Otkako je Zoran Milanović bez ikakve najave izašao pred novinare i objavio kako je došlo vrijeme da se konji sedlaju, politička je Hrvatska uzavrela. Šokantna odluka šefa države da će na skorim, za mjesec dana sazvanim parlamentarnim izborima sudjelovati kao premijerski kandidat SDP-a, unijela je dramatičnu, eksplozivnu promjenu. Promijenio se ne samo odnos snaga na terenu. Cijela se igranka promijenila. Kao onda kada je Ivo Sanader posve neočekivano, bez objašnjenja, tek s jednim hvala-na-suradnji napustio premijersku poziciju. Ulaskom šefa države u ring izbori se pretvaraju u sudar dvaju političkih titana: Milanović protiv Andreja Plenkovića.

Prvi su reagirali ustavni stručnjaci. Dok su u HDZ-u još otvorenih usta smišljali kako će odgovoriti, nekoliko profesora vrlo uzrujano – konsternirano, što će sami reći – kreće tumačiti kako je Milanovićev plan pogrešan, nedopustiv i opasan. Ne može voditi državu i kampanju, tvrde. Prije ulaska u utakmicu mora dati ostavku i otići s Pantovčaka. Predsjednik je u ustavnom ofsajdu, njegova namjera predstavlja teško kršenje Ustava, udar na ustavnopravni poredak, predvodi pučističku huntu koja je odlučila na vlast doći neustavnim, revolucionarnim sredstvima – frcaju optužbe. Ustavni sud slijedi istu logiku. U vrlo oštrom upozorenju tvrdi da je šef države uključivanjem u kampanju kršio Ustav. Prijete da ne smije nastupati u ulozi kandidata. Sankcijama prijete i strankama koje ga podržavaju. Ali ne mogu ga spriječiti da govori, što je njegov najveći adut, često i prokletstvo. Milanović je najtvrđi kad mu nešto zabrane. Rigidan, prema vladajućem HDZ-u uslužan stav Ustavnog suda pojačat će mu, vrlo vjerojatno, potporu u javnosti.

Sluganski odnos Ustavnog suda

S kritičarima Milanovićeve odluke nije problem samo u tome da se na neku konkretnu ustavnu odredbu ne mogu pozvati. Pozivaju se na duh Ustava, što je fluidna kategorija. Pravna država, tvrdi profesor Ivan Rimac, ne funkcionira po duhu, nego po slovu Ustava i zakona. Naravno da bi igra bila mnogo čišća da Milanović nije šef države. Da u kampanju ne ide s Pantovčaka. Ali to sigurno nije jedina, pa ni najveća nečistoća u cijeloj priči. Prljavci su u Hrvatskoj nebo premrežili. To je ključni problem onih koji su se na šefa države kamenom odlučili baciti. Ustavni je sud bez autoriteta, a opservacije profesora ustavnog prava bez dodira sa stvarnošću. Sude kao da se Milanovićev ples po rubu ustavnosti događa u laboratorijskim uvjetima. Kao da mu ništa nije prethodilo. Kao da je situacija u Hrvatskoj ustavno uredna. A nije. Nikako nije.

Ustavni sud kompromitiran je dobro utabanim sluganskim odnosom prema vladajućem HDZ-u. S ozbiljnim posljedicama. Kredibilitet institucije prilično je jadan, povjerenje javnosti ruinirano. Svoj su autoritet sami podlokali. Ako su se mirili s eklatantnim ignoriranjem njihova mišljenja, ako su šutke pristajali da aktualna vlast njihove odluke baca pod noge, naprimjer, onu da je ustaški ZDS protuustavan, tko da ih uvažava kad na predsjedniku Milanoviću krenu oštriti principe. Nisu reagirali kad je premijer Plenković javno rekao da ga Ustav obavezuje u normalnim vremenima i u odnosu s normalnim ljudima, s tim da će o normalnosti vremena i ljudi sam arbitrirati. Ni u krajnje problematičnom i nezakonitom izboru glavnog državnog tužitelja nisu se oglašavali, samo su kasnije demonstrativno izostali s polaganja prisege.

Euforija na Iblerovu trgu

Ni trenutno se glasni i zgroženi ustavni znalci nisu dali indignirati u nekim drugim protuustavnim situacijama. Sociolog Dragan Bagić upozorava da je premijer započeo „kaskadu destabilizacije“, koja sada s Milanovićevim utrčavanjem na izborni teren eskalira. Plenković je svojim odlukama, primjerice onom o instaliranju kompromitiranog Turudića na čelo Državnog odvjetništva, urušio svoju agendu čuvanja stabilnosti i demokratskih standarda za koju je imao široku potporu znatno izvan kruga vlastitih birača. Sličan, po demokratski poredak podrivački učinak ima i donošenje zakona kojim se kriminalizira curenje za vlast neugodnih informacija. Pa obraćanje šefa premijerova ureda Državnom odvjetništvu, na što ovi promptno kreću u propitivanje nadležnosti, faktički u opstrukciju europskih tužitelja i njihove već uznapredovale istrage u slučaju koji se dotiče ministrice kulture. Profesorica Zlata Đurđević tvrdi da je takvo ponašanje „potpuno nezakonito i protuustavno, posebno jer je premijer ranije dao uputu DORH-u, tražeći da se umiješa u kazneni postupak koji vodi EPPO“. Insajderi tvrde da je šutnja ustavnih stručnjaka o ljuljanju i potkopavanju ustavnog poretka s pozicije premijerove moći povezana s uskoro otvorenim mjestima u Ustavnom sudu.

Zoran Milanović više se ne može izbjeći. Što ga jače tlače, to više skače. Svojim uletom u izbornu utakmicu otvorio je bitku svih bitaka. Koja bi dubinski mogla promijeniti Hrvatsku. Premda će neki reći da igra s figom u džepu – jer nije dao ostavku, nije se odrekao predsjedničke pozicije – njegov je potez hrabar i riskantan. Riskira da izgubi, pa da mu onda i drugi mandat na Pantovčaku postane vrlo upitan. Da je s kokicama u ruci čekao ishod parlamentarnih izbora, nitko ga odande vrlo vjerojatno ne bi mogao skinuti.

Na Ibleru je njegovo novo ukazanje u SDP-u dočekano euforično. Kao da se prema nekadašnjoj stranci godinama nije držao distancirano. Sve ti je oprošteno, pišu prijatelji koje je nekim svojim prethodnim postupcima uspio razočarati. Dočekuju ga s uvjerenjem da jedino on može stati nogom za vrat HDZ-ovoj hobotnici. Evidentno je da Milanovićevo kandidiranje jako pomaže opoziciji. SDP je u anketama odmah skočio. Vladajućima postaju ravnopravna konkurencija. Stranka je dobila lidera. Ono što joj je po mišljenju političkih analitičara najviše nedostajalo. Možda nije najsvježiji, ali prva istraživanja pokazuju da jahač oluje s Pantovčaka ima magnetizma.

Milanović je škrt u obećanjima. Najavljuje čišćenje države od korupcije. Otkriva da je okidač za njegov izborni angažman bilo instaliranje problematičnog Turudića na čelo DORH-a. To je, kaže, bila kanta koja je prelila septičku jamu. Pozivajući na stvaranje vlade nacionalnog spasa šalje poruku da je situacija dramatična. Da je zemlja u svojevrsnom izvanrednom stanju, što na potencijalne birače može djelovati mobilizirajuće. Ujedno otvara vrata za stvaranje velike lijevo-desne koalicije. Za razliku od Plenkovića, on bi mogao okupiti široko i šareno društvo. Od SDP-a do Mosta i Domovinskog pokreta. Koalicijski ga kapaciteti čine superiornim HDZ-u. Uspije li, Milanović neće formirati vladu ljevice. Premda bi SDP činio njenu okosnicu.

HDZ od Karamarka do Karamarka

Ali može složiti kabinet bez korupcijskih repova. Koji neće donositi zakone protiv medijskih sloboda, niti će ugrožavati demokratske institucije. Naravno, šef države nije junak bez mane. Premijerski mu mandat nije bio blistav, mada nije bio ni tako porazan, kako to u HDZ-u tvrde. Dobio je zemlju u dubokoj recesiji, opustošenu nakon Sanadera, u banani, kako je odbjegli premijer govorio. Hrvatsku je doveo do rasta, što je bila Plenkovićeva startna pozicija, jako podebljana članstvom u EU-u i pristupom bogatim europskim fondovima. Mnogo su veći problem neki Milanovićevi pogubni, posve toksični politički stavovi – neizbalansiran odnos prema invaziji Rusije na Ukrajinu, a posebno katastrofalno tuđmanovsko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine. Ali to je cijena da se HDZ makne s vlasti. Da se njegove nepodnošljivo guste strukture korupcije poraze i zaustave.

S druge strane Andrej Plenković pokazuje nesigurnost, možda i strah. Milanovićevim uletom u kampanju protiv sebe više nema samo jedva sklepanu oporbenu koaliciju, nego visokokalibriranog fajtera. Protekle je nedjelje održani stranački sabor HDZ-a djelovao moćno i gromoglasno. Zastave, govori, skandiranja, koračnice, sve već viđeno kad partije vlasti tulumare. Ali ovacije voljenom vođi ništa ne garantiraju. Sutra će se drugome na isti način klanjati. HDZ-ove masovke otkrivaju samo jedan pomak: Plenković je naučio držati bučne govore. Žile su nabrekle od deračine, ružno je vidjeti, njegovu štreberskom profilu nikako ne pristaje. Mnogo decibela i jako malo političkog sadržaja. Pokušava glumiti Franju Tuđmana, diže ruke na pozdrav, onako kako je pokojni predsjednik to činio. Ali original je bio bolji. Barem je bio autentičan. Kopija nije ni do koljena.

Stranački skup u Lisinskom otkriva da je Plenkovićeva transformacija iz pristojnog europučana u podešnjelog autokrata završena. Svoje adlatuse šalje da šefa države optužuju za pokušaj državnog udara. Ustavnom sudu poručuju da ga odmah treba smijeniti. Da nije sposoban obnašati funkciju, pri čemu se vrlo sposobni Šeks nudi kao ekspert za utvrđivanje predsjednikova psihofizičkog stanja. Protagonisti šatoraškog scenarija s plinskim bocama prokazuju Milanovićeve navodne pučističke namjere. Lažni i karikaturalni tuđmanoid u osam je godina, koliko vodi HDZ, napravio krug od Tomislava Karamarka do Tomislava Karamarka. Nekad je, prilikom preuzimanja, tvrdio da će stranku izvući iz njegove desničarske radikalizacije i zastranjenja. U nedjelju, na HDZ-ovu derneku, prethodnika posebno pozdravlja. A ovaj mu odmah nudi svoju navodno pobjedničku formulu: stranku bi morao gurnuti udesno. Oko čega se Andrej Plenković i sam u posljednjih pola godine herojski potrudio. Tretirajući opoziciju kao državnog neprijatelja, a svaku kritiku kao subverzivnu djelatnost. Donošenjem zakona protiv slobode medija. Zarobljavanjem institucija. Orbanovštinom u odnosu prema europskim antikorupcijskim adresama. Militarizacijom i klerikalizacijom hrvatskog društva. Hoće li svojim operacijama uspjeti spriječiti da se izbori pretvore u referendumsko izjašnjavanje o njegovoj korupcijom preplavljenoj vlasti? Ili svemu usprkos RIJEKE PRAVDE DOLAZE?