Zoran Milanović opet se ritnuo, na vlastitu štetu. Ničim izazvan novoga je ministra gospodarstva Damira Habijana označio kao homoseksualca. Perfidno pritom tumačeći kako su to pitanja osobne intime u kojima on ne sudjeluje. „Pa Habijan je gej. Pa to je, kako da kažem… Nije čovjek u ormaru, živi normalan život. Novi francuski premijer je gej“, komentirao je šef države fotke nekih političara gola torza. Ne uspijevajući primijetiti da je francuski premijer deklarirani homoseksualac, Habijan nije, pa je svako zavirivanje u njegov krevet gruba i nedopustiva povreda njegove privatnosti. Dok sam temu svoje seksualne orijentacije ne otvori u javnosti, pristojna će se Hrvatska baviti njegovim ministarskim radom, a ne pitanjem koga mladi ministar ljubi.

Šokantan ispad primitivizma predsjednika Milanovića s pravom je postao temom dana i doživio gotovo nepodijeljenu osudu. Nije se, kako to kaže premijer Plenković, lijeva politička i medijska scena tiho smijuljila, nego je postupkom šefa države bila zgrožena. Analitičari ga proglašavaju dnom dna, tumače da je Zoran Milanović imao potencijala postati hrvatski Obama, a pretvorio se u hrvatskog Donalda Trumpa. Čak mu i SDP-ov šef Grbin javno sugerira da bi se trebao ispričati. Bezobrazno opserviranje stanja Habijanovih gaća ni politički nema rezona. Šefu države ne može donijeti nikakvu korist. Ali to je valjda jače od njega. Dopustio je da ga vodi njegov škorpionski karakter. Slično kako je svojedobno u razgovoru sa šatorašima Plenkovićevu majku podrugljivo i tendenciozno svojim račvastim jezikom nazvao „vojnom lekarkom“, pa izgubio već gotovo dobivene izbore.

Zaštita Dodika

U sjeni pederskog razglabanja o gej osobama ostao je onaj, jednako maligan dio Milanovićeva prvog ovogodišnjeg obraćanja novinarima posvećen Miloradu Dodiku. Hrvatski ga predsjednik opet uzima u zaštitu pred međunarodnom zajednicom. Slično kao što je to učinio i prije nekoliko mjeseci kada je napadajući visokog predstavnika Schmidta s Pantovčaka grmio: „Prste dalje od Dodika!“. Milanović, istina, priznaje da predsjednik Republike Srpske govori previše i obećava ono što ne može realizirati. Sam mu je, tvrdi, nedavno rekao da malo ohane i smiri nastup. Ali ne osuđuje njegovu separatističku, po Bosnu i Hercegovinu razvaljivačku politiku. Ne ograđuje se od njegovih furioznih proklamacija o osamostaljenju RS-a, s najavom da bi ga i Hrvatska s nekakvom zadrškom navodno mogla priznati. Čak će reći da Srbi „to žele kao što su to Hrvati željeli 91. godine“. Nije baš jasno na što se ta usporedba odnosi – na Herceg Bosnu, Tuđmanov ratni instrument faktičkog anektiranja Hercegovine, ili na Hrvatsku i njenu želju da bude samostalna država. U svakom slučaju, neusporedivo.

Zoran Milanović je u pravu kad upozorava na dvoličnost Plenkovićeve politike. Licemjerje kojem smetaju njegovi susreti s Dodikom, ali mu ne smeta kad Dragan Čović, šef bosanskohercegovačkog HDZ-a, u istom društvu s govornice secesionističkim raspoloženjima nabijene masovke u Banjoj Luci šalje poruku: „Čuvajte mi Republiku Srpsku!“. Predsjednik, međutim, nije u pravu kad svoja druženja s banjalučkim kabadahijom tumači kao legitimno njegovanje dobrosusjedskih odnosa, pri čemu Dodika proglašava autentičnim predstavnikom srpskog naroda koji „nije četnik“ i „nije krvav iz rata“. Nije četnik, ali je na recentnoj proslavi takozvanog Dana Republike Srpske naveliko četnikovao. Pozivao se na ratne zločince Karadžića, Krajišnika, Ratka Mladića, kao na očeve i utemeljitelje RS-a, dijelio odličja Putinu i Orbanu i pjevaču narodnjaka, poznatom pod imenom Mali Knindža koji otvoreno promovira četništvo. O toj paradi vampira, zbog koje je međunarodna zajednica digla avione, Pantovčak se nije smatrao potrebnim oglašavati.

Progon i genocid

Predsjednik Milanović s pravom podsjeća da u stvaranju Republike Srpske sam nije sudjelovao. “Amerikanci su je smislili 95.“ , između ostalih i „Tuđman ju je potpisao“. Ali nikako nije u pravu kad zanemaruje da je RS nastao na progonu i genocidu nesrba. Još je manje u pravu, zapravo je potpuno skandalozno kad Dodikovu igru na kartu secesionizma proglašava reakcijom na međunarodne pritiske. Kad tvrdi da RS „sada pokušavaju satrati i što rade Srbi?“, pita se i odmah nudi odgovor: „Kao svaki narod koji ima volju za životom, pružaju otpor“. Ono što svijet, a svakako Amerika i Europa vide kao razdiranje Bosne i Hercegovine, hrvatski predsjednik tumači kao legitiman otpor srpskog naroda. U to ime spreman je zaboraviti da u tom etnički očišćenom RS-u nema mjesta ni za Hrvate ni za Bošnjake. Jedva se petina bosanskih Hrvata koji su na tom teritoriju do rata živjeli uspjela vratiti. Njihovu sudbinu Milanović apsolvira lakonski. Na pitanje gdje su oni, odgovorit će kratko: „Nigdje, nema ih, ali tako je bilo i 95.!“. Naravno, hrvatski predsjednik nije odgovoran za njihov progon, ali nedopustivo je da svojim druženjima s Dodikom, ne samo službenim, kao fait accompli, gotovu stvar, uzima rezultate zločinačke velikosrpske politike. Milanović s pravom upozorava da bi cijelu međunarodnu zajednicu morala zabrinjavati činjenica prihvaćenosti Dodikovih stavova među Srbima u BiH. Ali kako je riječ o ekstenziji srpske ratne politike, šef bi hrvatske države jako morao paziti da joj svojim intimiziranjem s njenim današnjim pronositeljem ne daje legitimitet.

Premda se uzajamno mlate kao arci-neprijatelji, ovoga puta Milanović je premijeru poklonio priliku da se njegovi nedopustivi ispadi prema medijima izgube negdje u drugom ili nekom zaboravu još bližem planu. Vlastitim je incidentnim provalama uz sebe vezao pažnju javnosti, što premijerovoj malignosti pruža šansu da se prikrije

Pod smetovima su čaršiji intrigantnog čačkanja po Habijanovu ljubavnom životu i u medijima posve neprimijećenom opravdavanju Dodikove politike razbijanja BiH ostali zatrpani oni dijelovi Milanovićeve presice koji su trebali biti udarni. Izgubila se kritika Plenkovićeva poigravanja s datumom parlamentarnih izbora, što šef države naziva bezobraznom privatizacijom vlasti, politike i izbornog procesa u korist premijerovih karijernih ambicija, manipulacija kakvu Hrvatska nikad dosad nije vidjela. Bez snage ostaje i Milanovićevo šibanje po promjenama krivičnog zakona kojima će famozni AP pokušati zavrnuti slavinu kako bi kompromitirajući detalji iz istraga pripadnicima njegove vlasti ostali skriveni od javnosti. „Sve što znamo o njegovim ljudima, frkama, milićima, žalcima, znamo zato što su podaci iz istrage curili u medije“, „provodio bi represiju prema onima koji učine da javnost sazna“, „htio bi hapsiti i kažnjavati one koji podatke o korupciji učine dostupnim javnosti“, nabrajao je Milanović obećavajući da će svakoga tko dođe pod udar takva naopakog zakona promptno pomilovati.

Burna reakcija

Posve neshvatljivo, ali svojim sramotnim zabadanjem vlastitog nosa u seksualije jednog ministra, na što je javnost – razumljivo i očekivano – burno reagirala, predsjednik Republike pomaže Andreju Plenkoviću. Nije prvi put da mu hitan suport šalje s Pantovčaka. Da ga svojim ludorijama izbaci iz fokusa javnosti. Da mu omogući predah. Upravo kad je ovome to najpotrebnije. Premda se uzajamno mlate kao arci-neprijatelji. Ovoga puta Milanović je premijeru poklonio priliku da se njegovi nedopustivi ispadi prema medijima izgube negdje u drugom ili nekom zaboravu još bližem planu. Vlastitim je incidentnim provalama uz sebe vezao pažnju javnosti, što premijerovoj malignosti pruža šansu da se prikrije. Namjerno ili ne, ali predsjednikova gnjusna habijanijada iz žiže je interesa potisnula problematiziranje Plenkovićeva udara na medije.

Premijer se prošloga tjedna, potpuno bijesan jer se neki njegovi postupci javno problematiziraju, bio okomio na jednu televizijsku kuću, izjavljujući da N1 nema koncesiju i u Hrvatskoj „radi polulegalno“, što će reći nezakonito. Naravno, premijerova je tvrdnja netočna i funkcionira kao jasna prijetnja. Nakon što se velika frka podigla, Plenković će – umjesto isprike – svoju izjavu pokušati relativizirati, proglašavajući je tek „usputnim komentarom“. Ali će se dodatno gnjevno osvrnuti na, kako je rekao, orkestrirano zgražanje i patnički napor nekih medija i lijevih stranaka zbog njegova „usputnog komentiranja jedne medijske kuće“.

Premijer ne govori istinu. Njegova tvrdnja da N1 u Hrvatskoj radi polulegalno nije bila usputna, nego dobro pripremljena laž. Prethodilo joj je upozorenje da jako griješe u izboru svojih gostiju. Da medijski prostor ustupaju ljudima koji se njemu osobno, očito, ne sviđaju. Jednoj će novinarki tako spomenuti da je svojedobno bila glasnogovornica oporbene koalicije. Ugledne odvjetnike Čedu Prodanovića i Antu Nobila, koji su s javnošću podijelili svoja razmišljanja o izboru novog državnog odvjetnika, kvalificirati kao ljude lijevih političkih opcija, posebno naglašavajući da su bili državni tužitelji u bivšoj državi. Koliko znamo, to nije eliminacijski faktor jer u tom slučaju, kao pripadnik obitelji dobro udjenute u bivši sustav, možda ni sam ne bi imao pravo pristupa javnosti. „Važno je da znamo tko komentira. Moram dekriptirati u javnosti ljude kojima vi dajete ogroman prostor, a nikoga ne predstavljaju“, objašnjavao je novinaru N1 televizije. Prodanović i Nobilo predstavljaju sami sebe. Ljude velikog profesionalnog znanja i iskustva. Svakoj bi državi trebalo biti dragocjeno da ih čuje. Andreja Plenkovića njihovo mišljenje ne zanima. Ali vlastite uredničke ambicije pokušava realizirati. Rado bi, izgleda, diktirao koga bi mediji smjeli angažirati. Možda da napravi svoj index zabranjenih ličnosti?

Izmjene zakona

Iste su vrste i njegove izmjene zakona kojima se pod prijetnjom zatvorske kazne od tri godine pokušava spriječiti curenje vlasti nepoželjnih informacija iz istražnih postupaka. Hrvatsko ga novinarsko društvo naziva zakonom opasnih namjera i jednim od najvećih udara na novinarsku profesiju i javni interes u tridesetak godina samostalne hrvatske države. Novinari i pravni stručnjaci također tvrde da se predviđenim inoviranjem zakona ugrožava sloboda govora i podrivaju demokratski temelji Hrvatske. Utjeruje strah u kosti svima koji bi upozorili na nezakonitost i korupciju. Premijer ne haje. Valjda računa da će šteta koju će mu takav zakon uzrokovati biti manja od koristi koju će progonom otkrivanja mračnih tajni svoje vlasti postići. Žulja ga samo Milanovićeva najava da će pomilovati svakoga tko dođe pod udar takvog cenzorskog, flaster-na-usta zakona. Svojim recentnim postupcima Andrej Plenković pokazuje netrpeljivost prema bilo kakvoj kritici. Još gore, pokušava diskvalificirati i onemogućiti, zabraniti i kriminalizirati svako propitivanje svojih politika i funkcioniranja svog sustava vlasti. Neoprostivo je da mu predsjednik Milanović vlastitim neciviliziranim rudarenjem po privatnosti ministra Habijana stvara dimnu zavjesu za uzurpaciju. Ako bismo ih, kako će reći premijer, dekriptirali, onda bi se dvojac šefova hrvatske države možda mogao zvati Zlo i Naopako.