Borit ću se za Hrvatsku sa stavom, koja vodi računa o svojim interesima. Borit ću se za pravnu državu, protiv uzurpacije i nasilja vlasti. Svatko tko tako razmišlja bit će moj saveznik i prijatelj, nastojat ću da mi nitko ne bude neprijatelj – poručio je Zoran Milanović u svome emotivnom, a odmjerenom obraćanju javnosti nakon što je u nedjelju u predsjedničkim izborima posve neočekivano skoro pobijedio u prvom krugu. Od potpunog ga je trijumfa dijelilo manje od jedan posto glasova. Premda je otpočetka važio za favorita, takav uspjeh nitko nije predviđao. Kao što je i neuspjeh njegova glavnog izazivača, HDZ-ova kandidata Dragana Primorca, koji je uspio dobiti tek oko 19 posto glasova, premašio najpesimističnije prognoze. U svome pametnom i državnički intoniranom govoru Milanović nije likovao nad rezultatima. Najavio je da će opet pružiti ruku prema Vladi i vlasti, jer si Hrvatska, kako je rekao, ne može dopustiti da u kompliciranim međunarodnim okolnostima „ne budemo na jednoj strani“. Primorca s kojim ide u drugi krug izbora uopće nije spomenuo. Kao što se njegovim likom ni u kampanji nije dao okupirati.

Luzersko ozračje

U HDZ-ovu stožeru posve drugačija situacija. Stranka koja se navikla na pobjede ovoga je puta doživjela pravi potop. Izlaznost se pokazala najmanjom u sredinama koje slove kao tradicionalne HDZ-ove utvrde. Primorac je ostao duboko ispod rezultata koje je stranka ove godine ostvarila na parlamentarnim, a potom i na europskim izborima. Šokirani dubinom poraza, HDZ-ovi su ga kapitalci kisela lica pokušavali relativizirati, tumačeći kako su se zbog velikog broja desnih kandidata glasovi raspršili, što će se u nastavku utakmice mijenjati. Jedan je Plenkovićev veleumnik čak ispalio kako su oni svoj cilj ostvarili: Primorac ulazi u drugi krug, a onda, tvrde, počinje posve nova utakmica u kojoj će se oni mobilizirati. Premda je brutalnu razliku od tridesetak posto, koliko njihov kandidat zaostaje za Milanovićem, nemoguće nadoknaditi. Luzersko se ozračje moglo osjetiti i kad je Primorac, s kulisom od mlađarije, bez jakih ljudi HDZ-a, izašao na pozornicu. Nitko se uz njega više ne želi naslikavati. Ni Andrej Plenković, koji ga je cijelu kampanju, sve od predaje potpisa Izbornom povjerenstvu vodio za rukicu i na njegovim predizbornim skupovima držao vatrene govore, glumeći Tuđmana. Sada se pokušava oprati od odgovornosti za poraz, otkrivajući da je Primorac zapravo bio iznuđeni kandidat: on je baš želio u borbu za Pantovčak, kaže, dok nitko drugi iz vodstva HDZ-a to nije htio. Njegov će propali izabranik istodobno u svom postizbornom govoru napasti predsjednika Milanovića, tvrdeći da Hrvatska hoće promjene. Iako je polovica izašlih na izbore glasala za dosadašnjeg šefa države.

Zašto je Zoran Milanović – premda je, kako sam kaže, pun nedostataka i mana – uspio ostvariti tako impresivnu pobjedu? Prvo, zato što je jaka politička ličnost, s mnogo utakmica u nogama, superioran ostalim predsjedničkim kandidatima.

Drugo, zato što se pokazalo da je u mnogim stvarima bio u pravu. Čak i kad se služio neprikladnom, iritirajućom i toksičnom retorikom. Njegove su izjave o Ukrajini, Rusiji i Europi često s razlogom bile predmet kritika. Ali rješenje koje međunarodni centri moći spremaju kao rješenje za izlazak iz rata Rusije protiv Ukrajine mnogo je bliže Milanovićevim nego Plenkovićevim stavovima. Njegovo inzistiranje da hrvatske vojnike neće slati u tuđe ratove, u predizbornom su sučeljavanju prihvatili svi kandidati. Čak je i HDZ-ov Primorac govorio da neće dopustiti angažiranje naših vojnika u bilo kojoj ratnoj zoni. Milanović u tome ima veliku potporu javnosti. Njegove se euroskeptične invektive vjerojatno mogu povezati s teškom krizom liderstva briselskih struktura. Slično je i s njegovom kritičnošću prema Ustavnom sudu ili Državnom odvjetništvu. Griješi stilom, ne i sadržajem. Griješi kad ustavne suce napada kočijaškim pogrdama, ali sami su se nedavno teško diskvalificirali, pokazujući spremnost na opstruiranje Ustava.

Glavna brana

Treće i najvažnije, Zoran Milanović stekao je status glavnog i najefektnijeg oponenta HDZ-ovoj vlasti i posebno Andreju Plenkoviću. Njihovo se osobno rivalstvo s vremenom razvijalo u žestoku netrpeljivost, da bi danas funkcioniralo kao ozbiljna politička suprotstavljenost. Predsjednik se profilirao kao glavna brana premijerovu autokratskom uzurpiranju države. Smetnja da se sva vlast nađe u rukama jednog čovjeka. Što je praktično amnestiralo i u zaborav potisnulo sve greške koje je Milanović u proteklih pet godina na Pantovčaku napravio. Javnost ga danas – pokazuju izborni rezultati – doživljava kao čuvara demokratskog poretka. To je postala i udarna poruka njegove izborne kampanje. U čemu je Plenković jako pomagao. Šefa je države neprestanim, opsesivnim žestokim napadima i blaćenjem etablirao kao najljućeg neprijatelja svoje svevlasti. Što je ovome otvorilo prostor da kampanju odvozi u leru. Bez velikog truda, muke i angažmana. Suzdržano i dozirano. Za obilaska po Hrvatskoj Milanović se komotno družio s ljudima, po sajmovima jeo čvarke i puštao da ga psi liznu po obrazu. Ali je novinare i mikrofone jako izbjegavao. Zato što je sam sebe morao držati pod kontrolom. Svoju je poziciju mogao ugroziti samo vlastitim proklizavanjem. Ulijetanjem u okršaje u kojima će njegova fajterska strast nadvladati racio. Ali nije se dao: jezik je ostao pod katancem. Premda su ga iz HDZ-a na svaki način pokušavali isprovocirati. Ovoga puta vlastiti je karakter uspio zadržati na uzdi. Što mu se jako isplatilo.

Loš kandidat

Zato su u HDZ-ovu stožeru pokisla perja, konsternirani, zamukli. Premda su neki pokušali glumiti slavljeničko raspoloženje. Karikaturalno. Izabrali su lošeg kandidata, pa ga je šef stranke u kampanji dodatno diskvalificirajuće patronizirao. Kao da mu je mali od kužine, a ne pretendent na funkciju šefa države. Primorac ima silnu ambiciju i veliku sposobnost umrežavanja, ali politički je i ljudski vrlo neuvjerljiv, s mnogo dubioza u biografiji. Afere mu se u kampanji ne prestaju otvarati, sam ih zadovoljavajuće ne uspijeva zatvoriti. Stranka mu je organizirala velike predizborne skupove, na njega je potrošila brdo para – tjedan dana prije kraja kampanje skoro 800 tisuća eura, četiri puta više nego što je Milanović potrošio – pa se povrh svega upustila u prljavu kampanju, s indicijama da za svoje potrebe angažira likove iz podzemlja, sve bez bilo kakvog pomaka u rejtingu.

Zapravo s negativnim posljedicama po rejting. Čovjek koji se Hrvatskoj predstavlja i nudi kao ujedinitelj nacije nije uspio dobaciti ni do dvadeset posto glasova. Oko svoje kandidature ne može okupiti ni ujediniti ni sve HDZ-ove birače. Njegova forsirano sentimentalizirana lupetanja, poruke o srcu i ljubavi, zajedništvu i domoljublju, djeluju prazno i neinteligentno. Ali Plenković je njegovoj kampanji najviše naštetio jasno ga pozicionirajući kao svoga lutka na Pantovčaku. Kao pajaca preko kojega kani zavladati i funkcijom šefa države. O tome se u nedjelju odlučivalo u Hrvatskoj. Konačan rezultat slijedi za dva tjedna.

Ozbiljan udarac za vlast Andreja Plenkovića, pišu svjetske agencije. Silnik je dobio lekciju kao nikad dosad. Predsjedničke je izbore pokušao kanalizirati u referendum o Zoranu Milanoviću, kojega naziva kršiteljem Ustava. Ali je na koncu ispalo posve suprotno. Postigao je da se izbori za predsjednika Republike pretvore u referendum o njegovu hiperkancelarskom, samovlasnom upravljanju državom. Poraz Dragana Primorca zapravo je njegov vlastiti debakl. Zemlja mu se pod nogama tek počela tresti. Hrvatska možda gleda početak kraja premijera koji je bio uvjeren da može i smije sve što hoće.