Marija Selak Raspudić baš je za srce ujela Zorana Milanovića. Nakon što se vratio sa summita NATO-a praznih ruku i pokisla perja, bez poteza koji je sam gromoglasno najavljivao, Mostova ga je politička amazonka skoro ubila jednom ubojitom strelicom: “Gdje si sad, frajeru”, narugala se njegovu ispušenom junaštvu. Hrvatski predsjednik u Madridu nije ni pokušao lupiti šakom po stolu, kao što je prethodno grleno naviještao, nije spominjao ideju da se pristup Finske i Švedske NATO savezu uvjetuje promjenom Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, na čemu je ovdje tjednima jahao. Sada se od iznevjerenih obećanja, od bolnih žaoka i pljuski svojih prijatelja s desnice koji otvoreno tvrde da je u odsudnom trenutku podvio rep i izdao, brani podsjećajući da su njegove realne mogućnosti ograničene: “Što sam mogao? Zapaliti Madrid? Isukati sablju kao Zrinski, propeti konja i jurišati na vjetrenjače?”.

Milanović kao Neron

Zaista, ništa od toga Zoran Milanović nije mogao napraviti. Premda ponekad djeluje kao Neron. Premda pokazuje da bi se rado igrao oružjem. Premda se činilo da u Španjolsku putuje spreman prirediti veliki rusvaj. Najavljivao je blokadu pristupa Švedske i Finske NATO savezu dok se, po HDZ-ovu nacrtu, ne promijeni Izborni zakon u Bosni i Hercegovini, prijetio da će kao vrag grješne duše goniti sve koji mu se u tome ne pridruže. Marija Selak Raspudić je te fantazmagorije izričito podržavala. Iz njene je obiteljske kuhinje navodno i pokupio ideju o ucjenjivanju NATO-a. Zato je tako grogiran njenom kritikom. Tuče ga onako kako je on navikao mlatiti po drugima. Pred novinarima nije prestajao, u nevjerici, šokiran, ponavljati njeno pitanje. Frajerisanje u politici njegova je izmišljotina. Milanovićevim reteriranjem u Madridu cijela se podupiruća desnica sada osjeća iznevjerenom i prevarenom. Ali zašto je Pantovčak najavljivao i obećavao nešto za što je otpočetka morao znati da je nerealno, da neće i ne može isporučiti?

Nije prvi put da se Zoran Milanović sudari sa zidom. Da glavom lupi o bedem važnih institucija međunarodne zajednice. Slično je zahirio kad je suprotno obavezama preuzetim u procesu pristupanja Europskoj uniji tvrdoglavio s Lex Perković ili kada je zbog migrantskog vala poveo kamionski rat sa Srbijom. U oba je slučaja morao kapitulirati. Ideja o ucjenjivanju NATO-a još je jedna bitka koju nije mogao dobiti. Sada na saborske zastupnike prebacuje odgovornost za njenu realizaciju. Pumpanjem nerealnih očekivanja pa odustajanjem, zaokretom koji je u Madridu napravio, predsjednik Milanović potpuno je bacio u sjenu, praktično učinio nevidljivim svoj vrlo dobar govor što ga je u NATO-u održao. Kojim je podupro primanje Finske i Švedske i objasnio zainteresiranost Hrvatske za situaciju u Bosni i Hercegovini.

Salto mortale što ga je predsjednik Milanović izveo u Madridu nije iznenađenje. Od prvoga se trenutka moglo znati da njegova urnebesno ucjenjivačka politika nema šanse. FOTO: EPA/ZIPI

Zoran Milanović posve je u pravu kad tvrdi da je Bosna i Hercegovina trebala dobiti status kandidata za pristupanje Europskoj uniji. Da je Bruxelles jako pogriješio kad je taj status odlučio dati Ukrajini i Moldaviji, ali ne i BiH. Unatoč tomu što su nedavno svi zastupnici oba doma bosanskohercegovačkog parlamenta u rijetkom trenutku jedinstva konsenzusom zatražili taj status. Nije samo Bosna i Hercegovina ostala praznih ruku. Cijeli je Zapadni Balkan dobio tek dudu varalicu. Najnoviji je europski paket za taj dio Europe katastrofalan. Ni jednoj zemlji realno ne otvara europsku perspektivu. Ni Makedoniji koju neke članice EU-a svojim bezobraznim ucjenama godinama maltretiraju i uništavaju.

Milanovićev pokušaj da Europu, okupiranu strašnom invazijom Rusije na Ukrajinu, upozori na moguće posljedice njenog “nedovršenog posla” u BiH, zapravo u cijeloj regiji, treba pozdraviti. Predsjednik, međutim, opako griješi kad se istodobno sam ritne pa sve upropasti. Nije u pravu, nego je jako u krivu kad promjenu Izbornog zakona proglašava uvjetom stabiliziranja Bosne i Hercegovine. U tom se pogledu šef države praktično ne razlikuje od premijera Plenkovića. Premda će se oko susjedne države žestoko međusobno počupati, jedan drugoga optužujući za izdaju tamošnjih Hrvata, obojica se, potpuno složna u tvrdnji o njihovoj teškoj deprivilegiranosti, fokusiraju isključivo na mijenjanje izbornih pravila. Izbor Željka Komšića konstantno služi raspaljivanju osjećaja nacionalne ugroženosti. S vrha se hrvatske države govori o potpunoj obespravljenosti,”uzimanju svih prava” bosanskohercegovačkim Hrvatima. Tvrdnje koje su dibidus izmišljene i ozbiljnim se argumentima ne mogu poduprijeti.

Isti ciljevi

Zoran Milanović i Andrej Plenković razlikuju se samo u načinu na koji svoje ciljeve – promjenu Izbornog zakona – pokušavaju realizirati. Predsjednik je tvrd i konfliktan, premijer mekši i lukaviji. Prvi juriša u sukob s međunarodnom zajednicom, optužujući je za neznanje, bezobrazluk i štetočinski intervencionizam, dok njene predstavnike naziva briselskim gnjavatorima i “dementorima koji iz BiH srču energiju”. Drugi sanja kako će željene promjene isposlovati uz pomoć Bruxellesa i drugih međunarodnih adresa, pa otvoreno traži da se kandidatski status za Bosnu i Hercegovinu uvjetuje donošenjem novog izbornog zakona. Ali ni Milanović ni Plenković za svoje ideje o uređivanju susjedne države nisu uspjeli osigurati potporu tamo gdje se zaista donose odluke.

Izborni će se zakoni u Bosni i Hercegovini morati mijenjati, ali ne onako kako su to šefovi hrvatske države zamislili. Jašući na odrednici o tri konstitutivna naroda, njih dvojica apsolutiziraju nacionalnu pripadnost. Lupajući po Komšiću pokazuju se potpuno indiferentnima prema činjenici da njegov izbor nije najveća nepravda koja po važećim izbornim pravilima pogađa Hrvate. Sve da se i promijeni način izbora članova BiH predsjedništva, pa tamo ponovno zasjedne netko iz HDZ-a, veliki dio Hrvata u BiH ostaje politički nepredstavljen. Primjerice, Hrvati u srpskom entitetu, kao ni Bošnjaci, uopće ne mogu sudjelovati u izboru tročlanog šefa države. Isto vrijedi i za Srbe u Federaciji. Daytonski je sporazum zaustavio rat, ali zbog naslijeđenih je nacionalnih podjela, u međuvremenu neprevladanih, postao smetnja uspostavi mira. BiH drži u nezavršenom i stalno iznova podgrijavanom sukobu. Cijela je država sapeta u Dayton, kao u svojevrsnu luđačku košulju u kojoj ne može funkcionirati. Nacionalističke se omraze ne gase jer na njihovim krilima, na strahu od drugih, političke elite u sva tri naroda ekstremno profitiraju. Stoga će međunarodna zajednica, vrlo vjerojatno, u promjeni Izbornog zakona morati inzistirati na kombinaciji zaštite etničkih i građanskih prava.

Ucjenjivačka politika

Salto mortale što ga je predsjednik Milanović izveo u Madridu, pred odličnicima NATO-a, nije iznenađenje. Od prvoga se trenutka moglo znati da njegova urnebesno ucjenjivačka politika nema šanse. Svojim tamburanjem o Bosni i Hercegovini nije previše animirao ni domaću javnost. Hrvatska njegovo kompulzivno bavljenje susjednom zemljom ne razumije. Ne može razumjeti da se šef hrvatske države do balčaka kapacitira problemom Izbornog zakona u BiH, dok istodobno sređivanje faličnog, s Ustavom neusklađenog izbornog režima u vlastitoj zemlji ne spominje. Premda Hrvatskoj prijeti opasnost da bi joj naredni parlamentarni izbori mogli propasti, odnosno biti nepriznati. Urgentnim problemima svoje države Milanović se ne stigne baviti. Ne proziva premijera zbog nepokrenute postpotresne obnove. Ne skače kad ministar, takvoj inertnosti usprkos, rugajući se tisućama ljudi u kontejnerima, tvrdi da se u sličnoj situaciji ni jedna država nije u obnovu uključila toliko kao Hrvatska. Ne briga ga kad više od polovice hrvatskih građana (53 posto) tvrdi da je ovdje za uspjeh u životu stranačka knjižica važnija od obrazovanja. Ne čuje, ne registrira, ne reagira, ne haje na huk zebnje i strave u ženskoj populaciji, ustrašene da bi se – slijedom zbivanja u Americi – i ženska prava u Hrvatskoj mogla naći na udaru.

Predsjednik Milanović vratio se iz Madrida luzerski konotiran. Sam pao, sam se ubio. Objektivno, ne može se govoriti o nekom gubitku, nego o dobrodošloj promjeni u njegovim stavovima. Ali kako se u hodu morao korigirati i prešaltavati, kako je njegov ultimativni NE postao veliko DA za pristupanje Švedske i Finske NATO savezu, tako se dojam velikog neuspjeha i poraza, prisilnog odustajanja od vlastitih deklaracija ne može izbjeći. Jednostavno, šef države nije napravio ono što je najavljivao. Kapitulirao je. Morao se povući. Pokazao se slabijim nego što se to na početku priče moglo činiti. Zgužvani predsjednik i mlohavi Pantovčak s razlogom razočaravaju desnicu. Koja se oko Milanovića počela okupljati, uvjerena da u njemu ima svog lidera, da će ga svojim idejama kapacitirati, da će joj poslužiti poput svojevrsnog trojanskog konja. Plan da će ga iskoristiti kao svoju udarnu pesnicu neslavno propada, pa ga sada pljuckaju spominjući se njegova frajerisanja.

SDP bez riječi

Ali pravi je gubitnik predsjednikova zaokreta politička ljevica. SDP je pokušavao racionalizirati i braniti njegove autistične vanjskopolitičke stavove, nespreman ili nesposoban misliti vlastitom glavom, da bi nakon Madrida ostali bez riječi. Dobrovoljni taoci njegova vratolomnog miksanja crvenog i crnog. Pravog političkog bućkuriša od kojeg boli glava. Milanovićevo glavinjanje, otvaranje frontova s međunarodnom zajednicom pa odustajanje, uvredljivo bagateliziranje Bosne i Hercegovine pa zagovaranje njenog ubrzanog približavanja Europi, šurovanje s notornim Dodikom, razbijačem BiH, pa dramatično upozoravanje NATO-a na prijeteću opasnost destabiliziranja susjedne države, s ozbiljnim implikacijama na širu regiju, sav taj bučni i ubitačni politički slalom najviše koristi Andreju Plenkoviću. Kraj predsjednikova mahnitanja premijer ispada kao glas razuma. Savršena dimna zavjesa, kamuflaža na kojoj do neba mora zahvaljivati.