Kolinda Grabar-Kitarović ipak je uspjela ispuniti jedno od svojih izbornih obećanja. Lupila je šakom po stolu. Ali djelovalo je to prilično namješteno i glumljeno. Amaterski kao selska kazališna predstava. Mrduša Donja na Pantovčaku.

Istina, nije tresnula šakom pod nos onima koji drže vlast, premijeru i Vladi, kao što je to svojedobno obećavala. Svoje teatralno lupanje šakom po stolu upriličila je šaljući poruke Srbima, ovima u Hrvatskoj i onima preko granice. Govoreći o hrvatsko-srpskim odnosima i aludirajući valjda na postavljanje muzejskog, iz rata devedesetih vjerojatno naslijeđenog, primjerka tenka ispred stadiona Crvene zvezde, provokacija kojom su u Beogradu reagirali na nedavne protusrpske incidente u okolici Knina, predsjednica Hrvatske smatrala je potrebnim poručiti da “ni jedan jedini srbijanski tenk neće ući u Vukovar. Neka se nitko – pa bub šakom po stoliću koji je vjerojatno ciljano, da bi se o njega moglo mlatnuti, smješten u kadar – time ne zavarava.”

Predsjedničin huškački intervju

Šefica hrvatske države tako se, posve neprimjereno svojoj funkciji, involvirala u ratnohuškačko nadmetanje između navijačkih skupina u Srbiji i Hrvatskoj. Tenk podno Marakane, pa traktor ispred stadiona u Maksimiru. U svojoj navijačkoj ognjici predsjednica, izgleda, zaboravlja kako je ta stvar da više ni jedan srbijanski tenk neće preko hrvatske granice riješena prije točno 24 godine. Riješena je u kolovozu 1995. operacijom Oluja. Kada su srpski tenkovi definitivno otišli iz Hrvatske. Nepotrebno gospođa Grabar-Kitarović lupeta šakom po stolu. Njeno junačenje u ovom slučaju potpuno je deplasirano i somnambulno. Služi samo nabrijavanju antisrpskog naboja.

Predsjednica je, naime, svoj recentni intervju javnoj televiziji pretvorila u obračun sa Srbima. Nakon što je desetak dana šutjela o divljačkim, nacionalnom mržnjom motiviranim batinaškim incidentima u Uzdolju i Đevrskama, načelno je i kratko osudila “svako nasilje”, ali je svoju osudu odmah relativizirala, u istom dahu ističući da ona “neće dopustiti” da se svaki sukob između građana različitih nacionalnosti a priori kvalificira kao međuetnički. Kako su u ovom slučaju ljudi napadnuti i prebijeni samo zato što su Srbi, poruka je zapravo ignorantska.

Zatim je napala Milorada Pupovca. Njegove izjave o nasilju kraj Knina i upozorenja da Hrvatska zbog svog odnosa prema manjinama i ustašluku postaje faktor nestabilnosti u regiji, šefica je države proglasila bezobraznim i vrlo neodgovornim. Tvrdi da je iznio niz neistina na račun vlastite države. Podučava ga da mu je glavni grad Zagreb, a ne Beograd. Drži lekcije čovjeku koji je za Hrvatsku napravio mnogo više nego mnogi navodno veliki Hrvati. Koji je na međunarodnoj konferenciji u Haagu ratne 1991. otvoreno podržao izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Čija je riječ bila značajna kad je Hrvatska pokušavala uvjeriti Europu da je zrela za priključenje Uniji. I koji rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj stalno nastoji izboriti kroz institucije hrvatske države.

Huškačkim intervjuom Hrvatskoj televiziji, koji je u potpunosti posvećen hrvatsko-srpskim odnosima, kao da se izvan toga ništa drugo u Hrvatskoj ne događa ili nije vrijedno spomena, Kolinda Grabar-Kitarović najavljuje da u svojoj predsjedničkoj kampanji namjerava jahati na krijesti protusrpskih raspoloženja. Postavlja se tako na čelo onih koji recentne napade na Srbe po zaleđu Knina, i drugdje po državi, pokušavaju iskoristiti za raspirivanje desničarskog ozračja i protumanjinskih raspoloženja. Žrtve se pretvaraju u mete. Umjesto solidariziranja, po državi se zavaljala kampanja protiv onih koji su bili izloženi nasilju i onih koji su stali u njihovu obranu. Od vlasnika lokala u Uzdolju, kojega neki mediji proglašavaju četnikom, kao da sumnja – čak kad bi i bila osnovana, a ovdje to nije – može biti opravdanje za premlaćivanje, do Milorada Pupovca, protiv kojega se vodi gromoglasna orkestrirana hajka, pa Hrvata koji nisu neprijateljski nastrojeni prema Srbima i ne pristaju na teror etnički motivirane mržnje, dovoljno da se i sami nađu na udaru prijetećih poruka.

Oglasila se i Bruna Esih

Da, Hrvatska se jako polarizira. Na pitanju odnosa prema Srbima javnost se oštro podijelila. Ali nije se podijelila po nacionalnoj liniji. Ne dijeli se na Hrvate i Srbe. Ni na desnicu i ljevicu. Hrvatska se u ovom trenutku dijeli na pretpolitičkim pitanjima. Dijeli se na one koji su upogonjeni sirovim i primitivnim nacionalizmom i onih koji Hrvatsku vide kao civiliziranu i pristojnu državu. Onih koji su vođeni politikom etničkih nesnošljivosti i pizme i onih koji vjeruju u otvorenost društva i toleranciju. Hrvatska se rascijepila na divlje i na pitome. Linija podjele – vidjet ćemo – teče ne samo posred nacija, nego i posred stranaka.

S jedne su strane, uz predsjednicu hrvatske države, proustaški i šovinistički ekstremisti. Korifeji stranaka ljute desnice kojima je jedini smisao hrvatstva protusrpsko histeriziranje. Poput Brune Esih, koja u intervjuu Večernjem listu o svježim napadima na Srbe govori kao o izmišljenim konstrukcijama, kojima se hrvatskom narodu “utiskuje stigma na temelju koje ga se s istoka sotonizira još od 2. svjetskog rata”. Milorada Pupovca naziva agentom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a za ustaški pozdrav ZDS veli da smeta “odmetničkoj rulji i teroristima”. Slično se i dio veteranskih udruga ostrvio na Pupovca, šefa SDSS-a zasipajući cijelim setom teških optužbi, sve do one potpuno neutemeljene da funkcionira kao eksponent velikosrpske politike. Svojim izjavama, tvrde, blati Hrvatsku, pa traže njegov kazneni progon, zbog navodne povrede ugleda hrvatske države. HVIDRA, na čelu s HDZ-ovim Josipom Đakićem, inzistira da se Pupovac ispriča i povuče izjave kojima je današnju Hrvatsku usporedio s NDH ili da ga, ne udovolji li njihovom zahtjevu, premijer Plenković promptno izbaci iz koalicije. Pridružila se i Hrvatska biskupska konferencija koja kao neistinita i manipulativna odbacuje Pupovčeva upozorenja da dio Crkve sudjeluje u dilanju međuetničke netolerancije.

Šibensko-kninski župan Goran Pauk, član HDZ-a, svojom javnom i državnički mudrom objavom održao je lekciju i potpuno zabludjeloj predsjednici države i kolebljivom premijeru. Hrvatska bi njegove riječi mogla staviti na svoju zastavu

Biskup protiv mržnje

Na drugoj strani formira se pravi pokret otpora, vrlo zanimljivog sastava. Za međuetnički se detant prvi put ne zalažu samo neke stranke ljevice, plus nevladine udruge, plus liberalni mediji, plus pučka pravobraniteljica, koja uporno upozorava na rast etnički motivirane šikane. Prave perjanice uljuđene, za sve svoje građane prijateljske Hrvatske postali su jedan HDZ-ov kapitalac i jedan biskup. Šibensko-kninski župan Goran Pauk reagirao je na nasilje u Uzdolju i Đevrskama upozoravajući da je Hrvatska rat vodila samo protiv onih koji su provodili velikosrpsku politiku. “Govoriti drukčijim jezikom, navijati za drugi klub, slušati drukčiju glazbu ili biti Srbin u Hrvatskoj, nije velikosrpska politika nego demokratska tekovina za koju smo se također borili.” Hrvatska bi njegove riječi mogla staviti na svoju zastavu. Svojom javnom i državnički mudrom objavom Pauk je održao lekciju i potpuno zabludjeloj predsjednici države i kolebljivom premijeru. Istina, može se reći da je njegova pozicija komotnija. Kao ratni veteran, s velikim borbenim zaslugama, ne mora titrati onima koji u ime svoga braniteljskog statusa pokušavaju uzurpirati državu. Na ključnim pozicijama Hrvatska danas ima ljude koji ratu nisu ni primirisali, što je razlog njihovih kompleksa, pa onda i pretjeranog ulizivanja glasnom, šatoraškom dijelu veteranske populacije.

Nakon Pauka na sličan se način oglasio i požeški biskup Antun Škvorčević koji je snažno osudio napade na Srbe u okolici Knina. Kao prvi i zasad jedini iz crkvene hijerarhije izrazio je svoje suosjećanje s tamošnjim žrtvama. “Nedopustivo je pretvoriti hrvatstvo u ideologiju za mržnju i nasilje”, upozorio je. Škvorčević se založio za promicanje ne samo snošljivosti, nego i međuetničkog štovanja i zajedništva. Svojim je vjernicima s oltara poručio da različitosti valja vrednovati kao dar Božji. Nažalost, biskupi pod šljemom mnogo jače kapacitiraju hrvatsku politiku, pa se pitanje nasilja nad građanima manjinske, srpske nacionalnosti pretvara u potjeru za Miloradom Pupovcem, kao njihovim amblematskim liderom.

Njegove izjave nisu, naravno, ugodne, nego su vrlo zubate. Nekima mogu djelovati i prilično šokantno, pogotovo jer je njegov SDSS dio HDZ-ove koalicije. Ali usporedbe današnje Hrvatske s NDH posve su legitimne. Pupovac je Hrvatsku usporedio s ustaškom državom, nije ih izjednačio, zbog odnosa prema manjinama, posebno prema srpskoj zajednici. NDH je, podsjeća, kolabirala u sramoti jer je bila utemeljena na mržnji prema Srbima. Njegovi bi se kritičari imali pravo buniti da su na učestale proustaške i protusrpske provokacije sami reagirali. A nisu. Sada bi ubili glasnika loših vijesti. Čast iznimkama, ali ni veteranske udruge, a ni Crkvu u Hrvatskoj uopće ne smeta razgoropađeni povijesni revizionizam. Neće dići glas kad se šikaniraju i teroriziraju pripadnici manjina, ni kad se zemljom prolama ustaški ZDS, ni kad šefica države daje proustaške intervjue, dovodeći u pitanje zločinački karakter Jasenovca.

Probudio se premijer

Uostalom, da Milorad Pupovac nije zaoštrio retoriku, možda bi i najnoviji napadi na Srbe prošli kao mnogo puta dosad, bez prave reakcije države i kažnjavanja zuluma. Da nije upotrijebio teške riječi, da nije javno asocirao na NDH, možda bi policija ostala uobičajeno mlitava. Ali čim je s vrha Vlade stigao nalog da se striktno ureduje, počinitelji nasilja uspješno su pohvatani i pospremljeni tamo gdje im je mjesto, iza rešetaka. I premijer je kao nikad dosad oštro osudio napade i traži njihovo rigorozno sankcioniranje. Spominje spiralu mržnje, u koju se Hrvatska, kaže, ne smije uhvatiti. Iskočio je iz kolotečine, što su mu neki spremni priznati kao izraz novopronađene državničke ozbiljnosti. Ali, da protusrpski incidenti nisu zaredali baš uoči skorog hrvatskog predsjedanja EU-om, prijeteći da će imidž Hrvatske jako pokvariti; da se istodobno ne intenziviraju kritike iz diplomatskih krugova zbog Plenkovićeva kapitulantskog povlačenja pred ZDS desnicom; na koncu da Pupovac nije odlučio upotrijebiti tešku artiljeriju, tko zna bi li državna vlast na najnoviju erupciju etnički motiviranog nasilja, na bandu koja udara na mirne ljude, žene i djecu, uopće reagirala. Ili bi kao bezbroj puta dosad okrenula glavu na drugu stranu. HDZ se mora suočiti s posljedicama svoga vladanja Hrvatskom – proizveli su generacije naučene da mrze. To je njihov način funkcioniranja.