Hrvatska je trenutno, uz Bosnu i Hercegovinu, svjetski rekorder po broju umrlih od covida. Osamdesetak korona-smrti na milijun stanovnika u samo tjedan dana, zastrašujuća bilanca koja prolazi bez reakcije javnosti. Hrvatska kao da se na ogroman pomor navikla. Više će reagirati na neku prometnu nesreću s jednim ili dva poginula, nego na činjenicu da pandemija svakoga dana odnese pun autobus ljudi. Liječnici tvrde da se tako veliki broj smrti mogao izbjeći.

Ali Hrvatska se, nakon nedovoljno uspješne akcije cijepljenja stanovništva, odlučila za prirodno prokuživanje. Riječ je, procjenjuju epidemiolozi, o svjesnoj odluci vlasti da se kolektivni imunitet postigne slobodnim puštanjem virusa. Tako tumače liberalne mjere, liberalnije nego drugdje po Europi, kojima se vladajući vole hvaliti. Cilj je, valjda, dočekati ljeto i narednu turističku sezonu spremno barem koliko i ostale mediteranske zemlje s mnogo većom procijepljenošću ljudi. Vladina je pandemijska strategija jednostavna i brutalna: ako se narod neće cijepiti, prešutno se labavim mjerama ide na ruku masovnom zaražavanju. Naravno, epidemiološki raspašoj ima svoju cijenu. Prije svega jako je riskantan za stariju i slabiju populaciju. Visoku smrtnost, rekordnu u svjetskim razmjerima, imunolozi nazivaju „dankom u krvi“ kojim Hrvatska plaća svoju slabu procijepljenost, a koju će političari cinično ukalkulirati u očekivana devizna beriva industrije turizma.

Bučni sukobi

Ogroman broj umrlih kao da nikoga u državi ne zabrinjava. Kao da ga nitko zapravo i ne registrira. Državni se vrh, sada već uobičajeno, troši u bučnim sukobima, predsjednik i premijer žestoko će se počupati oko daleke Ukrajine, dok ih crni rekordi u vlastitoj zemlji, izgleda, uopće ne zanimaju. Zoran Milanović baca još jednu od svojih petardi u lice međunarodnoj zajednici: ovoga puta izjavom da Hrvatska u mogućem ratu u Ukrajini neće sudjelovati. Za razliku od premijera Plenkovića, koji briselski pravovjerno najavljuje da će Hrvatska u slučaju invazije Rusije na Ukrajinu „odlučno odgovoriti“, šef države pokazuje razumijevanje za Putinove stavove, pa će reći da Ukrajini nije mjesto u NATO-u, pa će je kvalificirati kao jednu od najkorumpiranijih država, pa će otvoreno zaprijetiti da u slučaju eskalacije povlači sve hrvatske trupe koje se u sklopu NATO-a nalaze u Poljskoj. Normalno da oštra konfrontacija na čelu države ne prolazi nezapaženo. Inozemni je mediji nazivaju „sijanjem konfuzije“. Hrvatski se predsjednici, izgleda, na međunarodnom planu uspijevaju nametnuti samo svojim ekshibicionističkim karakterima. Bivša se vladarica Pantovčaka izborila za planetarnu prepoznatljivost na sportskim stadionima, svojim navijačkim egzaltacijama i bacanjem po hrvatskim reprezentativcima. Njen aktualni nasljednik postaje primijećen po svojoj boksačkoj mike-tyson retorici. Milanovićevi prema Ukrajini, odnosno prema rusko-američkom zveckanju ratom rezervirani stavovi slični su politici koju vodi službeni Berlin, ali Njemačka ih nikada neće iznositi tako nediplomatski, rabijatno i provocirajuće.

Dva ovna

Posve je iracionalno da se hrvatski predsjednik i premijer, dva ovna na brvnu, teško sukobljavaju oko stvari na koje uopće ne mogu utjecati. Ni Milanović ni Plenković neće ni minimalno odlučivati o tome kako će se kriza u Ukrajini dalje razvijati. Ali mogu odlučujuće utjecati na situaciju u Hrvatskoj. Međutim, na neke teme bitne za funkcioniranje Hrvatske šef države uopće ne reagira. Ni premijera ni Vladu ne proziva zbog lošeg menadžeriranja covid-krize. Ni zbog prekobrojnih smrti. Na Plenkovićevu radost Milanović se ni jednom riječju nije smatrao potrebnim osvrnuti na ovih dana objavljeni podatak da je lani broj umrlih (skoro 64.000 smrti) bio veći nego ikada od kraja Drugog svjetskog rata. Skoro 12.000 preminulih više nego u godinama prije korone. Ni na onaj da je u dvije godine pandemije umrlo 18.000 umirovljenika više od prosjeka, pa se njihov ukupan broj znatno smanjio, što može biti dobro za mirovinske fondove, ali nikako nije dobro zna li se da je veliki dio tih ljudi još mogao živjeti.

Zoran Milanović i Andrej Plenković rado će se zakrviti oko Ukrajine, ali oko nepostojeće obnove u potresom ranjenom Zagrebu i poharanoj Baniji neće. Ljudi koji već drugu zimu provode po kontejnerima ni jednom ni drugom nisu tema. Ni europska sredstva za hitnu pomoć koja bi mogla propasti, koja se do ljeta, zadnjeg mogućeg roka, vjerojatno neće stići iskoristiti. Više nego ubrzanjem obnove premijer se okupira strategijom obrane svog potpuno nesposobnog, za postpotresnu sanaciju Hrvatske odgovornog ministra. Situacija je toliko katastrofalna da bi cijela Vlada morala pasti. Ali predsjednik neko veliko nezadovoljstvo strašno inertnom obnovom ne pokazuje. Ne uzrujava ga nepotrebno duga patnja postradalih ljudi, niti šiba po onima koji već dvije godine fingiraju obnovu, a da ni jednu jedinu kuću još nisu uspjeli izgraditi.

Ni oko teme demografskog sloma, reaktualizirane nedavnom objavom popisa stanovništva, državni se vrh neće ni podijeliti ni svađati. Cijela je Hrvatska ostala šokirana, ali predsjednik i premijer složni su u tvrdnji da je gubitak ljudi, u deset godina nestanak dva i pol Splita, posve očekivan proces, kakav se događa i drugim tranzicijskim zemljama. Sve kad bi i bilo tako, sve kad iseljavanje iz Hrvatske ne bi imalo dramatičnije razmjere nego u većini sličnih država, porazno je da Vlada ne nudi nikakvu suvislu demografsku politiku, što prema Plenkoviću inače vrlo kritični predsjednik Milanović ne uspijeva registrirati ili problem smatra sitnim i nedostojnim svog reagiranja.

Dvojica prvih ljudi u državi prilično su suglasna, nimalo međusobno nakostriješena oko još jednog za Hrvatsku vitalnog i sve većem broju građana urgentnog problema: onog koji se tiče pogoršanja socijalne situacije, stampeda poskupljenja hrane i energenata, inflaciji koja hvata zalet i tendira pretvaranju u neuhvatljivu spiralu. Na Pantovčaku još nisu uspjeli primijetiti da Vlada kasni, da tek razmatra neke mjere pomoći stanovništvu, dok ih je većina europskih zemalja već počela primjenjivati. Ljudi je i kruha u Hrvatskoj sve manje, ali su predsjednik i premijer silno sretni da će borbenih aviona i oklopnog oružja biti sve više. To su zajedničkim snagama uspjeli osigurati.

Mudrovanje oko Rusije

Šaketanje u hrvatskom državnom vrhu oko Ukrajine, rat između dva brda vlasti oko rata kojeg na terenu, srećom, još nema, odgovara i Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću. Prvi se voli junačiti, drugom je draže mudrovati oko odnosa Rusije i Zapada nego se baviti korupcijom u Hrvatskoj, što je druga dežurna tema na kojoj šef države inzistira. Predsjednik tvrdi da lopovlukom izbušena Hrvatska nikad nije imala korumpiraniju Vladu i vladajuće naziva bandom. Njegovu dijagnozu potvrđuju recentna medijska otkrića i svježa svjedočenja zviždača, koja govore o natopljenosti cijele vladajuće strukture raznim pogodovanjima i grabež malverzacijama. Poput onih šefa premijerova kabineta koji, suprotno zakonu, lažno prijavljuje boravište, kako bi od države maznuo stan plus garažu i poseban depo za privatnu biblioteku. Ili ministara zaduženih za brigu o državnoj imovini, koji na upozorenja o njenom razvlačenju neće trznuti, nego će stranačkim drugarima u devetom koljenu omogućiti uzurpaciju i osobno bogaćenje, dok će poštene radnike, prokazivače kriminala, šutnuti na cestu. Za Plenkovića je mnogo bolje da Milanović grmi o Ukrajini nego o njegovu Frka-Petešiću ili ministrima Horvatu i Banožiću. Što se glasnije konfrontiraju oko jedne ipak daleke zemlje, manje je prostora za fokusiranje na korupciju u Hrvatskoj. Pogotovo ako Milanovića uspije prokazati kao problematična, čime se i njegove kritike automatski obesnažuju i diskvalificiraju.

Šef Vlade ne podnosi kritiku, njegov dvor zna da bi rado živio pod staklenim zvonom, čak i po cijenu povratka na omrznuti verbalni delikt iz vremena Jugoslavije. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Plenkovićeva policija ne može uhapsiti Zorana Milanovića, kao što je uhitila onu dvojicu nezadovoljnika iz Zadra koji su se na društvenim mrežama drznuli napisati da bi premijera na Maslenici trebalo dočekati trulim jajima ili su ga grubo i nekulturno nazvali pavijanom. Šef Vlade ne podnosi kritiku, njegov dvor zna da bi rado živio pod staklenim zvonom, čak i po cijenu povratka na omrznuti verbalni delikt iz vremena Jugoslavije. Zato je od građana oteo i prisvojio Markov trg, da mu nitko ne remeti nirvanu. Autokrat se – zbog negativnih reakcija javnosti – kasnije malo, kao, povukao, pa je nesretni dvojac pozvao na kavu pomirenja, e da bi u izravnom susretu shvatili kako je on jedna divna osoba.

Ali mnogo su važnije poruke koje su se tim povodom iz njegova kruga emitirale. Tako ministrica kulture i medija javno opravdava postupanje policije, tvrdeći da je riječ o prijetnji, pa se, nesposobna za razlikovanje kritičke riječi od stvarne ugroze, faktički postavlja kao žandarica duha, prava predatorica slobode mišljenja. A ministar unutarnjih poslova Božinović uporno tvrdi da je policija postupila po zakonu, a ne po političkom nalogu. Vrlo je vjerojatno da Plenković osobno ne naručuje niti naređuje hapšenja kritičara, ali se iz vrha njegove vlasti takvi postupci opravdavaju i ohrabruju. Prekomjerno granatiranje državnom represijom jednako je problematično bez obzira odakle dolazi: odozgor, iz politike, ili odozdo, kao samostalna odluka policije. Svejedno je igraju li Božinovićevi momci kako su im naredili ili onako kako misle da bi vlast željela.

Slučaj funkcionira kao rječita instrukcija: postavljanje obrasca postupanja policije prema kritičkom mišljenju. Ministri brane nebranjivo. Najbolje da HDZ donese zakon o zaštiti Plenkovićeva lika i djela. Mogu i onaj iz Jugoslavije, o Titovoj zaštiti, prepisati. Kad su već i verbalni delikt iz onih olovnih vremena preuzeli. Trula jaja u Zadru nisu letjela, Plenkovićeva se svita po Kalelargi komotno prošetala, ali se premijer pokazuje kao veliki mućak.