Unatoč medenjacima koji im prigodno ispadaju iz usta, bojim se da ni jedan ni drugi, ni šef države ni šef Vlade, nisu sposobni razumjeti smisao Božića. Kao što ni država kojom upravljaju nije htjela primiti malenu afganistansku djevojčicu, nego je cijelu obitelj u gluho doba noći istjerala iz Hrvatske s kobnom posljedicom da će dijete potom smrtno stradati pod naletom vlaka

Šefovi države pišu ovih dana blagdanske čestitke svom voljenom narodu. Uobičajeno, predsjednik Milanović nakitit će nešto o najvećim vrednotama Božića – ljubavi prema bližnjemu i vjeri u pobjedu dobroga. Dodat će nešto o kulturi srca i osjećaju ljudske odgovornosti za svakoga. Moguće ponovi i prošlogodišnji apel da uz jaslice „ne zaboravimo drukčije od nas, slabije, one koji su zapostavljeni ili isključeni“. Ni premijer Plenković neće omanuti: spomenut će, očekivano, „duh Božića koji nas iznova podsjeća da budemo solidarni i da se brinemo o našim bližnjima, osobito onima kojima je to najpotrebnije“. Vjerojatno neće propustiti ni priliku da se na polnoćki, paradno, pred kamerama dežurnih televizija, skrušeno pričesti.

Smisao Božića

Unatoč medenjacima koji im prigodno ispadaju iz usta, bojim se da ni jedan ni drugi, ni šef države ni šef Vlade, nisu sposobni razumjeti smisao Božića. Da trudna Marija, u nevolji, umorna od daleka puta, danas pokuca na njihova vrata, kao što je navodno prije dvije tisuće i nešto godina obijala pragove po Betlehemu, tražeći gdje će se skloniti i položiti svoje djetešce, ne bi joj otvorili. Ne bi je primili. Kao što država kojom upravljaju nije htjela primiti malenu afganistansku djevojčicu, nego je cijelu obitelj u gluho doba noći istjerala iz Hrvatske s kobnom posljedicom da će dijete potom smrtno stradati pod naletom vlaka. Neprihvaćeni, oni za koje nema mjesta ni solidarnosti, za koje nema azila ni krova nad glavom, koji su osuđeni na štalicu i slamicu ili na očaj izbjegličkih kampova, zovu se danas Madina Hussiny. Mrtva Madina leži danas u hrvatskim jaslicama, a vlast kriminalizira one koji su joj pokušali pomoći. Slave Božić, a gaze sirote. Govore o dobroti, prakticiraju nedobrotu. Ni Milanović ni Plenković ne čuju što o testiranju vjerništva i humanosti na mukama migranata papa Franjo uporno govori. Njihovo prigodno, uz Božić okićeno, pozivanje na brigu za druge, za najslabije i najranjivije, za zaboravljene i isključene, tek je bujica praznih, ciničnih fraza.

Stvarnost izgleda posve drugačije. Stvarnost je nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava koji je utvrdio odgovornost hrvatske policije za smrt male Madine. Hrvatska je država kažnjena zbog kršenja niza odredbi Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, uključujući i one o pravu na život djeteta i zabranu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Stvarnost je da policija, kao i cijeli niz drugih institucija hrvatske države, od Državnog odvjetništva do Ustavnog suda, uporno pokušava zataškati cijeli slučaj. Stvarnost je da se u tom prikrivanju tragova prijeti svima koji su obitelji Hussiny pokušali pomoći. Neugodna je pučka pravobraniteljica smijenjena, odvjetnici se maltretiraju, aktivisti nevladinih organizacija, koji migrantima nastoje pomoći u ostvarivanju prava zajamčenih međunarodnim propisima i hrvatskim zakonima, sustavno zastrašuju i sudski gone.

Sramotna kazna

Umjesto sankcioniranja policajaca koji Madinu nose na savjesti, ministar Božinović potpuno orbanovski optužuje udrugu Are You Syrious i njihova člana Dragana Umičevića za, po njemu, poticanje ilegalnih migracija u Hrvatsku. Za Umičevića je uz zatvorsku zatražena i financijska kazna od 320 tisuća kuna, a za udrugu AYS zabrana djelovanja. Stvarnost je da ministar Božinović neće dati ostavku, usprkos presudom Europskog suda za ljudska prava utvrđenim kobnim, smrtonosnim greškama u njegovu resoru. Stvarnost je da Prekršajni sud u Zagrebu potom donosi odluku posve suprotnu nalazu međunarodnog suda u Strasbourgu. Kao da se ovaj slučajem Hussiny uopće nije bavio, zagrebački suci osuđuju Umičevića. Mora platiti kaznu od šezdeset tisuća kuna, premda tragično nekonzistentna presuda brljavi o tome je li ili nije prekršio zakon. Zanimljivo, isti će sudac prethodno priznatim krijumčarima migranata razrezati deset puta manju kaznu. Stvarnost je, ukratko, da Hrvatska nastavlja s praksom zbog koje je pred Europskim sudom za ljudska prava već jednom osuđena.

Stvarnost je da takvo nehumano i međunarodnom pravu suprotno postupanje ima podršku s vrha države. Prešutno ga, ali snažno suportira premijer, izričito i predsjednik države. Zoran Milanović nedavno se jasno deklarirao podrugljivim pitanjem treba li Hrvatska balalajkama dočekivati ilegalne migrante i štititi svoju granicu. Policija mora primijeniti određenu vrstu sile, otvoreno je rekao, da bi se praktičnim zagovaranjem rješenja koja nemaju uporište u hrvatskim zakonima s treskom sunovratio na razinu svoje prethodnice. Pretvorio se u neku vrstu Kolinde u hlačama. Dodatno će napasti i europske institucije. Vijeće Europe proglasit će „štetočinama koje stalno negdje zabadaju nos“. Razlog? Nedavno su objavili po Hrvatsku kompromitirajuće izvješće koje je službeni Zagreb pokušao zatajiti, a koje govori o brojnim slučajevima protuzakonitog i nasilnog protjerivanja migranata. O nedopuštenom policijskom maltretiranju ljudi, premlaćivanju, ponižavajućem skidanju do gola, vezanju i bacanju u rijeku. Potresan i dokumentirani raport o sustavnoj torturi hrvatske policije nad izbjeglicama MUP će pokušati bagatelizirati, tvrdeći da je temeljen na neprovjerenim informacijama, dok će izjavom o balalajkama predsjednik Milanović takvu praksu implicitno odobriti.

Debakl obnove

Kako se ponaša prema onima koji joj dođu na granicu, tako se vlast u Hrvatskoj ponaša i prema vlastitim građanima. Usta puna solidarnosti i brige o bližnjima, ali djela govore suprotno. Uvredljivo ignorantski odnos prema narodu ništa ne pokazuje tako jasno i izoštreno kao potpuni debakl postpotresne obnove. Hrvatske su jaslice danas u Petrinji, Banija je danas hrvatski Betlehem. Gdje obljetnicu razornog potresa stradalnici dočekuju u kontejnerima, na studeni, u uvjetima neprikladnim za život. U godinu dana od kataklizme država ni jednu kuću još nije uspjela obnoviti. Kao što se ni u Zagrebu u godinu i pol od potresa ništa zapravo još nije pomaklo. Uklonjeno je samo nekoliko razvalina. Sporadično nešto malo pokrpano, tamo gdje su štete bile najmanje. Ali najugroženiji su i dalje na čekanju.

Da je časti, premijer Plenković morao bi dati ostavku, s kompletnom svojom Vladom, zbog potpunog debakla u saniranju posljedica potresa. Što se, naravno, neće dogoditi. Nitko ga s takvim zahtjevima zapravo i ne pritišće. Na demonstracije zbog izostale obnove nitko ne zove. Nitko takvu bunu ne pokušava pokrenuti. Ni šefu države se ova tema baš nešto ne mili

Godina se dana potrošila na pisanje zakona, pa onda još nekoliko mjeseci za njegovu promjenu. Formirao se Fond za obnovu, da bi mu se sada mijenjao ravnatelj. Premijer je posao povjerio jednom od svojih najnesposobnijih ministara. Kao da mu je baš svejedno hoće li se radovi pokrenuti. Nadležni u vlasti uporno se natežu, svađaju i međusobno blokiraju. Moguće je da europska sredstva pomoći propadnu, jer ih Hrvatska u predviđenim rokovima, do sredine 2022., nije sposobna potrošiti. Više od pet milijardi kuna Bruxelles je odobrio nakon potresa u Zagrebu, ali su u godinu dana angažirana ni 44 milijuna. Utrošak će se sada malo podebljati jer je država odlučila da skoro 2,2 milijuna kuna plus PDV potroši u propagandne svrhe. Nakupovat će olovaka i blokića, kabanica i kišobrana, vrećica, šljemova i drugih kerefeka, kako bi reklamirala fantomsku postpotresnu obnovu. Novih kuća nema, ali se volje za spinanje uvijek nađe. Cilj je, kažu, pojačati vidljivost obnove. Vidljivost će se, dakle, pojačati propagandnom kampanjom, a ne kampanjom izgradnje potresom devastiranog Zagreba i bolno porušene Banije. Riječ je zapravo o ruganju s narodom. Nepodnošljivom izrugivanju s mukom onih koji su ostali bez svojih domova, koji su se i ovoga Božića prisiljeni stisnuti u nekoj štalici, u neljudskim uvjetima.

Nesposobnost da organizira obnovu i nebriga za postradale, do neba su vapijući razlog za smjenu aktualne vlasti. Da je časti, premijer Plenković morao bi dati ostavku, s kompletnom svojom Vladom, zbog potpunog debakla u saniranju posljedica potresa. Što se, naravno, neće dogoditi. Nitko ga s takvim zahtjevima zapravo i ne pritišće. Opozicija se oštri zbog covid-potvrda, skaču mu u oči, organiziraju prosvjede i referendume. Na demonstracije zbog izostale obnove nitko ne zove. Nitko takvu bunu ne pokušava pokrenuti. Nigdje da se nad sudbinom postradalih buntovno zacvili. Ni šefu se države ta tema baš nešto ne mili. Zoran Milanović danima će drviti o genocidu ili o nesposobnom ministru obrane. Ali ne i o tragično impotentnom ministru obnove. Ne o njegovim frapantno poraznim učincima. Oko toga premijera Plenkovića uopće ne proziva. Kao da je sve savršeno u redu. Više ga okupira konstitutivnost bosanskohercegovačkih Hrvata, nego egzistencijalni problemi ljudi u vlastitoj državi i vlastitoj zoni odgovornosti. Fajter kad je riječ o situaciji u susjednoj zemlji, šonjo ako se treba tući za stradalnike po Zagrebu i Baniji. Sretan Božić, sirota Hrvatska!