HDZ zna zašto je godinama uporno ignorirao upozorenje Ustavnog suda da je izborni sustav u Hrvatskoj nepošten i neustavan. Da se konstantno, od izbora do izbora, praktično derogira ustavni i zakonski imperativ o jednakoj vrijednosti biračkog glasa.

Ustavni je sud još 2010. svoj zahtjev za promjenama izbornog zakonodavstva obrazložio već notornom činjenicom da su razlike u broju birača među pojedinim izbornim jedinicama premašile zakonom dopuštenu granicu od plus minus pet posto. Ali politika se oko toga da glas građana u različitim dijelovima države ne vrijedi jednako nije previše uznemiravala. Punih se trinaest godina ponašala kao da odluke Ustavnog suda uopće nema. Građanima za primjer, prema najvišim je institucijama države tako demonstrirala potpuno prezriv odnos.

Nezasluženi izborni profit

SDP se – dok je vladao Hrvatskom – na stavove Ustavnog suda oglušio iz lijenosti. Nije im se dalo, kako neki s Iblera danas objašnjavaju. HDZ jer mu je dosadašnja neustavna situacija odgovarala. Stranci je omogućavala nezasluženi izborni profit. Postojeći je sustav, uostalom, krajem devedesetih skrojen po njihovoj mjeri. Gradovi su se cijepali, Zagreb je raščetvoren, prirodne su se cjeline razbijale, neprirodne izborne jedinice slagale, sve u funkciji HDZ-ova stranačkog interesa. Politički su analitičari izračunali da je zahvaljujući nakaradnom sustavu Partija godinama brala nezaslužene mandate. Samo na prošlim izborima jedan ali vrijedan, presudan za formiranje vlasti premijera Andreja Plenkovića. Koji se, baš kao i šef države, mjesecima kompulzivno bavi izbornim zakonima u Bosni i Hercegovini, dok ih neustavnost izbornog modela u Hrvatskoj ne dira. Ne sjećamo se da je predsjednik Milanović u svojim logorejama njegovu faličnost bilo kada spomenuo. O višegodišnjim nezakonitim disbalansima u broju mandata u korist HDZ-a nikada ne govori.

Zato najave da nakon prošlotjedne odluke Ustavnog suda o ukidanju problematičnog izbornog zakona slijede velike promjene, treba uzeti s ozbiljnim oprezom. Ustavni je sud ukidanje Zakona o izbornim jedinicama argumentirao s dvije tvrde činjenice. Prvo, Sabor nije ispunio svoju obavezu da ga u skladu s ustavnom normom sam promijeni. Drugi je razlog konstantno povećavanje sada već dramatičnog jaza između broja birača u pojedinim izbornim jedinicama. Razlika je narasla na više od tridesetak posto. To znači da glas u jednoj izbornoj jedinici vrijedi skoro trećinu više nego u drugoj.

Abnormalnostima takve vrste unatoč, čini se da je volje za promjenom u vlasti jako malo. Signali iz HDZ-ova vrha sugeriraju da će promjene biti minimalne i strogo dozirane. Premijer Plenković, znamo, nije čovjek velikih zahvata, reforme mu se nikako ne mile. Njegov je moto stabilnost, često pretvorena u truli status quo. Slijedom svog autokratskog refleksa i crtanje bi novog izbornog zakona zatvorio u što užem krugu. Gotovo da ga tretira kao unutarstranačku odluku. S njegova Dvora cure informacije da radna skupina HDZ-a već piše novi zakon o izbornim jedinicama. U pristojnim, demokratskim zemljama to rade stručne, nestranačke komisije, kako bi se potom u širokoj javnoj raspravi pokušao postići što veći mogući konsenzus. Jer izborni zakoni ne mogu biti stvar odlučivanja jedne stranke, ni jedne parlamentarne većine. Čak ni da sve političke stranke u tome sudjeluju, nije dovoljno. To je tema koja se tiče svih građana jedne države. Tvrdnje koje se ovih dana iz HDZ-a mogu čuti da je konsenzus o promjenama izbornog zakona nemoguće postići signaliziraju da razgovor s opozicijom o toj važnoj temi uopće nemaju namjeru otvarati. Plenkovićeva ga većina može sama izglasati, ali bila bi to duboko pogrešna odluka, bez nužnog demokratskog legitimiteta.

Najmanja transformacija

Da HDZ ne odustaje od postojećeg modela sugerira i obim promjena koje preferiraju. Vrh je stranke, kako se čuje, sklon najmanjoj mogućoj transformaciji izbornih jedinica kako bi se velike razlike u broju birača nešto smanjile i postale podnošljivije. Pitanje hoće li se zahtjevima Ustavnog suda o jednakoj težini biračkog glasa udovoljiti korigiranjem granica izbornih jedinica ili promjenom raspoloživog broja mandata, namjeravaju, izgleda, riješiti sitnim retušom krivo postavljenog i nakaradnog sustava. Prijedlog nevladine udruge GONG, koja se godinama bavi izbornim procesima, a po kojem bi se Hrvatska organizirala u šest logičnih, a ne frankenštajnovski skrojenih izbornih jedinica, s tim da bi Zagreb konačno bio nepodijeljen, ne žele ni razmatrati. Prihvatili bi, čini se, model koji je nedavno navodno samoinicijativno uradio i predstavio demograf Nenad Pokos, a po kojem bi se granice izbornih jedinica mijenjale vrlo skromno, samo koliko je nužno kako bi se u svakoj našao podjednak broj birača.

Naivno je vjerovati da će vladajući odustati od potkradanja izbora, sve dok to mogu eskivirati. Ustavni je sud odlukom o ukidanju Zakona o izbornim jedinicama ponudio šansu da se to promijeni. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Međutim, takva je promjena bez stvarne promjene, koja bi najviše odgovarala HDZ-u, suprotna instrukciji Ustavnog suda da se granice izbornih jedinica trebaju što više podudarati s upravno-teritorijalnim jedinicama. Da bi morale slijediti administrativne i prirodne regionalne granice. GONG-ov prijedlog vodi računa o tom zahtjevu. Po njemu, granice izbornih jedinica prate granice županija. Pokosov, zapravo HDZ-ov model, zadržava neprirodne granice. Zagreb i dalje ostaje podijeljen, ne više na četiri nego na tri izborne jedinice, što nije nikakav ozbiljan pomak. Takvim se rješenjem ne mijenja logika izbornog inženjeringa iz devedesetih kada je grad, za HDZ teško osvojiva zona, razbijen na četiri dijela, a sve kako bi se tako rasparceliran spojio s HDZ-u sklonijim ruralnim područjima. Ni Andrej Plenković ne želi odustati od nakaznog modela po kojem se HDZ-ovi manjkovi u Zagrebu kompenziraju na umjetan način, bizarno skrojenim izbornim jedinicama.

Fiktivni birači

Vladajući do izbora sigurno neće riješiti još jedan ogroman problem na koji Ustavni sud upozorava, a koji rezultira falsificiranjem izborne volje građana. Riječ je o potpuno nerealnom, ekstremno napumpanom Registru birača. Hrvatska ima skoro pola milijuna fiktivnih birača. U svim je izbornim jedinicama njihov broj veći od broja punoljetnih građana. U nekoliko čak veći od ukupnog broja stanovnika. Makarska je rekorder s popisom birača koji je za 40 posto veći od broja odraslih. Veliki nered rezultat je mogućnosti da ljudi koji ne žive u Hrvatskoj ostvaruju biračko, ali i neka druga prava na temelju lažno prijavljenog prebivališta. Sve kad bi i htio, HDZ do izbora nikako ne može riješiti problem fantomima nakrcanog Registra birača. Pogotovo je to nemoguće kad volje nema. Sve dosadašnje sporadične pokušaje čišćenja prekobrojnih – dok je SDP bio na vlasti ili dok je Most držao mjesto ministra unutarnjih poslova – HDZ-ova je vlast zaustavila. Danas se iz njihovih redova mogu čuti izjave koje problem relativiziraju. Plenkovićevi adlatusi tumače kako je popis stanovništva tek statistički podatak, podložan promjenama, dok je Registar birača za provođenje izbora jedini relevantan orijentir. Očito je da biračke popise ne kane ozbiljnije korigirati ni srediti. Što znači da izbornom muljanju kraja nema. Lako je pretpostaviti da će i na parlamentarnim izborima iduće godine broj birača biti veći od broja punoljetnih stanovnika Hrvatske. Samo je pitanje koliko će taj raskorak biti golem.

Politolozi znaju reći: ako svaki glas na izborima ne vrijedi jednako, onda je demokracija ugrožena. Postojeći izborni sustav, sa svim svojim nelogičnostima i defektima, HDZ-u omogućava nadzastupljenost. Izbori za četiri saziva Sabora odrađeni su po – sada znamo – neustavnim kondicijama. Naivno je vjerovati da će vladajući odustati od potkradanja izbora, sve dok to mogu eskivirati. Ustavni je sud svojom odlukom o ukidanju Zakona o izbornim jedinicama, kao i njenim čvrstim objašnjenjem, ponudio šansu da se to promijeni. Ali nema garancije da će se ozbiljna transformacija, izlazak iz fingirane, invalidne ili okovane demokracije, Hrvatskoj zaista i dogoditi.

Plenković želi spriječiti curenje po svoju vlast nepoželjnih informacija

Andrej Plenković namjerava kriminalizirati objavljivanje po njega neugodnih informacija. Govoreći o curenju detalja iz pojedinih kaznenih predmeta, najavio je da će promijeniti ZKP kako bi izdvajanje dokaza iz spisa postalo kazneno djelo. Nije rekao namjerava li otvoriti i Goli otok, ali ideja da se politički problemi – navodno stvaranje nestabilnosti vlasti – rješavaju represijom opasno miriše na takve scenarije.

Premijer je – valjda zbog velike i dijelom razumljive nervoze u posljednje vrijeme – bio jako neprecizan. Govoreći o „sprezi pojedinih distributera informacija iz pojedinih kaznenih predmeta“ s opozicijom i medijima, nije objasnio kako misli zabraniti nekom od optuženih, recimo Josipi Rimac, da raspolaže detaljima iz svoje optužnice. Ili je možda mislio na glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek koja je izvjesne osobno joj neugodne dokumente izuzela iz nekih predmeta? Ili misli zabraniti opoziciji da mu bude oporba i koristi korupcijske afere njegove vlasti da bi ga kompromitirala? Ili bi kazneno gonio medije zato što rade svoj posao i raspoložive informacije od javnog interesa plasiraju javnosti? Šef se Vlade opasno pogubio. Najavljuje nešto što ne može provesti. Sve dok je Hrvatska barem minimalno demokratska zemlja ne može spriječiti objavljivanje po svoju vlast nepoželjnih informacija. Svojim prijetnjama samo otkriva da je u velikom strahu. Vjerojatno s jako debelim razlogom.