Trenutno je protiv novinara podignuto više od tisuću tužbi, a iznos tužbenih zahtjeva za djela protiv časti i ugleda narastao je na više milijuna kuna. Jedna od navodno najsuptilnijih, medijima ranjenih dušica pripada formalno drugom čovjeku HDZ-a Milijanu Brkiću koji se nedavno s vidljivim olakšanjem javno zahvaljuje Bogu što je spašen od SMS optužnice

Andrej Plenković nije smatrao potrebnim ni primjerenim dočekati novinare, premda mu je bilo najavljeno da će veliki, prošle subote upriličeni, prosvjed za slobodu medija doći do Banskih dvora kako bi mu novinarska organizacija uručila svoj demarš. Umjesto premijera, listu novinarskih zahtjeva primio je dežurni portir. U nadležnom Ministarstvu kulture žuta je kuverta morala biti ostavljena zataknuta za kvaku na ulaznim vratima.

Andrej Plenković nije našao vremena ni rezona da na razgovor primi predstavnike Hrvatskog novinarskog društva, organizatora po brojnosti vrlo uspješnog protestnog marša novinara središtem Zagreba. Ministrica Nina Obuljen Koržinek također je ostala nedostupna. Ni na recentnoj, u Novinarskom domu održanoj raspravi o dramatičnom stanju u medijima nije se smatrala potrebnim pojaviti.

Andrej Plenković tvrdi da u Hrvatskoj nema problema s medijskim slobodama. Više se dramatizira, izjavit će nedavno, prezrivo odbacujući alarme međunarodnih organizacija. Ne trebaju njemu, kaže, njihove analize da bi znao ima li u Hrvatskoj slobode medija. Premijer se, izgleda, za takve ocjene smatra kvalificiranijim od novinara. Možda slijedom činjenice da se još kao gimnazijalac, u svom maturalnom radu bavio „sredstvima masovnih komunikacija“. Taj će uradak mladog Plenkovića kasnije – posve neobično – biti objavljen u formi priručnika, što je vrlo vjerojatno rezultat utjecaja njegova, u to doba partijski dobro pozicioniranog oca. Da li zbog svojih ranih radova ili samo zbog uobičajenog mu precjenjivanja vlastitih intelektualnih kapaciteta, ali premijer danas sam sebe praktično proglašava najvećim stručnjakom, doktorom za dijagnostiku medijskih sloboda. Kao da ga njegova omladinska pisanija o „sredstvima masovnih komunikacija“, usklađena s duhom ondašnjeg nedemokratskog, jednopartijskog sustava, može kvalificirati za takvu ulogu!

HDZ-OVO POKORAVANJE MEDIJA

U svakom slučaju Andrej Plenković ne priznaje da je novinarstvo u Hrvatskoj na koljenima. Da ima neke probleme kojima bi se on kao premijer morao baviti. Istina, dio tog bremena proizveli su prethodnici. Progon novinara i uništavanje jedne javne profesije traje desetljećima, konstatira danas Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a. U devedesete hrvatski su mediji uglavnom ušli kao zagovornici demokratskih promjena. Krčili su prostor u koji su potom uletjele novoformirane političke stranke. Ali, tada uspostavljeni sustav koji se deklarirao kao demokratski, nije novinarima donio slobodu djelovanja. Upravo suprotno. Od početka do danas HDZ medije doživljava kao neprijateljski element koji treba pokoriti i čvrsto zajahati.

Prve su godine Tuđmanove vlasti obilježene bezobzirnim čistkama, nasilnim gašenjem i uništavanjem politički nepoćudnih. Vladajućima je u to vrijeme bilo normalno da se urednicima na Prisavlju prebrojavaju krvna zrnca, a televizijski dnevnik uređuje na Pantovčaku. U protekla gotovo tri desetljeća valjda ni jedna profesija nije prošla kroz takav proces devastacije kao novinarstvo. Restrukturiranje medijske scene, izazvano svjetskom krizom novina, ovdje je imalo domaću nadogradnju. Hrvatsko je novinarstvo izmučeno političkim pritiscima i dodatno opustošeno socijalnim urušavanjem: generalnim obezvređivanjem struke sve do ugroze egzistencije i masovnih otpuštanja.

MAHNITO DIZANJE TUŽBI S PRISAVLJA

Kao aktualni premijer, Andrej Plenković ima ključnu odgovornost za rješavanje naslijeđenih medijskih problema. Ne može se izgovarati na bivše, jer već duže od dvije godine neprikosnoveno vlada Hrvatskom. Nažalost, u tom pogledu gotovo ništa nije napravio. Stare probleme nije riješio, ali je nove uspio proizvesti. Osobno je odgovoran zbog neugodne i neočekivane činjenice da se u njegovu mandatu medijska kriza ne stišava, nego dodatno zaoštrava. Iz dvaju razloga.

Prvo, nagomilane se frustracije počinju prelijevati na ulicu, u javne prosvjede, zbog eskalacije tužbi i sudskih postupaka pokrenutih protiv novinara. Trenutno je protiv novinara podignuto više od tisuću tužbi, a iznos tužbenih zahtjeva za djela protiv časti i ugleda narastao je na više milijuna kuna. Podnose ih političari – jedna od navodno najsuptilnijih, medijima ranjenih dušica pripada formalno drugom čovjeku HDZ-a Milijanu Brkiću, koji se nedavno s vidljivim olakšanjem javno zahvaljuje Bogu što je spašen od SMS optužnice – zatim sve više suci i lokalni moćnici. Potpuno je bizarno da sada s tužbama protiv novinara, pa i vlastitih, prednjači javna televizija.

Hrvatska radio-televizija vodi križarski rat protiv novinara i medija, kažu u HND-u. Mahnito diže tužbe protiv svih koji se kritički usude spomenuti stanje na Prisavlju. Sudski postupci ne moraju predstavljati problem kad bi se novinari mogli pouzdati u pravično suđenje. Ali to više nije moguće. U posljednje su vrijeme zaredale potpuno skandalozne, karikaturalno obrazložene presude na štetu medija. Ono što se nije uspijevalo progurati ni u Tuđmanovim vremenima, sada glatko prolazi. Čak se i objavljivanje istine počelo sankcionirati. Takva praksa zloupotrebe sudskih tužbi upravo je postala detonatorom za eksploziju nezadovoljstva i održavanje jednog od najvećih prosvjeda za slobodu novinarstva u povijesti samostalne Hrvatske.

Drugo, aktualna je vlast na čelu s Andrejom Plenkovićem odgovorna za katastrofalno stanje na javnoj televiziji koje se ne očituje samo u skandaloznim tužbama, nego još mnogo više u profesionalnom i civilizacijskom urušavanju programa. Od svih europskih javnih televizija HRT je, prema ocjeni Europske federacije novinara, uvjerljivo najgora. Institucija kojoj se nekada pompozno tepalo kao katedrali duha postala je negledljiva i gadljiva kloaka. Neprofesionalna i siva, primitivno klerikalizirana, pretvorena u megafon povijesnog revizionizma i stožer nazadnjačkih snaga. Premda osobno nije pokrenuo te procese, ali premijer Plenković trenutno je najpozvaniji da takvo nekrotično stanje javne televizije prekine. Odgovoran je jer ne želi učiniti ništa da se taj stampedo propadanja javnog servisa zaustavi. Iz njegovih izjava proizlazi da on na HRT-u ne vidi ništa posebno problematično. Valjda u skladu s izjavama ministrice kulture, za koju je situacija na Prisavlju regularna i normalna. Normalna je baš koliko i činjenica da je gospođa Obuljen Koržinek polovicu mandata odradila, a vlastitu medijsku politiku još nije uspjela formulirati.

RASTE BIJES GRAĐANA

Nezainteresiran odnos prema problemima u realnom svijetu općenita je karakteristika Plenkovićeve vlasti. Premijer i njegovi ministri ogluhu prakticiraju generalno, ne samo prema novinarima. Hrvatskom vladaju kao teški ignoranti. Ignoriraju probleme poplavom tužbi teroriziranih medija. Kao što okreću glavu od jako raširene bijede. Kao što ne vide propadanje zdravstva. Bezobrazno ignoriraju svjedočenja o nepotrebnim patnjama žena na ginekološkim odjelima po hrvatskim bolnicama, za što su više sluha pokazali u UN-u, tražeći od hrvatske vlade hitru intervenciju. Ignorantski se odnose čak i kad je riječ o tragedijama. Otkud vam ideja da bi ministrica Murganić trebala dati ostavku, čudom se čudi premijer Plenković, odgovarajući na novinarska pitanja o konzekvencama strašnog stradanja četvero dječice na Pagu, potpuno flegmatično preskačući evidentne podatke o teškim propustima u funkcioniranju sustava socijalne zaštite.

Takvim ignorantskim odnosom vlast sve više provocira bijes građana. Pokazao je to i iznenađujuće velik odaziv na prosvjed novinara. Prethodio mu je također vrlo uspješan bojkot javne televizije na koji su pozvale neke nevladine organizacije. Možda bi se premijer Plenković trebao sjetiti velikog mitinga kojim su Zagrepčani svojedobno ustali u obranu Radija 101, pa izvući neke pouke. U centar se grada te noći slilo više od sto tisuća građana. Ni snažna ih, autoritarna Tuđmanova vlast nije mogla zanemariti.

Uništavanje medija nije stvar koja se tiče samo novinara. Tiče se svih građana. Slobodno je novinarstvo jedan od temelja demokracije. Mediji su sredstvo demokratske kontrole vlasti. Hrvatski mediji imaju mnogo mana, ali zaslužni su za otkrivanje mnogih mračnih tajni vladajućih garnitura. Od Tuđmanove privatizacije do Plenkovićeve Borg skupine. Bez njih demokratski poredak ne može funkcionirati. Pogotovo u Hrvatskoj, zemlji koja je praktično ostala bez opozicije. Medijske slobode stoga trenutno možda predstavljaju ključni uvjet opstanka hrvatske demokracije. Ako njih ne bude, svakakve se malformacije mogu dogoditi. Ali mediji će imati onoliko slobode za koliko se izbore. Devedesetih gotovo da su šutke pali. Subotnji prosvjed, održan pod egidom „Oteli ste medije – novinarstvo ne damo“, možda predstavlja izraz ohrabrujućeg buđenja novinarske profesije. Dug je put, ali vrijeme je da se krene. Zapravo, posljednji je trenutak da se krene.