Namjerava li ići u velike sukobe i prijetnje, to ćemo samo otresti s revera – tako premijer Plenković odgovara na najnovije zaoštravanje s Pantovčaka, zorno rukom pokazujući kako će burne reakcije predsjednika Milanovića na umirovljenje zapovjednika njegove počasne postrojbe otpuhnuti kao zrno prašine sa svog odijela. Šef države tvrdi da je zbog rješenja o mirovini za brigadira Burčula spreman izazvati krizu u državi. Sve ću blokirati, ovo će ih skupo koštati – javno prijeti ministru obrane i premijeru. Prema svojim ingerencijama, mogao bi blokirati donošenje odluka koje se tiču vojske i obrane, diplomacije i tajnih službi. Na predsjednikove prijetnje paraliziranjem dijela državnih institucija šef Vlade odgovara na isti način: njegove tirade naziva bezobraznom i besprizornom nakupinom teških optužbi i insinuacija kojima se ne misli baviti.

Tvrda kohabitacija između navodnog, udesno pervertiranog ljevičara i light, uglavnom prigodnog desničara, svako malo plane teškom svađom i međusobnim uvredama. Ali njihovo šaketanje gubi na dramatičnosti. Ubrzano se pretvara u javnosti nezanimljivu trakavicu. Ispočetka se možda moglo misliti kako svaka razmjena vatre između dva brda vlasti otvara krizu u državi. S vremenom, međutim, sve očitije postaje da Milanović i Plenković zapravo vode dogovoreni rat. Možda prešutno uglavljen, no obojici odgovara da svojim međusobnim čerupanjem proizvode dojam o nekakvom dinamizmu u inače potpuno inertnom i zaparloženom vrhu države. Mlate se oko kadrovskih pitanja, dok su strateški jako sinkronizirani. Ne spore se oko narodu i državi bitnih pitanja, zajedničkom ih larmom po političkoj margini složno eskiviraju. Ni predsjednikov bijes zbog umirovljenja zapovjednika Počasno-zaštitne bojne nije pokrenut brigom za njegovo dostojanstvo, kako se pokušalo sugerirati, nego je vođen interesom šefa države da kupujući vrijeme svom nedovoljno kvalificiranom kandidatu za njegova nasljednika u međuvremenu ishodi izvanredno promaknuće.

Milanović nije opozicija

Zoran Milanović ne funkcionira kao ljuta opozicija vlasti premijera Plenkovića, kako se na početku njegova mandata moglo činiti. Njih su dvojica osobno žestoki rivali, iz nekih samo njima poznatih razloga. Ali predsjednik nije opozicija HDZ-ovoj vlasti. S njom se ne sukobljava. Štoviše, između nešto više suverenistički navudrenog šefa države i briselski podatnog premijera nema neke bitne razlike. Obojica diviniziraju Franju Tuđmana. O greškama vlasti iz devedesetih ni riječ da bi rekli. Greške aktualne vlasti također složno prešućuju. Predsjednik će Vladu čak javno hvaliti. Kritički će govoriti o HDZ-ovu pravosuđu, ali kad dođe presuda HDZ-u za aferu Fimi media, Milanović se Plenkoviću ponudi za advokata, pa tvrdi da sadašnje vodstvo stranke s tom aferom nema baš nikakve veze, da HDZ nije zločinačka organizacija. Suglasni su i oko bitnih odrednica unutarnje i vanjske politike. Slično skloni autoritarnosti i netrpeljivi prema svakom kritičkom ili oporbenom glasu, obojicu jako žulja protukorupcijsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, s tim da će mu Plenković novim zakonom povaditi zube, dok bi ga Milanović posve ukinuo. Dramatične demografske probleme Hrvatske dvojac na čelu države složno prešućuje, siromaštvo velikog broja stanovnika također. Oba se ponašaju kao da je s državom više-manje sve u redu. Čak i kad mlati migrante na granici, pri čemu je nekad prema izbjegličkom valu solidarni predsjednik frapantno promijenio ploču. Slični su i po svođenju hrvatske vanjske politike na samo jednu zemlju, susjednu Bosnu i Hercegovinu, i samo jednu temu, promjenu tamošnjeg izbornog zakona, pri čemu se obojica daju kapacitirati notornim hercegovačkim agom Čovićem, dokazanim jaranom sve mahnitijeg političkog harmonikaša Milorada Dodika.

Najdraži rivali

Neće i ne može Andrej Plenković otresti Zorana Milanovića sa svog revera, kako to bildajući vlastitu važnost najavljuje. Njih će se dvojica, kao međusobno najdraži rivali, i dalje uzajamno držati za vratove. Premda obojica ne trpe konkurenciju, svojevrsnu ravnotežu moći između svojih funkcija, funkcije predsjednika države i premijera, trajno ne mogu promijeniti. Stoga je mnogo važniji Plenkovićev pokušaj da sa sebe otpuhne svaku trunku opozicije. Prema svojim kritičarima i oponentima, prema novinarima koji do vlastitog profesionalnog integriteta drže više nego do njegova dociranja, a posebno prema opozicijskim strankama, premijer pokazuje ekstremnu netrpeljivost. Redovito ih bagatelizira i vrijeđa, što posebno demonstrira ovih dana, nakon udruženog oporbenog zauzimanja saborske govornice, pokušaja zaustavljanja proceduralno nevaljalog izbora novog ravnatelja javne televizije. Zajedničku akciju parlamentarne opozicije Plenković naziva „događanjem naroda“, dakle, usporedivim sa svojedobnim politički dirigiranim masovnim prosvjedima kojima je na pragu devedesetih Slobodan Milošević utirao put za svoje ratne pohode. Skandalozna tvrdnja kojom se posve legitimno opozicijsko djelovanje faktički proglašava destruktivnom i neprijateljskom opstrukcijom.

Premda je HDZ ipak na koncu na Prisavlje instalirao svog odabranika, riječ je o pravoj Pirovoj pobjedi. Premijer Plenković jako je pogriješio, prvo, zato što je dopustio svojevrsno silovanje procedure. Nakon opozicijske blokade saborske govornice HDZ je ipak morao priznati pogrešku. Morao je priznati da je postupak izbora krivo vođen, suprotno zakonu i saborskom poslovniku. Teško je pogriješio i potpunim ignoriranjem činjenice da je favorizirani Robert Šveb, as iz rukava ministrice kulture, u ozbiljnom sukobu interesa. Firme u njegovu vlasništvu posluju s HRT-om. Skandalozno je da na čelo javne ustanove dolazi čovjek koji je u višemilijunskom poslovnom odnosu s kućom koju preuzima. Bez obzira kako će se to naknadno pokušati kamuflirati. Kao da iz proklizavanja bivšeg ravnatelja, također HDZ-ova igrača, koji je pao kao mula Milana Bandića i njegova kriminalnog kruga, ništa nisu naučili. Premda se prvacima opozicije Plenković bahato običava rugati, nazivajući ih tiranima, despotima i redikulima, njihova zajednička akcija u ovom slučaju otkriva da povezani mogu predstavljati respektabilnu snagu.

Pacerski kiks

Drugo, premijer je u izboru novog prvog čovjeka Prisavlja pacerski kiksao pretvarajući ga u još jednu manifestaciju svoje bijedne kadrovske politike. Robert Šveb može biti šef javnog servisa isto kao što je gospođa Žalac mogla biti ministrica ili Josipa Rimac državna tajnica. Ljude skromnih i beznačajnih, mizernih biografija, bez ikakvog javnog ugleda, Andrej Plenković instalira na važna mjesta, na čelo ključnih institucija hrvatske države. Čak je i prema demokratskim standardima indisponirani Franjo Tuđman znao da za šefa HRT-a mora postaviti nekoga tko je poznat široj javnosti. Tko neće biti tek tehničko lice, nego ga vlastite sposobnosti, a prije svega dokazani status javne osobe kvalificiraju za vođenje jedne od najutjecajnijih javnih institucija u Hrvatskoj. Novi se ravnatelj možda razumije u tehnologiju, ali nema nikakvu javnu prepoznatljivost ni težinu. Ništa što bi ga činilo pogodnim za upravljanje vrhunskom medijsko-kulturnom ustanovom, kakvu bi javna televizija trebala predstavljati. Kakve medije preferiraju vladajući su dodatno pokazali svojim odbacivanjem ideje da se Šveb obaveže na povlačenje brojnih tužbi kojima HRT iz posve suludih razloga goni i maltretira vlastite i druge novinare.

Andrej Plenković je uvjeren da Hrvatskom može vladati mehanizmom tanke saborske većine kojom raspolaže. To može biti dovoljno za nametanje odluka, ali za političku stabilnost nikako nije dostatno. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Treće, Andrej Plenković kobno je pogriješio dopuštajući da se izbor novog ravnatelja HRT-a pretvori u demonstraciju njegova samodržavlja. Prema zakonu čelni se čovjek Prisavlja bira većinom ruku u Saboru, ali pametna bi politika vodila računa da za njegov izbor dobije što širu podršku. Zato što je riječ o javnoj televiziji, znači javnom interesu. Aktualni premijer tu potrebu ne razumije, uvjeren da Hrvatskom može vladati mehanizmom tanke saborske većine kojom raspolaže. To može biti dovoljno za nametanje odluka, ali za političku stabilnost – do koje je Plenkoviću navodno jako stalo – nikako nije dostatno. Politička se stabilnost ne osigurava samo brojem ruku u Saboru, nego i prihvaćenošću vladajuće politike. Ne treba zaboraviti da je aktualna Vlada faktički jednostranačka, premda je izborni legitimitet HDZ-a vrlo tanak, zbog nikad manje, ispodpolovične izlaznosti na izborima i činjenice da je vladajuća stranka lani dobila glasove samo oko 17 posto ukupnog biračkog tijela. Ogroman raskorak između skromne podrške i HDZ-ove svevlasti generira političku nestabilnost. Krnji izborni legitimitet moguće je kompenzirati uključivom politikom. Ali HDZ je sklon samoživosti i ostracizmu.

Sklon je kupovanju žetona po oporbenim redovima, ali nikako ne i suradnji s opozicijskim strankama. Upravo suprotno, uporno ih javno gadi i generalno, bez izuzetka napada. Potpuno antagonizirajući opoziciju HDZ zapravo priziva njen blokovski nastup. Onakav kakav se dogodio kad su opozicijski zastupnici od ljevice do desnice rame uz rame svojim tijelima osvojili saborsku govornicu. Njihove se međusobne razlike ne poništavaju, ali u tom trenutku postaju drugorazredne, jer se kao najvažnije nameće ono što ih spaja. Možda treniraju neke buduće bitke, ujedinjeni grubim prezirom koji prema opoziciji i javnosti stranka Andreja Plenkovića sve iritantnije pokazuje.