Na više puta u sabornici direktno mu postavljeno pitanje o njegovoj ulozi u gašenju rafinerije u Sisku i isporuci hrvatske nafte Mađarima premijer Plenković nije odgovorio. Čak ni na ono je li znao za problematične odluke koje se otkrivanjem korupcijskih afera u Ini sada reaktualiziraju. Pitanja koja su saborski zastupnici postavljali tragom Nacionalova otkrića da je šef Vlade u ljeto 2018. u svom kabinetu pred svjedocima svom tadašnjem ministru Ćoriću, nedavno sklonjenom na poziciju viceguvernera, naredio operacionalizaciju takvog, po hrvatske interese u Ini, štetnog scenarija. Umjesto odgovora, premijer se izmotavao, govorio o svemu i svačemu. Najmanje o onom što ga se pita, najviše o svojim navodnim blistavim, herojskim postignućima i jednako tako navodnoj pogubljenosti i bijedi opozicije.

Plenkovićev pokušaj da se milijardu kuna teška pljačka u Ini brzopotezno zatvori, da se nakon žrtvovanja nešto stranačke pješadije prestane spominjati, ne uspijeva. Ne samo da afera nije šaptom pala, nego ne prestaje dobivati po premijera vrlo neugodne ekstenzije. Njenim se slijedom nastavljaju otvarati brojni problematični aspekti HDZ-ova odnosa prema nekad moćnoj, a danas prilično srozanoj, ali za Hrvatsku svejedno strateški važnoj naftnoj kompaniji. Poput Plenkovićeva – sada se pokazuje – potpuno promašenog kadroviranja po Ini. Pa njegova mirenja s nakaradnim, s hrvatskim zakonima i interesima potpuno posvađanim načinom upravljanja. Za kojega će premijer tek danas, šest godina nakon preuzimanja vlasti u Hrvatskoj, reći da je neodrživ. Pa tajnih dogovora s Mađarima. Hrvatska javnost i dalje ne zna po kojoj se cijeni hrvatska nafta šalje MOL-u. Vlada to odbija objaviti.

‘Rasvjetljavanje ine’

Gromoglasnoj će šutnji Andreja Plenkovića o intrigantnim pitanjima naftnog biznisa u Hrvatskoj pokušati doskočiti saborsko Antikorupcijsko vijeće. Sazvano najavom njegova predsjednika, opozicijskog zastupnika Nikole Grmoje da kreće u „rasvjetljavanje Ine“. Na sesiju su pozvani svi sudionici misterioznog, Nacionalovim tekstom otkrivenog sastanka u premijerovu uredu. Vrlo je vjerojatno da se pozivu na javno saslušanje Andrej Plenković, njegov ex-ministar Ćorić ili premijerova pouzdanica, odnedavno sklonjena u Bruxelles, Tena Mišetić, neće odazvati. Bijeg od pitanja koja bi im se mogla postaviti vrlo je znakovit. Javnosti sugerira skrivanje i zavaravanje tragova. Svejedno, u četvrtak se na sjednici antikorupcijskog gremija očekuju vrlo zanimljiva svjedočenja.

S plinskom aferom u Ini, koja upućuje na brojne defekte u funkcioniranju kompanije kojoj je hrvatska država suvlasnik, počinje ozbiljnije ljuštenje premijera Plenkovića. Skida se sloj po sloj njegove nekad obećavajuće stature. Prije šest godina, kada je preuzimao vlast u HDZ-u i u Hrvatskoj, mnogi su tvrdili da je po svojoj političkoj umjerenosti i kultiviranosti zlata vrijedan. Nije samo Milorad Pupovac govorio da bi ga zlatom trebalo platiti. Dobar dio pristojne Hrvatske, umoran od HDZ-ova krika, bijesa i radikalizma, mladog je Plenkovića smatrao svojevrsnom nadom za normaliziranje stanja u državi. Pozlata je u međuvremenu nestala. Njegova se proklamirana borba za „jačanje mainstreama“ pokazuje frazom. Ni od nekadašnje finoće i europskih manira nije puno ostalo. U početku navodno svileni Plenković, likom i retorikom jako popeglan, pretvorio se u kabadahiju. Vrijeđa kritičare, opoziciju i medije. Najprizemnijim metodama. Dno je dotakao opetovano nazivajući šefa SDP-a Grbina „onim iz Kragujevca“. Tako jadan pokušaj difamacije neodoljivo podsjeća na ono čuveno nazivanje njegove vlastite majke „vojnom lekarkom“.

Od žrtve do srca tame

Godinama je Andrej Plenković svoju poziciju gradio predstavljajući se, između ostaloga, i žrtvom svojedobne, potpuno skandalozne izjave Zorana Milanovića, kojom ga je ovaj pred šatoraškom svitom pokušao ogaditi, bezobrazno njegovu majku proglašavajući „vojnom lekarkom“. Na isti će način sada i sam nasrnuti na Grbina, zloupotrebljavajući podatak da mu je žena u Puli u organizaciji fakulteta iz Zenice, odnosno čudnim spletom okolnosti iz Kragujevca, završila školu za medicinsku sestru. Dovoljno da ga premijer tjednima već, s jasnom nacionalističkom insinuacijom, etiketira kao „onog iz Kragujevca“. Premda predsjednik SDP-a s tim gradom u Srbiji nikakve veze nema. Spremnost da obitelj političkog rivala na ružan način iskoristi u političkom obračunu govori da od Plenkovićeve političke i ljudske uglađenosti ništa nije ostalo. Potpuno je erodirala. Mimikrije više nema, svileno je ruho odbačeno, slojevi su se civiliziranosti oljuštili, skrivali su srce tame.

Retorika je signifikantna, ali se – ako je volje – dade korigirati. Mnogo je ozbiljniji problem kad na neizbježna pitanja o umiješanosti svoje stranke u aferu u Ini premijer Plenković ne uspijeva ponuditi uvjerljiv odgovor. Inzistiranje na tezi da je riječ o pojedinačnim slučajevima koji nemaju veze sa strankom, a još manje s njegovim kabinetom, više ne funkcionira. Previše se tih afera nakotilo, pa je nemoguće govoriti o pojedincima. Kvantitet, znamo, u određenom trenutku prerasta u kvalitativnu razliku. Iz javnosti dostupnih podataka posve je jasno da više nije riječ o individualnim posrnućima u korupciju. Sve upućuje na dobro umreženu strukturu. Kojoj je poveznica pripadnost istoj stranci. Bliskost s HDZ-ovim vrhom. Plenkovićeva vlada plovi iz afere u aferu, sa zadrškom puštajući niz vodu one kojima Uskok ili europski tužitelji dohakaju. Zato se danas kao sasvim logično postavlja pitanje u kakvoj su vezi svi ti lopovluci sa šefom HDZ-a. U Saboru ga je na sebi svojstven britak način izgovorila Dalija Orešković, premijera Plenkovića pitajući sudjeluje li u podjeli plijena. Na što je ovaj proključao, svoj izljev bijesa kompletirajući porukom da bi se trebala sramiti.

‘U početku navodno svileni Plenković, likom i retorikom jako popeglan, pretvorio se u kabadahiju. Vrijeđa kritičare, opoziciju i medije. Najprizemnijim metodama’. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Pokvareni radari ili nešto više

Pitanje, međutim, nije ni nelegitimno ni nerazumno. Andrej Plenković godinama je važio za čovjeka čistih ruku, koji nema veze s malverzacijama i grabežnim impulsom u HDZ-ovim redovima. I danas će mnogi tvrditi da se nije osobno okoristio. Ali neke su činjenice jako zbunjujuće. Njegov benevolentan odnos prema mangupima u vlastitoj stranci ne upućuje na poštenje. Moguće je tvrditi da premijer ne zna baš ništa o prljavim poslovima u kojima ljudi iz njegove stranke sudjeluju. Da mu sve rade iza leđa. Najmanji je problem što bi to značilo da su se oni njegovi opjevani radari, koji navodno registriraju svaki šušanj suspektnosti, definitivno pokvarili. Zapravo rade naopako, pa uporno bira ljude koji se brzo, za godinu, dvije, pokažu kao moralni mućak. Mnogo je veći problem u činjenici da se prepletanje HDZ-a s kriminalnom praksom ne može ne vidjeti. Mreža je toliko široka i tako se visoko popela u sam državni vrh, sve do njegova kabineta, da je samo slijepac ne bi primijetio. Ako premijer zaista ne registrira korupciju koja ga sa svih strana zapljuskuje, onda je pitanje što uopće vidi. Kakva mu je sposobnost percipiranja stvarnosti. Kreće li se u realnom svijetu ili plovi u nekom svom oblaku idiotskog blaženstva.

Nedavnom izjavom kako mu je dosta stradavanja zbog drugih, kako se otkako je premijer “najeo tuđih da ne kažem čega“, Andrej Plenković jasno implicira da između njega i HDZ-a, odnosno između njega i sljedbe postoji razlika. Što će reći, valjda, da neki u stranci rade svinjarije, a on kusa posljedice. Svojim distanciranjem od aktera plinske afere, što je naglasio i nekim drugim potezima, poput brzopotezne smjene vlastitih izabranika u Upravi Ine, premijer sam sebe pokušava oprati od odgovornosti za milijardu kuna tešku „pljačku stoljeća“. Ali veliko je pitanje može li njegova operacija tuširanja vlastitog lika i djela uspjeti. Predugo u svom okružju tolerira ljude za kojima se vuku repovi poslovnih i imovinskih dubioza, prečesto ih zove za ministre i bliske suradnike. Godinama ne reagira na upozorenja o sumnjivim biznisima. Razlozi njegove šutnje o indicijama da je HDZ povezan s teškim oblicima klijentelizma i korupcije ostaju nejasni. Nije normalno da godinama, kako se sam žali, pristaje jesti tuđi drek, a ne pokuša počistiti smeće. Samo bi nepametan čovjek dopuštao da ga lopovi kompromitiraju. Da oni mlate veliku lovu, a on trpi veliku štetu.

Dozvola za lopovluk

Premijer Plenković sigurno neće stradati zbog drugih. Nereagiranje na golim okom vidljivu impregniranost njegove vlasti gvaljama korupcije moguće je objasniti utilitarnim razlozima. Možda je riječ o političkoj koristi. Prešutna dozvola za širokopojasni lopovluk kao sredstvo vladanja HDZ-om. Još je Ivo Sanader koristio taj mehanizam. Uz pomoć banditizma na štetu države kupovao je političku deradikalizaciju i pokornost stranke. Zbog svog mlakog odnosa prema stokrakoj hobotnici koja mu se plete oko nogu, Andrej Plenković morat će se, vjerojatno sve češće, suočavati s pitanjem stoji li i sam u vrhu korupcijske piramide. Daliju Orešković može šutnuti, ali zrno sumnje koje je svojim postupcima sam posijao – raste.