Kad je na Badnjak 2016. oko podneva zazvonio telefon, Zdravko Marić baš je bio u privatnom predblagdanskom điru. Hitno mora u Vladu gdje će premijer održati izvanrednu presicu. Nešto kasnije, ministar financija s još nekoliko kolega kao nijema kulisa sluša Andreja Plenkovića dok objavljuje da Inu vraća u hrvatske ruke. Hrvatska je arbitražu od MOL-a upravo izgubila, ali zato pokreće postupak otkupa kompletnog mađarskog paketa Ininih dionica. Premijer se hvali da je plan za tu operaciju već razrađen, financijski održiv i u konačnici ne povećava javni dug hrvatske države. Marić o tome ništa ne zna. O premijerovu planu s Inom financministar prvi put čuje kad i ostatak nacije. Mađarska je strana, veze Plenković, s tom „strateškom političkom odlukom“ već upoznata. Premda njegova Vlada nikakvu odluku još nije bila donijela.

Šest godina kasnije, u trenutku kad Hrvatska gubi i drugi arbitražni spor s MOL-om i Mađarima mora platiti više od dvije milijarde kuna, Zdravko Marić objavljuje da odlazi iz Vlade. Ina nije vraćena, upravo suprotno, još je više MOL-ova, još manje hrvatska nego ikad prije. Razlozi ministrove ostavke javnosti nisu poznati. Premijer tek škrto veli da pojma nema gdje će. Ali suzu za Marićem nije pustio. Nije on Gabrijela Žalac pa da ga na sva usta slavi i javno se divi njegovim sposobnostima. Premda mu je bio potpredsjednik i jedan od najvažnijih i najuspješnijih suradnika, ministar financija nikad nije pripadao Plenkovićevu kitchen kabinetu. U kojem se kroji sudbina Hrvatske. U kojem mlađahna Tena Mišetić, instant proizvod političkih salona, igra utjecajniju ulogu od Zdravka Marića.

Misterij odlaska

Ni odlazeći ministar, inače vrlo vješt u javnoj komunikaciji, nije smatrao potrebnim objasniti razloge svog povlačenja. Odgovor na ključno pitanje: zašto je na polovici mandata odlučio dati otkaz, ni u sat i pol dugom obraćanju novinarima nije ponudio. Misterij njegova odlaska tako ostaje bez objašnjenja. Legitimnom interesu javnosti da zna što se dogodilo, što je bio razlog ministrova iskrcavanja iz Plenkovićeve vlade, odlučio je ne udovoljiti. Kao da je to njegova privatna stvar. A nije, sve dok je riječ o javnoj funkciji.

Zdravko Marić isplanirao je napustiti ministarsku poziciju u za sebe najboljem mogućem trenutku. Uvijek je imao dobar osjećaj za tajming. Iz Agrokora, gdje je bio jedan od ključnih ljudi, otišao je nekoliko mjeseci prije Todorićeva sloma. Andreju Plenkoviću također je bio jedan od krucijalnih igrača. U javnim anketama redovito visoko pozicioniran, kao najbolji ili jedan od najboljih ministara. Sposoban i pristojan, što su u hrvatskim uvjetima rijetke osobine, godinama uživa veliki respekt kako stručne, tako i šire javnosti. Hrvatsku je izveo iz prekomjernog deficita i neravnoteža. Potpisuje uvođenje eura. Kroz godine je gospodarskog rasta dobro plovio, povremeno popuštajući fiskalni stisak. Ni afere – kojih je bilo – nisu se za njega previše lijepile. Prolazio je kroz njih bez ozbiljne reputacijske štete. Svim benefitima unatoč, odjednom bez ikakva vidljiva poticaja i razloga odlučuje prelomiti. Ne vidi se više u politici. Napušta funkciju kao uspješan i cijenjen ministar. U zenitu, dok je legenda o njegovim zaslugama još vrlo živa.

Loš tajming odlaska

Za Hrvatsku ministar Marić odlazi u najnepovoljnijem trenutku. Država ulazi u eurozonu i Schengen, ali zavrtjela su se zastrašujuća poskupljenja energenata i hrane, kojima se ne vidi kraja, pomahnitala spirala inflacije izmiče kontroli, čak i predvidljivosti. Državni su deficiti eksplodirali, broj siromašnih i egzistencijalno ugroženih divlja. Nitko ne zna što jesen nosi. Prognoze su crne i zastrašujuće. Užasne posljedice rata u Ukrajini, koje se prelijevaju diljem kontinenta, i ponovno ubrzavanje korona-epidemije uništavaju Europu, pa i mala, siromašna Hrvatska na njenom rubu drhturi u strahu od nadolazećeg stampeda globalnih nevolja, navodno neizbježne recesije i krvavog geostrateškog preslagivanja svijeta. Iz Njemačke stižu dramatične vijesti: zbog mogućeg isključenja napajanja plinom iz Rusije zemlji prijeti gospodarski infarkt koji će onda posve izvjesno pogoditi i Hrvatsku. Suprotno samohvalisavom premijeru, iz Vlade sada počinju stizati priznanja da cijelom svijetu, pa znači i nama, dolaze teška vremena, koja nikoga neće ostaviti netaknutim. Za nekoliko mjeseci, možda pola godine, i Marićeva bi slava mogla stradati. U novim uvjetima vrlo vjerojatno više neće uspjeti sačuvati status onako sposobnog ministra, kakav mu danas svi priznaju. Ostavlja Hrvatsku kad je najteže, ali tempirao je odlazak tako da ono što se iza brda valja više ne ide njemu na dušu. Neće biti njegova odgovornost ni krivnja.

Za Andreja Plenkovića odlazak ministra Marića sigurno predstavlja veliki udarac. Premda se premijer ponaša kao da mu abdikacija njegova najpopularnijeg ministra nije problem veći od zrnca prašine koji će otpuhnuti s revera, napuklinu, bužu koja je u njegovu kabinetu sada nastala vrlo će teško pokrpati. Vlada je izlaznim manevrom svog financministra trajno oštećena zbog dojma. Njegov odlazak djeluje kao otvaranje već poslovične velike bježanije s broda koji je počeo tonuti. Kad kabinet svojevoljno napusti jedan od ključnih ministara, a Marić je osiguravao financijsku stabilnost Plenkovićeve vlasti, onda je njena ukupna konstrukcijska nosivost jako narušena. Cijeloj Vladi prijeti urušavanje. Situacija je za Plenkovića dodatno neugodna jer ga najbliži suradnici počinju napuštati. Premijer je navikao mijenjati ministre, nije navikao da ga ostavljaju.

Za Andreja Plenkovića odlazak ministra Marića predstavlja veliki udarac, premda se ponaša kao da mu abdikacija najpopularnijeg ministra nije problem veći od zrnca prašine koji će otpuhnuti s revera. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Marićeva odluka zaljuljat će Vladu. Koja je već jako stanjenih kapaciteta, izmučena vlastitom kadrovskom mizerijom i izbušena brojnim aferama koje sama proizvodi. Više je Plenkovićevih ministara završilo u hapsu nego što je uz njega ostalo u sedlu. Osjećaj početka raspadanja vlasti hrane još neki recentni događaji. Poput najave političkog veterana Čačića da napušta vladajuću koaliciju ili teškog poraza HDZ-a na izborima u Splitu, gdje se iskazala sva promašenost premijerove kadrovske politike, bez obzira na to je li riječ o stranačkim ili nestranačkim akvizicijama. I karikaturalni Vice Mihanović i doktor Đogaš, neuspješni kandidat za splitskog gradonačelnika koji predizborna obraćanja javnosti čita s papirića koji su mu tutnuli u ruke, Plenkovićev su izbor. Ministar Marić samo je izvukao svoju ciglicu iz njegove navodno silno stabilne političke građevine, ali kompletna se Vlada odjednom čini jako potrošenom i ruševnom, kao da je u padu.

Bez adekvatne zamjene

Odlazak ministra Marića premijeru Plenkoviću uzrokuje nepopravljivu štetu jer nema adekvatnu zamjenu. Za novog je ministra odabrao mladog profesora, koji možda i zna teoriju, ali na terenu nije odigrao još ni jednu utakmicu. Frapantno sličan likovima koje je nedavno postavio za ministre gospodarstva i obnove. Njegovi mladi lavovi bez realne političke snage koji su bliskost s vladajućom strankom redom iskoristili da se sami uguze u neki lukrativan biznis. Evidentne sposobnosti tek za podebljavanje vlastitog imovinskog portfelja ili bankovnog konta, što nije za podcjenjivanje, ali je za poziciju ministra ipak nedovoljno. Marićev je nasljednik javnosti poznat kao jedan od onih s vlašću slizanih đilkoša, koji se s jednako mladom ženom među prvima preko reda cijepio protiv korone, dok do dragocjene vakcine još nisu mogli ni vrlo rizični starci ni kronični bolesnici. U svakoj pristojnoj zemlji takav bi postupak funkcionirao kao diskvalificirajući faktor. U Hrvatskoj nije smetnja ni ako budući ministar od medija traži brisanje informacija o svojoj imunosnoj hajdučiji. Kad premijer za ministra bira čovjeka faličnog moralnog integriteta, sklonog uzeti i ono na što nema pravo da bi svoj lopovluk potom skrivao od javnosti, treba li čuditi kad mu kabinet izjeda korupcijska praksa? Sam preferira kandidate za Remetinec.

Rastanak s ministrom Marićem jako će štetiti Andreju Plenkoviću i zato što je razlog razlaza njegova nespremnost na promjene. Ministar se povlači, odustaje od funkcije jer više ne vjeruje u njegovu reformsku volju ni kapacitete. Izgubio je nadu da bi se nešto takvo Hrvatskoj moglo dogoditi. Šest je godina uporno pokušavao isposlovati otvaranje transformacijskih procesa. Uzalud. Premijer se u debelim vremenima razbacivao milijunima, časteći HDZ-ove klijentelističke skupine. Sad kad dolaze mršave godine, opet će najslabiji najviše stradati. Umjesto Marićevih poziva na racionalizaciju države, njegovu su potporu imali sve rastrošniji ministri. Ni zdravstvenu ni mirovinsku reformu nije pokrenuo. Neće rezati silno hipertrofirani državni ustroj, ni općine ni županije ni prateću institucionalnu infrastrukturu. Veteranska je prava stalno širio. Politička se klasa u njegovu mandatu umnažala, državna administracija ne prestaje bujati. Ljudi je u Hrvatskoj sve manje, ali je činovnika i političkih uhljeba sve više. Hrvatska država previše košta, za hrvatsku je sirotinju postala preskupa.

Zdravko Marić odlazi jer nije uspio. Nije uspio državne financije dovesti u održivo stanje, ni potrošnju države uskladiti s mogućnostima gospodarstva. Ide jer više ne želi dijeliti odgovornost za činjenicu da u veliku neveru Hrvatska juri potpuno nespremna. Sve bi propuštene šanse uskoro mogle doći na naplatu. Ministar je odlučio da više neće plaćati tuđe račune. Niti se baviti uzaludnim poslom.