije. Pristup primjeren obiteljima i odvjetnicima uhićenih. Razumljivo je kad roditelji uglavnom mladih razbijača ovih dana javno kukaju, tražeći od hrvatske vlasti da ih svojim utjecajem zaštiti. U njihovim su očima huligani tek nevine žrtve, pa im tepaju, uporno ih nazivajući „našom djecom“. Logično je kad advokati rade isto, u želji da hrvatsku javnost uspaniče potresnim tvrdnjama kako njihovi klijenti u grčkim zatvorima nisu sigurni, da im prijeti odmazda. Nije normalno kad taj diskurs prihvati politika, pa onda i mediji. Kad umjesto u onima koji su došli da se pomlate, vjerojatno i proliju krv, glavnog krivca nalaze u policiji koja je njihov pohod propustila zaustaviti. Grčka je policija sigurno počinila teške greške, ali priča u ovom slučaju počinje s Boysima u furioznom konvoju preko hrvatske granice. Nije problem u Grčkoj, nego u Hrvatskoj.

Nezaboravna je slika Bad Blue Boysa dok za potresa u Zagrebu iz Petrove bolnice s nježnošću spašavaju inkubatore s dječicom. Odgovornost je društva kako će njihovu energiju kanalizirati. FOTO: Lovro Domitrovic/PIXSELL

Utoliko su potpuno u pravu oni koji hrvatske ultrase u grčkim zatvorima nazivaju našom djecom. Nije to tek biološka činjenica. Niti je određeno samo upisom u knjigu državljana Hrvatske. Huligani su naša djeca jer ih je Hrvatska proizvela. Mnogi su za njihovu devijantnost spremni kriviti obitelji. Obitelji su, naravno, jako važne, ali za njihovo je skretanje u nasilje mnogo odgovornije društvo u kojem žive. Huliganizam, poznato je, raste iz socijalne deprivilegiranosti i osjećaja besperspektivnosti. Većina huligana, pokazuju inozemna istraživanja, potječe iz tvrde radničke klase, i to iz njenih najsiromašnijih dijelova. S dna društvene ljestvice, iz zapostavljenih društvenih slojeva. Francuz Dominique Bodin piše da su ekstremni oblici navijačkog organiziranja socijalno određen fenomen. Huliganstvo je, tvrdi, signal za uzbunu upućen zajednici: jasno ukazuje na duboko nefunkcioniranje društva.

Vlast tolerira ekstremne skupine

Hrvatska je zemlja s mnogo razloga za nastanak i rast navijačkog banditizma. Nacija je natopljena teškim osjećajem socijalnog beznađa i duboke nepravde. Utopljena u pesimizmu. Hrvatsko se društvo raspada, moralna su sidra pokidana. Mladi pogubljeni, revoltirani. Jedni će, uglavnom obrazovani, iz te čamotinje bježati u iseljeništvo, drugi će, uglavnom marginalci, krenuti u huliganizam. Zbijenost u navijačko pleme može, makar privremeno, pružiti nekakav osjećaj uključenosti i pripadanja. Praznim životima dati nekakav sadržaj i smisao. Zato se nasilje u navijačkim skupinama izmjenjuje s nevjerojatnim iskazima humanosti i altruizma. Nezaboravna je slika Bad Blue Boysa dok za potresa u Zagrebu iz Petrove bolnice s nježnošću spašavaju inkubatore sa sitnom dječicom. Na Baniji također su bili među prvima. Dokaz da tvrdi momci iz često problematičnih navijačkih skupina znaju imati velika srca. Odgovornost je društva kako će njihovu energiju kanalizirati. Nekad su mladi pokretali revolucije, danas se revoltirana mladost navodi da svoju potrebu za pobunom potroši u žestokim, nasilnim navijačkim sukobima.

Huliganizam je gotovo logična posljedica bolesnog stanja i u hrvatskom nogometu. Dinamo je sam odgojio svoje bijesne navijače. Odgojio ih je načinom na koji je klub pod vlašću klana Mamić funkcionirao. BBB-ovci su godinama morali gledati razbojničku instrumentalizaciju tima iz Maksimira. Kriminalan način funkcioniranja na koncu je potvrđen i sudskim presudama. Od kojih su Mamići pobjegli preko granice, pa iz novopodignutih dvora u Hercegovini nastavljaju dirigirati klupskim događanjima. Dok navijači i dalje čekaju da se upravljanje Dinamom demokratizira, da i sami budu uključeni u njegove upravljačke strukture. Boysi su prošli tešku školu, njihov se revolt oštrio u stalnom sudaru sa spregom nogometne mafije i političke vlasti. Gazda kluba vazda je napadno demonstrirao svoju uvezanost s HDZ-om, paradirao stranačkim saborima, organizirao rođendanske proslave za vladajuću elitu. Kupovao je političare i policiju, suce i medije, sve koji su mu trebali da može raditi štogod hoće. Funkcionirao je kao prvi huligan Dinama. Od njega se devijantnom, nasilničkom i vandalizirajućem ponašanju moglo učiti.

Hrvatska ima ozbiljan problem s huliganizmom i zato što ga godinama tolerira. Vlast tolerira ekstremne skupine, ne samo navijačke, čak i kad državi rade veliku štetu. Dok su stadioni tutnjali ustaškim pozdravima vladajući su se pravili da ništa ne čuju. Ni na poruke se mržnje nije reagiralo. Ni na provokacije po inozemnim stadionima i razbijačke incidente po drugim državama. Pohod na Atenu također nije zaustavljen, premda je hrvatska policija znala zašto Boysi idu u Grčku. Dopustila je izvoz huliganizma, premda je po hrvatskim zakonima udruživanje radi izazivanja nasilnih nereda zatvorski kažnjivo. Vlast se boji militantno organiziranih navijačkih skupina ili im ide niz dlaku jer joj povremeno koriste. Ugledni odvjetnik Branko Šerić tvrdi da bi se podilaženje s vrha države dijelu navijačke mase u slučaju Grčka na idućim izborima moglo vratiti kao dio glasačke mašinerije. „Naša djeca“ kao HDZ-ovi pretorijanci. Tako se u Hrvatskoj godinama kalio huliganizam.