HDZ-ov je predsjednički kandidat Dragan Primorac uspio da i prije formalnog otvaranja izborne utakmice sam sebe upuca. Svojim apsurdnim i opasnim pozivom vojsci na otkazivanje poslušnosti predsjedniku Milanoviću, kao vrhovnom zapovjedniku, potpuno je šokirao javnost. Danas ga se i HDZ-ovi navijači glasno odriču. Ni dosad nije briljirao, ali najnovijim je ispadom nadmašio najgora moguća očekivanja. Njegova se kampanja već pretvorila u katastrofu. U dva mjeseca do izbora svašta se još može dogoditi, ali njegove su šanse za resetiranje i oporavak vrlo slabašne.

Pokušavajući se pridružiti HDZ-ovu denunciranju Zorana Milanovića kao navodnog ruskog plaćenika i uzurpatora zapovjednih ovlasti nad Hrvatskom vojskom, Primorac je pozvao načelnika Glavnog stožera, generala Kundida, i, kako je rekao, “ratnike” i “časne ljude” u vojsci da “strah ostave sa strane” i ne prihvate, po njemu, sporno ponašanje šefa države, a on će se – budu li umirovljeni ili smijenjeni – pobrinuti za nastavak njihovih vojnih karijera. Nakon što preuzme Pantovčak, obećava im oprost. Vratit će ih natrag kao “časne i poštene ljude”. Toliko o njegovu shvaćanju uloge predsjednika Republike i Ustavom mu određenoj zadaći vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. Čak je i HDZ-u skloni Hrvatski generalski zbor reagirao, upozoravajući da bilo čije pozivanje vojnika na neposluh predstavlja udar na cijelu vojsku.

Huškanje vojske

Kako je Hrvatska došla do toga da predsjednički kandidat vladajuće stranke zagovara vojni puč? Da vojsku glupavo nagovara na počinjenje kaznenog djela odbijanja poslušnosti, za što je predviđena kazna od jedne do osam godina zatvora? Za poticatelja jednako kao i za počinitelja. Primorčevo huškanje vojske protiv vrhovnog zapovjednika inspirirano je, vrlo vjerojatno, prethodnim istupom premijera Plenkovića koji je javno poslao poruku “svim generalima, časnicima vojske, vojnicima i vojnikinjama”, alarmirajući ih s tvrdnjom da Zoran Milanović provodi “državni udar, udar na Hrvatsku vojsku”. Na istom se izvoru Primorac napajao i kad je predsjednika Republike optužio da mu kampanju financiraju ruski izvori, za što nije ponudio nikakve argumente, ali je ustvrdio da se “dokazi skupljaju”. Plenkovića je kopirao i izjavama da u misiji NSATU, oko koje se u Hrvatskoj lome koplja , nitko od sudionika neće u Ukrajinu, što je – kakav peh i blam! – blebnuo neposredno nakon što je premijer sam sebi skočio u usta, potvrđujući da će “nekoliko časnika za vezu sigurno biti u Ukrajini, 100 posto”. Nije, dakle, problem u evidentno politički potkapacitiranom Draganu Primorcu koji, pokušavajući uhvatiti zalet redovito ode predaleko, do samog srca skandala, nego je problem u premijeru Plenkoviću koji njegovu kampanju intonira.

U predsjedničku utakmicu Primorac je ušao s reputacijom pristojnog, silno ambicioznog i vrhunski umreženog čovjeka. Važio je za uspješnog znanstvenika, poduzetnički vještog s parama. U rekordnom je roku već izgubio svu pozlatu. Prvo je glumio nadstranačkog kandidata, da bi se – nakon vrlo nepovoljnih anketnih rezultata, kad se vidjelo da ne uspijeva privući ni sve HDZ-ove glasove – prekobicnuo i na partijskom se saboru vladajućih odrekao nestranačkog statusa. Ispočetka, sav fin i usukan, izigravao je velikog pomiritelja nacije. Slao posve djetinjaste poruke o ljubavi i zajedništvu. Ali brzo je napravio luk od infantilnosti do imbecilnosti. Od nazivanja poreza na nekretnine domoljubnim doprinosom do pozivanja vojske u pučističke scenarije. Jako ga kompromitira i serija otkrića o golemoj ljubavi prema nekretninama, čije porijeklo nevješto objašnjava. Uglavnom, svojom kampanjom predsjedniku Milanoviću nije naštetio. Ovaj se u statusu favorita drži postojano. Ali jako šteti vlastitom imidžu. Svaki put kad otvori usta, rejting mu još malo sklizne naniže. Gafovi se frapantno ponavljaju. Vjerojatno bi bolje stajao da kampanju nije ni vodio. Dva mjeseca prije izbora čini se da će se Dragan Primorac pokazati kao velika greška HDZ-a. Kako se stvari razvijaju, možda ni do drugog kruga ne dospije.

Loš izbor

Njegov vjerojatni poraz, koji će HDZ-u, naviklom na pobjede, jako teško pasti, direktna je zasluga Andreja Plenkovića i njegove katastrofalne kadrovske politike. Odluku o Primorčevoj kandidaturi sam je donio. Premda je u stranci bilo oko toga velikih rezervi. HDZ sigurno može bolje. Mogao je i morao je ponuditi mnogo respektabilnijeg kandidata. Što partiji s više od dvjesto tisuća članova ne bi trebalo predstavljati problem. Ali Plenković nepogrešivo bira loše. Vlastiti je kabinet nakrcao ljudima jako oskudna kapaciteta. U Sabor doveo bijednu ekipu. U Bruxelles na visoku je funkciju u Europskoj komisiji gurnuo bezveznu Šuicu. Kao kandidata za gradonačelnika Zagreba, kontra Tomaševiću, šalje blijedog Hermana. Slično kako je na prethodnim izborima kao svoga asa iz rukava izvukao svoga kasnijeg ministra, do danas u politici već zaboravljenog Filipovića. Defile političkih patuljaka, na štetu Hrvatske. Na predsjedničkim izborima, na kojima se više bira kandidat nego stranka, Plenkovićev bi odabranik mogao doživjeti ponižavajući potop. Primorac bi, izgleda, mogao proći kao bos po trnju. Sasvim zasluženo.

Kancelarski raspoloženi šef Vlade zbog toga bjesni. Ljut je na predsjednika Milanovića kojega će, izgleda, i ubuduće, u novom mandatu morati trpjeti, kao živi podsjetnik da ga svojom kampanjom nije uspio diskvalificirati. Ostrvljuje se na opoziciju koju zajedno s njenim biračkim tijelom ne prestaje vrijeđati. Docira medijima, dio kojih otvoreno tretira kao neprijateljsku – “osovina zla” – formaciju. U posljednje vrijeme Andrej Plenković sve otvorenije pokazuje i svoje nezadovoljstvo hrvatskim narodom. Ne sviđaju mu se njegove izborne preference. Smatra da su birači tupavi, pa im treba politička pedagogija, možda i preodgoj. Ovih je dana priznao kako “postoji rizik” Milanovićeva osvajanja novog mandata, da bi gnjevno raspalio po “nekim ljudima” koji bi ga “ne znam čime izazvani” ponovno birali. Svoju je bijesnu tiradu pojačao tvrdnjom kako “ne postoji Tunguzija na kugli zemaljskoj” u kojoj bi takav, po njemu, užasan čovjek poput Zorana Milanovića mogao biti šef države. “Što još treba napraviti da se ljudi na kraju prosvijetle”, zavapio je premijer Plenković, implicirajući da je Hrvatska gora od Tunguzije, s glupim narodom oko čijeg se prosvjetljenja uzaludno trudi.

U predsjedničku utakmicu Primorac je ušao s reputacijom pristojnog, silno ambicioznog i vrhunski umreženog čovjeka, ali je u rekordnom roku već izgubio svu pozlatu. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Iskonstruirani sukob

Sam je za svog kandidata Dragana Primorca učinio i više nego bi smio. Iskonstruirao je sukob oko sudjelovanja Hrvatske u misiji NSATU, kojom kao svojevrsnom moralnom ucjenom već tjednima maltretira hrvatsku javnost, premda je organiziranje pomoći napadnutoj Ukrajini i bez Pantovčaka mogao riješiti, samo da je to htio. U Sabor je doveo drugog čovjeka NATO-a kako bi njegovim autoritetom dezavuirao Milanovića, opoziciju i njihove birače koje generalno, uđuture, proglašava ruskim jatacima. Vodi operaciju ozloglašavanja šefa države kao navodnog tlačitelja i neprijatelja Hrvatske vojske, pri čemu se vojnicima sugerira da mu otkažu poslušnost i nastupe kao hunta. Svoju je sljedbu pustio s lanca, pa neki njegovi ministri predsjednika Republike i njegove istomišljenike nazivaju “Putinovim štakorima”. Racionalniji se dio HDZ-a, svjestan da Primorac juri u debakl, počeo okretati za zamjenskim ili rezervnim kandidatom. Za oko im je odmah zapela od Mosta odcijepljena, danas nezavisna Marija Selak Raspudić, koja – unatoč hendikepima svoje pozicije, vrlo ograničenoj financijskoj i logističkoj potpori – čvrsto drži treće mjesto, s tim da ni dodatni uzlet nije isključen. U svakom slučaju, djeluje mnogo uvjerljivije od Dragana Primorca.

Vrlo artikulirana “Marija za Hrvatsku”, kako se efektno predstavlja, i sama daje razloga za takve špekulacije. Napada Milanovića, štedi Primorca, premda upravo s njim vodi bitku za ulazak u drugi krug. Svoju šansu očito traži u privlačenju HDZ-ovih birača, onih koje Plenkovićev kandidat ne može dobiti. Za njega neće glasati oko trećina HDZ-ova biračkog tijela. Za razliku od slabog Primorca, ona je snažna kandidatkinja. S potporom bi neke jake stranke daleko mogla dobaciti. U tom kontekstu gospođa Selak Raspudić javnost, između ostalog, pokušava zaplašiti novim krugom rata u vrhu države. U slučaju Milanovićeve izborne pobjede sukobi bi se između dva brda vlasti, tvrdi, nastavili. Zamislite da još pet godina gledamo prepucavanje u kojem se čak i časna hrvatska vojska politički instrumentalizira, pa s jedne strane imamo poziv na puč, a s druge estradizaciju vojske i prostiranje crvenog tepiha, kaže, računajući da je narod već jako umoran od dugotrajnog obijesnog uzajamnog mitraljiranja između ključnih političkih prominenata. Što bi, valjda, trebalo značiti da bi ona kao predsjednica Republike s premijerom Plenkovićem uspostavila meku i suradljivu kohabitaciju, bez međusobnog prepucavanja. Na istoj je liniji bildanja straha i HDZ-ov ministar Anušić, koji tvrdi da Hrvatskoj – dobije li Zoran Milanović opet izbore – prijeti “generalni kaos”. Oboje potpuno zanemarujući ulogu Andreja Plenkovića i njegove stranke u kaosizaciji Hrvatske. Za Anušića razumljivo, za Selak Raspudić jako intrigantno. Hoće li “Marija za Hrvatsku” na koncu zaista postati Marija za HDZ?