Hrvatska predsjednica u desantu na svlačionicu stadiona u Nižnjem Novgorodu gdje se sva razdragana baca u zagrljaj znojnim, polugolim hrvatskim reprezentativcima. Hrvatska predsjednica u svečanoj loži stadiona u Sočiju, kako u golgeterskom zanosu, usplamtjela, skockana u navijačkim bojama, kraj ruskog premijera Medvedeva izvodi neku verziju kafanskog delirium tremens. Hrvatska predsjednica kako nakon još jedne, pobjedom Hrvatske okončane utakmice euforično, u pjesmi i kliktanju, skače rame uz rame uglavljena s junacima nogometnih terena, baš kao da je infantilna cheerleaderica, a ne šefica jedne valjda ozbiljne države. Slike Kolinde Grabar-Kitarović s prvenstva u Rusiji obigrale su svijet skoro koliko i snimke najsjajnijih zvijezda hrvatske momčadi, izbornika Zlatka Dalića ili Modrića, Rakitića ili Subašića, pravih protagonista velikog uspjeha hrvatske nogometne vrste. Umjesto da ih počasti i podupre svojim prisustvom, šefica im je države pokušala ukrasti šou, agresivnim i forsiranim navijanjem samu sebe gurajući u prvi plan.

TUĐMAN NIJE OD SEBE RADIO CIRKUS

Ali, nikakvo iznenađenje! Gospođa je poznata po laktarenju i vlastitom produciranju. Po običaju da se ugura i za vlastiti interes iskoristi tuđe uspjehe. Nezaboravno je njeno lanjsko, na jednom važnom međunarodnom skupu viđeno, mic po mic ušuljavanje iz pozadine sve do američkog predsjednika Trumpa. Najbizarniji je ipak spektakl koji je priredila u zagrebačkom HNK-u, kad se nakon premijere „Labuđeg jezera“ nepozvana popela na pozornicu i zapanjenim baletanima ukrala buket i ovacije. Okrenula je leđa cijelom ansamblu i poklonila se publici, baš kao da je sama otplesala crnu labudicu. Slično sada ponavlja s nogometom. Hrvatska predsjednica ponovno se pokušava udjenuti u tuđi trud, muku i postignuća. Ponaša se kao da je osobno zabijala golove ili panterskim skokovima obranila penale. Umjesto da momcima pusti neka zasluženo proslave svoje rezultate, Kolinda Grabar-Kitarović faktički se nameće kao ključni dionik u njihovim zaslugama i trijumfu.

Politika voli sportske pobjede. Normalno je da se političari raduju sportskim, kao i svim drugim uspjesima vlastite države. Neizbježno je, valjda, da pritom ne zaboravljaju ni vlastite interese, pa laude junacima sportskih terena često znaju biti obojene kalkulacijom kako će nešto njihove zvjezdane prašine i sami uhvatiti. Generalno, politička se klasa, od šefova države naniže, ponaša grebatorski. Redovito se pokušavaju ogrebati za malo tuđe slave i sudjelovati u rezultatima za koje se sami nisu oznojili. U Hrvatskoj sport je izložen teškoj političkoj instrumentalizaciji. Franjo Tuđman smatrao je nogomet nastavkom politike, vođene drugim sredstvima. Zato se nerijetko ponašao kao da je izbornik. Određivao je kako će se klubovi zvati i tko će igrati. Političke su stranke na izborne liste i u Sabor dovodile istaknute sportaše, samo kako bi im svojom popularnošću vukli glasove, premda su se redom politički pokazali potpuno neproduktivnim. Ali Tuđman ni od sebe niti od sporta nikad nije radio cirkus ni palanački dernek, kako to prakticira njegova aktualna nasljednica, trenutna gospodarica Pantovčaka. Znao je čuvati dostojanstvo svoje funkcije.

Kolinda Grabar-Kitarović pak ponovno pokazuje da nema mjere ni elementarnog šlifa. Uzalud joj puste godine provedene u diplomaciji. U njenom slučaju nije riječ samo o tome da za sebe pokušava oteti i prisvojiti barem dio sjaja sportskih uspjeha s kojima nema nikakve veze. Riječ je mnogo više o tome da to radi na krajnje nedoličan način. Hrvatska se predsjednica ponaša nimalo damski, nimalo državnički, više kao da pripada kafanskoj kulturi. Kao da u javnost prenosi atmosferu s rođendanskih tuluma koje joj je organizirao onaj koji trenutno više blasfemično, nego pokajnički predvodi molitve u Međugorju. Šefica se države ponaša mamićevski, kao ženski reprint onoga koji je u transu običavao razdirati majice i golih prsiju poput zadnje cajke bančiti po stolovima. Očito da njena vrijednosna spona s krugovima koji su sudskom odlukom, istina nepravomoćnom, osuđeni kao srce nogometne koruptivne hobotnice, još nije nestala. Zato njeno paradiranje po tribinama ruskih stadiona i guranje u zagrljaj sa Zlatkom Dalićem, koji funkcionira kao čista suprotnost Zdravku Mamiću, djeluje ne samo neiskreno i neukusno, nego i prilično toksično.

PLENKOVIĆ BEZ ISPADA PROTIV ENGLEZA

Andrej Plenković ponaša se u ovom slučaju mnogo odmjerenije. Što ne znači da iz nogometnog uzleta neće pokušati izvući i neku osobnu političku korist. Kao što je – spomenimo samo najnoviji slučaj – nastoji izvući i iz Agrokorove nagodbe. Neki dan je na sjednici Vlade od ministara tražio da posvuda šire priču o njegovu spašavanju ne samo posrnule firme, nego i navodno kompletne ekonomske stabilnosti Hrvatske. Premijer će, najavljuje se, u srijedu u Moskvi pratiti utakmicu s Engleskom, ali srećom ne treba od njega očekivati egzaltirane ispade po svečanoj loži ili stadionskim svlačionicama. Njega se u tom pogledu ne moramo sramiti.

No posve je nejasno hoće li uspjeh Vatrenih, na kojem se danas grije cijela nacija, iskoristiti kao dobrodošao ali kratkotrajan predah od ogromnog nezadovoljstva javnosti njegovom politikom, predah koji će biti iscrpljen ubrzo nakon što se pogase svjetla ruskih stadiona i Hrvatska se probudi grubo prizemljena u realnost, ili će ga pokušati upotrijebiti kao odskočnu stepenicu za neke dugoročnije važne, pozitivne pomake. Zbog pobjeda nogometne reprezentacije, ali još više zbog načina na koji se momci bore, Hrvatska je odjednom izronila iz depresije i apatije, okupana nekim dobrim vibracijama, poletom i optimizmom. Raspoloženje koje politika nikako ne uspijeva proizvesti. Trenutno se i juriš na nebo, nogometno, čini posve mogućim.

SOCIJALNA INTELIGENCIJA ZLATKA DALIĆA

Dobro, nogomet je opijum za narod, instant satisfakcija za brojne uskrate. Reagiranje na nogometne uspjehe, silna radost i zanosi koji ih prate, pokazuju koliko je hrvatska javnost gladna uspjeha i koliko je silno frustrirana. Za razliku od većine drugih zemalja, ovdje se sportski rezultati nerijetko osjećaju kao pitanje života ili smrti. Emocionalna mobilizacija i kolektivna ekstaza rubno znaju skrenuti u ples histerije. Pametna bi politika pokušala da na krilima te nogometnom čarolijom darovane radosti i ushita zaplovi prema ekonomskom rastu i socijalnoj stabilizaciji. U Hrvatskoj dosad dominantni pesimizam ubija gospodarstvo. Optimizam ga može podići. Ne bi bilo prvi put – svijet poznaje takve primjere – da se na sportskim terenima proizvedena pozitivna energija pretoči u ekonomski uzlet.

Ali za takav bi se kopernikanski obrat premijer Plenković morao pretvoriti u Zlatka Dalića. Morao bi kopirati model po kojem nogometni izbornik vodi reprezentaciju. Dalićeva početna situacija nije se bitno razlikovala od one u kojoj je premijer Plenković preuzeo Hrvatsku. Hrvatski je nogomet, uglavnom u vlasti HDZ-ove klijentelističke mreže, godinama propadao, natopljen skandalima svake vrste, od financijsko-korupcijskih do političkih. Nogometni je savez funkcionirao kao ekspozitura recentno osuđenog Zdravka Mamića. Neki od ključnih igrača reprezentacije u Rusiju su otputovali opterećeni sudskim postupcima. Navijači ratuju s upravama klubova, stadionska se publika prorijedila.

Svemu tome unatoč, Zlatko Dalić uspio je napraviti rezultat. Pozvao je ljude dokazanih sposobnosti, svjestan da golove ne zabijaju manekeni, nego oni koji to znaju. Stalno inzistira na radu i poniznosti. Sam se pokazao profesionalcem koji predano i odgovorno obavlja svoj posao. Krase ga sposobnosti okupljanja i donošenja odluka, velika skromnost i socijalna inteligencija. Reprezentaciju je galvanizirao samopouzdanjem, a hrvatsku javnost osvojio i prije nego što je sa svojim momcima krenuo za Rusiju. Nakon prvih uspjeha emocije su eksplodirale. Velikim dijelom i njegovom zaslugom navijačko „ludilo“ ovoga puta nije obojeno nacionalističkom, mržnjom punjenom retorikom. Nema incidenata ni proustaških parola niti skandiranja. Kloaka zna izbijati tek po društvenim mrežama. U javnom prostoru uglavnom izostaje. Mahanje zastavama, kićenje nacionalnim bojama i navijačka urlanja mogu se ponekad činiti pretjeranim, ali ta je visoka nabrijanost uglavnom pozitivnog karaktera. Stvar nacionalnog ponosa i samosvijesti, kao još jedna dobrodošla novost.

Čini se kao da je nogometna reprezentacija danas sve ono što Hrvatska nije. A sazdane su od istog materijala. Od identičnog materijala nogometni izbornik vlastitom karizmom proizvodi ljekoviti optimizam; šefovi vlasti, od predsjednice do premijera, uništavajući pesimizam. Hrvatska bi na čelu države morala imati nekoga poput Zlatka Dalića. Ako želi uspjehe. Sve ostalo tek je prelijevanje iz šupljeg u prazno.