Lažnom i izopačenom, tako mladi u Hrvatskoj vide demokraciju u svojoj državi. Njihovo je nepovjerenje u političke institucije i medije golemo, zainteresiranost za politiku i izbore vrlo mala. Pokazalo je to prošlog tjedna predstavljeno istraživanje Centra Miko Tripalo, provedeno među prema politici valjda senzibiliziranim studentima Fakulteta političkih znanosti. Mladi ljudi načelno pozitivno gledaju na demokraciju, ali su izrazito kritični prema načinu na koji se ona ovdje prakticira. Pad demokratičnosti u Hrvatskoj smatraju vrlo opasnim. Istodobno, čelne će persone države udarnički raditi na tome da njihovo nezadovoljstvo funkcioniranjem demokracije dodatno dosole. Predsjednik Republike i predsjednik Vlade zajedničkim je snagama čine još izopačenijom. Šef države napada aktiviste koji su državu natjerali da pošalje bagere u rušenje bespravne izgradnje jednog beskrupuloznog uzurpatora javnog dobra, premijer je pokrenuo hajku kojom bi svaku rezerviranost prema njegovim autokratskim odlukama htio proskribirati.

Nepoštivanje tradicije

Andrej Plenković pokušao je nahuškati medije na predsjednika Milanovića zbog njegova nepriznavanja Dana državnosti, odnosno tvrdnje da 30. svibnja može biti samo praznik koji je „HDZ sam sebi izglasao“. Odbijanje Pantovčaka da sudjeluje u obilježavanju tog datuma proglasio je sramotnim, konsternirano tražeći od novinara da šefa države pritisnu pitanjima „kakav je to predsjednik Republike koji ne poštuje Dan državnosti vlastite države“. Njegovi su se stranački adlatusi, adekvatno uzrujani, odmah spremno postavili u streljački stroj. Šefa su države optužili da je odbijajući slaviti Dan državnosti povrijedio Ustav te da „opasno narušava zajedništvo i jedinstvo hrvatskog naroda“ i stvara „ogromne pukotine u hrvatskom nacionalnom biću“. Čak će mu kao dobar primjer istaći postupak komunističkog vodstva u Hrvatskoj s kraja 1980-ih. „Komunisti su 1989. čestitali Božić svim hrvatskim građanima, premda u Boga nisu vjerovali.“

Ali pouka o političkoj pristojnosti, koju su na pragu devedesetih svojom božićnom čestitkom komunisti poslali, jednako bi dobro došla i HDZ-u. Stranci koja je Danom državnosti proglasila 30. svibnja, datum koji s hrvatskom državnosti nema mnogo veze. Ima veze s konstituiranjem prvog višestranačkog Sabora 1990. godine pa se utoliko opravdanim čine kritike da je HDZ dan svog dolaska na vlast pretvorio u državni praznik. Hrvatska je u to vrijeme još u Jugoslaviji, nije još postala neovisna država. Odluka o državnom osamostaljenju donosi se godinu dana kasnije. Govorimo li o poštivanju tradicije, onda bi se Dan državnosti možda trebao vezati uz neke datume iz devetog stoljeća, kada se bilježe prvi elementni hrvatske državnosti. Uostalom, i hrvatski se Ustav u svom uvodnom dijelu poziva na tisućljetnu državnu opstojnost hrvatskog naroda. Zato je valjda Milanović i odlučio da će 30. svibnja biti u Omišlju, gradiću za kojeg će reći da je sa svojom Bašćanskom pločom „mali stari hrvatski dragulj koji svjedoči o hrvatskoj državnosti“.

Loptanje Danom državnosti

Sve je s Danom državnosti napravljeno pogrešno. Pogrešna je bila odluka predsjednika Franje Tuđmana da datum svog dolaska na vlast ustoboči kao najvažniji praznik hrvatske države. Pogrešna je bila odluka Račanove vlasti da ispravljajući krive Drine to mijenja. Još je pogrešnije bilo Plenkovićevo vraćanje na Tuđmanov nadnevak. Ali najpogrešnije je neodgovorno loptanje Danom državnosti. Običaj skoro svake vlasti da državne svetkovine sama kroji, bez konzultiranja javnosti, bez pokušaja da se oko toga postigne neki širi dogovor, možda čak i nacionalni konsenzus. Državni su blagdani stvar konvencije. Ali njihova se prihvaćenost u narodu ne može osigurati političkim diktatom. Nacionalno zajedništvo u slavljenju Dana državnosti više od predsjednika Republike ruše oni koji su ga voljom svoje jedva dovoljne parlamentarne većine odlučili nametnuti. Srušili su ga oni koji o jedinstvu hrvatskog naroda nisu mislili kad su praznike određivali. Plenković bjesni na Milanovića jer njegovoj samovolji i uzurpaciji državnih simbola ne prestaje prigovarati, neumoran u kapriciranju. Premijer je valjda uvjeren kako bi sve bilo idilično samo kad bi ovaj zašutio.

Ali ne bi. Neslaganje s loše skrojenim Danom državnosti možda bi samo bilo manje vidljivo, atomizirano. Predsjednik ga izvodi na javnu scenu. U ovoj stvari funkcionira kao glas onoga koji će prvi zavikati da je car gol. Povjesničar Hrvoje Klasić upozorava da je praznik određen u skladu s HDZ-ovom praksom prisvajanja domoljublja. Cijelu hrvatsku državnost veže uz samo jednu partiju. „To je trenutak od kojeg hadezeovci počinju sebe identificirati s državom“. Nespremni za otvaranje dijaloga o stvarima koje se tiču države i njenih simbola, odlučni da ni s kim ne dijele zasluge za njeno stvaranje. Klasić najveći problem ipak ne vidi u tome što HDZ sebe smatra državom, nego u tome da svi drugi za njih nisu država ili ih čak proglašavaju protivnicima Hrvatske. Na toj točki objektivno ne previše važno pitanje o kalendaru državnih blagdana dobiva na važnosti. Postaje test funkcioniranja vlasti. HDZ-ov Dan državnosti ne okuplja i ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku. Pretvoren u praznik razjedinjenosti i sukoba. Ljuti sporovi oko njegova nadnevka ispisuju dijagnozu izopačenosti hrvatske demokracije.

Jasno da bageri u Vruji idu i na šefa države Zorana Milanovića. Služe njegovu dezavuiranju. Latković ostaje bez ilegalno podignutih kuća, predsjednik će kao njegov zaštitnik trpjeti političku štetu. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Šef države pobrkao lončiće

Ali ni Zoran Milanović u tom pogledu nije bez zasluga. Veliki će prilog pervertiranju demokracije u Hrvatskoj predsjednik dati recentnim, posebno benevolentnim odnosom prema splitskom poduzetniku Stipi Latkoviću, općepoznatom uzurpatoru javnog dobra u nekad ubavoj uvali Vruja, u blizini Makarske, koju je svojim intervencijama, dinamitom, betonom i bespravnom izgradnjom uspio devastirati te jako nabrušenim, napadačkim gardom prema svima koji reakciju države u tom slučaju već godinama traže, a prošlotjedno su pokretanje bagera dočekali s velikim veseljem, cvijećem, pjesmom i pjenušcem, pozdravljajući ga, kako su rekli, kao početak oslobađanja posljednjeg okupiranog dijela Hrvatske. Milanović će, doduše, reći: ako je protupravno, neka se ruši, ali svog će prijatelja i donatora Latkovića nazvati čovjekom koji je cijeli život pomagao drugima, dok će aktiviste proglasiti sitnim pakosnicima. Smeta mu, kaže, „zluradost i sitno piceškandaliranje nekih ljudi koji od toga rade festival sreće, ono samo da se ruši, SAMO DA SE RUŠI, pogotovo onima koji imaju“. Slično je govorio i prije dvije godine kada su prosvjedi u Vruji, nazvani Festivalom divlje gradnje, tek pokrenuti. Proglašavao ih je„prodiranjem svjetine u privatnu imovinu“, spominjao je balvan-revoluciju, što implicira protudržavno djelovanje po uzoru na velikosrpsku pobunu iz devedesetih.

Šef je države malo pobrkao lončiće. Nije riječ o prodiranju prosvjednika u privatnu imovinu, nego je riječ o ilegalnom prodiranju splitskog poduzetnika u državno vlasništvo. Latković je u zaštićenom području, na državnom zemljištu, ignorirajući zakone, inspekcije i državne institucije, podigao omanje turističko naselje, nasilno probio cestu i svoju je otimačinu pokušao ozakoniti. U čemu bi vrlo vjerojatno i uspio da se šareno društvo kulturnjaka i građanskih aktivista nije pobunilo. Denunciranju služi i Milanovićevo podmetanje kako je prosvjednicima važno samo da se ruši. U ovom slučaju riječ je o rušenju bespravno izgrađenih objekata, kojima se grubo devastira jedna prirodna ljepota, biser hrvatske obale. Tome bi se svatko kome je stalo do Hrvatske morao radovati.

Premda prosvjednici možda i nemaju razloga za neko veliko veselje. Još manje za tvrdnje da je pravna država napokon počela funkcionirati. Možda Državni inspektorat tešku mehanizaciju u Vruju nije poslao pod pritiskom njihovih šarenih protestnih skupova i javnosti, nego slijedom činjenice da je Latković medijski oglašen kao Milanovićev čovjek i donator. Iako se njegovo više od dva desetljeća dugo uzurpiranje uvale odvijalo uz pomoć lokalnih, uglavnom HDZ-ovih vlasti. Ali to se više ne spominje. Moglo bi biti da je rušenje njegova divljeg resorta prije svega u funkciji obračuna između dva brda vlasti u Hrvatskoj. Plenkovićeva udara na Pantovčak. Nije premijer bez veze za glavnog državnog inspektora instalirao jednog od svojih stranačkih pajaca. Jasno da bageri u Vruji idu i na šefa države. Služe njegovu dezavuiranju. Latković ostaje bez ilegalno podignutih kuća, predsjednik će kao njegov zaštitnik trpjeti političku štetu. Na političku instrumentalizaciju slučaja upućuje i činjenica da se bespravno izgrađena carstva nekih drugih, HDZ-u bliskih bogatuna još vrlo čvrsto drže. Budući bi politolozi s rezignacijom dijagnosticirali: Hrvatska okovana izopačenom nazovi demokracijom.