Milorad Pupovac odbija ideju da bi se njemu ili saborskim zastupnicima srpske nacionalne manjine moglo postavljati pitanje o moralnoj cijeni njihova sudjelovanja u odluci o instaliranju Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog tužitelja. „Nisam siguran da sam ja adresa za zadnje izricanje i ispostavljanje moralnog računa u ovoj zemlji. Vodite računa“, obratio se novinaru, „da ne ispostavljate zadnje moralne račune nekome tko predstavlja zajednicu kao što je srpska u Hrvatskoj. Jer ili ne znate koje iskustvo nosim ili vam je svejedno“, implicitno je za moralnu bešćutnost optužio reportera koji je primijetio nesklad između SDSS-ova dizanja ruke za kompromitiranog HDZ-ova odabranika i njihova stranačkog izbornog programa u kojem tvrde da se zalažu za jačanje i stabilnost demokratskih institucija.

Miloradu Pupovcu ipak treba postavljati pitanje o moralnosti njihove potpore Turudićevu izboru. Treba ga postavljati upravo zato što znamo koje iskustvo kao predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj nosi. I zato što nam nije svejedno. Sudjelovanje u HDZ-ovoj odluci da na čelo Državnog odvjetništva, ključne institucije za progon kriminala, postavi čovjeka više puta uhvaćenog u laži i poznatog po vezama s krim miljeom, nužno je problematizirati iz više razloga. Prvo zato što i Pupovac vrlo često govori o moralu. U Saboru zna pozivati na čast i poštenje, ponekad se u tome postavljajući kao učitelj ljudske i političke kreposti. Tko se morala laća i sam bi morao biti spreman na prosudbu vlastite etičke vjerodostojnosti.

Solidarnost kad je bilo najteže

Drugo, pitanje moralne ispravnosti nužno se postavlja jer politički patrijarh srpske zajednice u Hrvatskoj ima neke moralne obaveze prema vlastitoj prošlosti i moralne dugove prema jednom dijelu hrvatske javnosti. Onom dijelu liberalne javnosti koji nikada nije sudjelovao u antisrpskoj histeriji devedesetih. Koji se odupirao nacionalističkom divljanju, po cijenu da i sam bude popljuvan i zgažen. Koji mu je kad je bilo najteže pružao solidarnost i savezništvo.

Treće, pitanje morala u politici uvijek je dobro postavljati. Pogotovo u Hrvatskoj gdje je strašan nemoral nebo zakrilio. Gdje su političke elite ogrezle u svim vrstama nepoštenja. Od laganja i izigravanja birača do varanja i pljačkanja države. Saborski predstavnici Srba sigurno nisu prvi kojima je moralni račun za izbor novog prvog čovjeka DORH-a, izbor koji je uzbunio Hrvatsku, potrebno ispostaviti. Ali i oni su svakako među onima koji to pitanje ne mogu izbjeći. Sudjelovali su u HDZ-ovu kadroviranju, pa neminovno dijele i odgovornost. Ne mogu se izuzeti iz zasluga za donošenje mnogostruko katastrofalne odluke, kojom se pod noge baca borba protiv sveprisutne korupcije i razaraju institucije hrvatske države. Do Turudićeva postavljanja i podrške Lex AP-u, piše Viktor Ivančić, SDSS nije sudjelovao u projektima ciljanog nanošenja društvene štete, poput režimskog nasrtaja na slobodu informiranja. Sada to, zaključuje, čini ne samo bez skrupula, nego i bez potrebe da javno obrazloži svoje postupke. Kao jedan od najiskusnijih hrvatskih političara, Pupovac bi morao znati da mu to ne prolazi, čak ni po cijenu moralnog ucjenjivanja novinara.

Njegova je stranka u nadolazeće izbore krenula s već uobičajeno zanimljivom kampanjom, ovoga puta pod egidom da „Hrvatska treba Srbe“, pa se ispod tog izbornog slogana redaju razlozi. Primjerice, Hrvatska treba Srbe zato što „puna arena prija svima“ ili zato što „nema boljeg susjeda od komšije“. Jedno od predviđenih, ali – čini se – još neobjavljenih objašnjenja navodi da Hrvatska treba Srbe i zato što „bez manjine nema većine“. Tu je poruku moguće shvatiti na barem dva načina. Kao podsjetnik na činjenicu da je Hrvatska domovina i Srbima koji u njoj žive. Da i oni predstavljaju dio narodnog korpusa. Da bez njihova sudjelovanja i cjelina ostaje osakaćena. Ali poruka da bez manjine nema većine može se tumačiti i u svjetlu odnosa snaga na političkoj sceni. Kao aluzija da se bez zastupnika srpske i drugih manjinskih zajednica većina u parlamentu neće moći formirati.

Urbani Srbi i ‘Hristos se rodi’

Političko se predstavništvo Srba od devedesetih do danas jako mijenjalo. Za razliku od odmetnutih Srba po Krajini i Slavoniji, urbani su svoju sudbinu i u ratu uglavnom vezali uz Hrvatsku. O tome govori i Pupovčeva biografija. Premda godinama izložen kampanji mržnje i bijesa hrvatskih nacionalista, njegova je riječ kao predstavnika srpske zajednice bila snažan argument u korist međunarodnog priznanja Hrvatske. Ivica Vrkić, kojega je predsjednik Tuđman postavio za šefa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, što nije bila jedina istaknuta dužnost koju je obavljao, smatrao je potrebnim upozoriti na Pupovčevu pozitivnu, često ignoriranu ulogu u vrijeme Domovinskog rata. Posebno je negodujući spominjao prešućivanje „onoga što je radio na svjetskoj razini, a bez čega bi i Hrvatskoj bilo teško ostvariti svoje strateške interese“.

Poruka da bez manjine nema većine može se tumačiti i u svjetlu odnosa snaga na političkoj sceni. Da se bez zastupnika srpske i drugih manjinskih zajednica većina u parlamentu neće moći formirati. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Premijeru Sanaderu, koji je imao petlje za velike iskorake, Pupovac je pružio ruku, funkcionirajući kao snažan partner u normaliziranju hrvatsko-srpskih odnosa. Legendarni Sanaderov dolazak na proslavu pravoslavnog Badnjaka i čestitka „Sretan Božić! Hristos se rodi!“, kao velika, prijelomna senzacija s početka 2004. Pripadnici manjina, koje je smatrao integralnim dijelom hrvatskog društva i države, tom su njegovom civilizacijskom gestom, kako je sam napisao, „izvučeni iz nepotrebne ilegale, iz geta“. Ubrzo ih uključuje u svoju parlamentarnu većinu. Što će Pupovac sa svoje strane snažno poduprijeti, uvijek se držeći stava da probleme Srba u Hrvatskoj valja rješavati u Zagrebu. Vrijednost tog strateškog uvjerenja moguće je cijeniti usporedbom s onim što se, recimo, događa u Bosni i Hercegovini, gdje Milorad Dodik tamošnje Srbe ne prestaje gurati u destrukciju zajedničke države. Naravno, Srbi u Hrvatskoj nisu u istoj poziciji kao oni u BiH, ni brojčano ni statusno, ali činjenica je da srpska zajednica u nekim susjednim zemljama, BiH i Crnoj Gori djeluje kao destabilizator i razbijač države, dok je u Hrvatskoj faktor stabiliziranja vlasti.

Bez njih nema HDZ-ove dominacije

U posljednjih se dvadesetak godina uobičajilo da predstavnici manjina staju uz vlast jer samo tako, tvrde, mogu ostvariti svoje interese. Andrej Plenković, kratak u mandatima i koalicijskim kapacitetima, odlučio ih je učiniti dijelom većine. Do njega, manjinci su čekali formiranje većine, da bi joj se onda priključili. Za njegove vlasti manjine prvi put sudjeluju u stvaranju većine. Bez njih nema ni HDZ-ove dominacije. Nekad su predstavnici manjina izbjegavali takva rješenja. Nije na njima, tvrdili su, da odlučuju o većini. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog načina njihova izbora. U Sabor ulaze s jako malim brojem glasova. Višestruko manjim od onoga koji je potreban drugim sabornicima. Zakon ne pravi razliku u saborskim mandatima, ali ustavni je stručnjak, profesor Branko Smerdel svojedobno tvrdio da manjinski zastupnici ne bi trebali sudjelovati u formiranju vlade. Manjinama se moraju garantirati sva moguća prava, ali bi onda s njihove strane bilo korektno da se ne upliću u odnose snaga na političkoj sceni i u parlamentu. Još manje da se miješaju u odlučivanje o tome tko će formirati vlast. U suprotnom, pristajući da budu čuvari većine, stvaraju zlovolju prema cijelim manjinama koje zastupaju.

Sudjelovanje u vlasti manjinske je zastupnike jako pokvarilo. Baš onako kako se pokvarila i HDZ-ova vlast u kojoj participiraju. Često funkcioniraju poput najgorih žetona koji se prodaju i kupuju, potpuno nezainteresirani za javno dobro. Dižu ruku za Turudića i Lex AP i još smatraju da svoje poteze nikome ne moraju objašnjavati. Štoviše, drže lekcije o moralu onima koji se o tome usude pitati. Premda zvuči nemoguće, ali u nekim slučajevima ispadaju gori i od HDZ-a. Nedavno će predstavnik mađarske manjine u Saboru, braneći donošenje zakona opasnih namjera, kojim Plenkovićeva vlast kriminalizira curenje informacija iz istraga, zviždače i novinare optužiti kao sudionike u korupciji. Primaju „značajan iznos novca“, ustvrdit će Robert Jankovics. Čovjek koji je s manje od tri tisuće glasova već u dva navrata u Saboru predstavljao Mađare. I opet će. Mjesto u novom sazivu već je osigurao jer protukandidata nema, što je ruganje s regularnošću izbora. Odličnik koji se svojedobno, 2016., povezivao s naglim povećanjem broja pripadnika mađarske manjine u Baranji. S transferima hrvatske, srpske i romske sirotinje u njihove redove, kako bi se broj Jankovicsevih glasova podebljao. Načinom na koji funkcioniraju u hrvatskom parlamentu, pretvoreni u privjesak HDZ-a, predstavnici manjina potpuno karikiraju i obesmišljavaju svoju ulogu.

Na izborima, koji će se u Hrvatskoj održati za dva tjedna, njihova bi rola mogla postati još problematičnijom. Budu li rezultati izbora izjednačeni, što je lako moguće, osmoro bi se manjinaca prvi put moglo naći pred presedanskim izazovom u stvaranju buduće parlamentarne većine. Gurnuti u poziciju arbitra. Da baš oni donesu odluku i presude o tome tko će formirati vlast, HDZ-ova ili SDP-ova koalicija. Prihvate li odlučivati o pobjedniku, posljedice bi se mogle pokazati kobnima. Sigurno će pojačati pritisak javnosti da se njihova pozicija u izbornom procesu redefinira. Da, Hrvatskoj trebaju Srbi, ali veliko je pitanje treba li joj ustavno rješenje kojim se njihovim predstavnicima u Saboru daje uloga koja manjinama nije prirodna i koja može djelovati iritantno. Najviše na štetu onih koje zastupaju.