Kad je Tomislav Karamarko, kao šef HDZ-a, najavio povratak Tuđmanu i uveo praksu nosanja njegove biste po svim stranačkim skupovima, brzo se ispostavilo da se pod tom zastavom utemeljitelja stranke grubo falsificira. Svojim ideološkim, ustašolikim radikaliziranjem HDZ-a Tuđmanovo je široko narodnjaštvo pretvorio u sektašku rigidnost

Ni vlastita ga djeca ne mogu prepoznati. Ogroman spomenik, postavljen na prilazima središtu Zagreba, na livadi po kojoj su posađene fetiš fontane zagrebačkog gradonačelnika, uopće ne sliči dobro poznatom liku Franje Tuđmana. To nije moj tata, rekao je Stjepan Tuđman novinarima. Ali nije fizička nepogođenost gorostasa od bronce jedini zbunjujući element tog spomeničkog uprizorenja prvog predsjednika samostalne Hrvatske. Franjo Tuđman teško je prepoznatljiv i u političkom šušuru koji se ovom prilikom oko njega spleo. Pompozna svečanost otkrivanja monumenta, u kojoj je sudjelovao kompletan državni vrh, pretvorila se u veliko lažiranje čovjeka za kojeg će njegovi sljednici tvrditi da je stvorio Hrvatsku.

Naravno da Milan Bandić, časteći navodno Franju Tuđmana, prije svega podiže spomenik samom sebi. Zato je morao biti „najveći i najljepši“, kako se hvalio. Zagrebački gradonačelnik mora biti prvi u svemu, pa je i njegov Tuđman zamišljen grandomanski. Svojom visinom – s postoljem oko sedam metara – morao je nadmašiti sve ostale. Riječ je o grebatorskim porivima. O pokušaju da se dio i dalje prilično postojane slave navodnog oca domovine zgrabi i prisvoji za vlastite potrebe. Poplava spomeničkog evociranja prvog hrvatskog predsjednika – najvećim dijelom u katastrofalnoj, karikaturalnoj, čak i ridikuliziranoj izvedbi – nije izraz samo istinskog poštovanja prema političaru i državniku koji je u jednom teškom vremenu stajao na čelu Hrvatske. Mnogo je više izraz vlastite dezorijentiranosti i pogubljenosti. Hrvatska se hvata Franje Tuđmana zato što se našla u svojevrsnoj krizi nacionalnog identiteta i političkog autoriteta. Situacija već viđena u jednoj bliskoj državi, godinama osporenog imena, koja je svoj glavni grad nakrcala spomenicima izmaštanoj povijesti. Divovski spomenik Aleksandru Makedonskom, podignut u Skopju i okružen pravom džunglom slične, navodno memorijalne plastike, kao svima vidljiva legitimacija makedonske nacionalne povijesti i prava na vlastitu državu.

MENTALNE RADIONICE

Po pretencioznosti i kičeraju spomeničko ovjekovječenje prvog hrvatskog predsjednika slično je spomeničkoj megalomaniji po Skopju. To je ujedno možda i jedina dimenzija po kojoj Tuđmanovi kipeki po Hrvatskoj sliče čovjeku kojega slave. Jako se poklapaju s njegovom sklonosti prema novokomponiranoj tradiciji. Inzistiranje na državotvornim insignijama i vlastitom voljom kreiranim simbolima državnog poglavara, kako se jedno vrijeme nazivao; operetski stiliziran državni protokol; uspostavljanje predsjedničke garde, u navodno povijesnim, a izmišljenim crvenim mundirima; paradiranje s lentom kao da je nekakav latinoamerički ili afrički diktator, hrvatska verzija Huga Chaveza ili Roberta Mugabea; podizanje takozvanog Oltara domovine koji implicira blasfemično uzdizanje Hrvatske na rang božanskog entiteta… Iz iste mentalne radionice sada dolazi i njegov spomenik, za kojega će jedna ugledna povjesničarka umjetnosti konstatirati da je „prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva“.

Franjo Tuđman sigurno nije jednoznačna povijesna ličnost. Mnogo je kompleksniji nego bi se to po interpretacijama današnjih simplifikatora prošlosti moglo zaključiti. Nažalost, podizanje spomenika u srcu Zagreba nije izraz spremnosti na kritičku valorizaciju njegove povijesne uloge. Upravo suprotno, u Bandićevu parku spomeničkih reminiscencija, ispod velebnog odljeva, pokopana je volja za ozbiljnim raščlanjivanjem Tuđmanova vremena i punim suočavanjem s njegovom ostavštinom. Bezrezervno pjevanje lauda, kao i njegovo potpuno negiranje, jednako su redukcionistički. Što ne znači da mračnim stranama Tuđmanove vlasti argumentirano osporavanje ideje o postavljanju spomeničke bronce nije potpuno legitimno.

HRVATSKA ČEKA LIDERA

Franjo Tuđman bio je prvi predsjednik današnje Hrvatske, stajao je na čelu države za njenog osamostaljenja, međunarodnog priznanja i u strašnom vremenu rata i doveo je do ratne pobjede. Njegove su zasluge nesporne. Tim više porede li se s nasljednicima. Prema današnjim političarima, pa i onim formalno najvišeg ranga, on se doima poput političkog giganta. Premda je izgradio autoritarnu vlast i opteretio državu raspojasanim nacionalizmom i stigmama u ratu počinjenih zločina. Ne može mu se oprostiti imperijalno involviranje u rat u Bosni i Hercegovini, što je Hrvatsku dovelo do samog ruba međunarodne izolacije, te fokusiranost na dogovor sa Slobodanom Miloševićem, ocem krvavih ratova na Balkanu. Ne treba mu zaboraviti demokratske deficite, ni masovna kršenja ljudskih prava, ni lopovsku privatizaciju, kojom je zatečenim društvenim bogatstvom počastio svoje odabranike, osuđujući najveći dio naroda na siromaštvo i obespravljenost. Nikakav spomenik to negativno nasljeđe ne može izbrisati.

Zborno veličanje Franje Tuđmana, kao da je bio posve neupitni nacionalni vođa i državnik bez ikakve mane, izraz je duboke krize hrvatske politike. Spomenici uvijek više govore o onima koji ih podižu, nego o onima kojima se podižu. Spomenička refleksija o nekadašnjem hrvatskom predsjedniku nije znak uvažavanja prošlosti, nego rezultat gubitka perspektive i manjka posvećenosti budućnosti. Hrvatska je politika ostala bez sadržaja, nesposobna da ga proizvede, zato joj se odavno mrtvi Tuđman čini poput spasonosnog sidra. Istina, on je imao političku ideju, za razliku od današnjih političkih lidera, koji su u tom pogledu jako prazni. Bio je fanatik državotvornosti, potpuno obuzet idejom stvaranja nacionalne države.

Međutim, živimo u vremenu u kojem je ideja o hrvatskoj državi realizirana. Nažalost, ta se realizacija pokazuje manjkavom, pa i faličnom. Tuđmanov projekt – samostalna hrvatska država – iznevjerio je očekivanja. Država, koja je po cijenu velikih žrtava izborena i obranjena, samu je sebe porazila. U takvim uvjetima vraćati se korijenima, nekritički se vezivati na Franju Tuđmana, izraz je nemoći i nojevski bijeg pred problemima. Nema tu sreće ni sevapa. Samo novo posrtanje i overdoziranje onim što je davno prošlo i povijesno je passe. Hrvatska je nakon Tuđmanove smrti, kada su glavni državotvorni poslovi bili obavljeni, trebala lidera koji će je otvoriti i modernizirati. Skoro će dva desetljeća, nije ga dočekala. Zato je u hrvatskoj državi sve manje ljudi, a sve više spomenika.

KARAMARKOV ANTITUĐMANIZAM

Baš kao što je u dimenzijama impozantnom zagrebačkom kipu teško vidjeti Franju Tuđmana, isto je tako prvog hrvatskog predsjednika teško prepoznati i u verbalnim monumentima koje mu navodni sljednici podižu. Jer, oni koji se na njega najviše pozivaju, samovlasno ga prepravljaju i rekomponiraju, doslovce izmišljaju. Kad je Tomislav Karamarko, kao šef HDZ-a, najavio povratak Tuđmanu i uveo praksu nosanja njegove biste po svim stranačkim skupovima, brzo se ispostavilo da se pod tom zastavom utemeljitelja stranke grubo falsificira. Svojim ideološkim, ustašolikim radikaliziranjem HDZ-a Tuđmanovo je široko narodnjaštvo pretvorio u sektašku rigidnost. Prijedlogom o izbacivanju antifašizma iz hrvatskog Ustava pokušao je opozvati Tuđmanovom rukom ispisanu preambulu temeljnog konstitutivnog akta hrvatske države. Umjesto Tuđmanova afirmativnog, odnosno uvažavajućeg stava prema Titu, kao simbolu partizanskog pokreta otpora, ispisao je optužnicu protiv Josipa Broza kao, po njemu, najvećeg zlotvora hrvatskog naroda i zločinca. Inzistiranjem na lustraciji rušio je i teškom zabludom proglašavao jednu od nosećih Tuđmanovih ideja, onu o nacionalnoj pomirbi, čime se Hrvatska gurala u stanje latentnog građanskog rata. Karamarkov je tuđmanizam bio potpuna negacija Franje Tuđmana.

Andreju Plenkoviću moglo bi se dogoditi nešto jednako katastrofalno – da ponovi najveći promašaj Tuđmanove političke doktrine koji je Hrvatsku doveo do toga da je međunarodna zajednica i Haški tribunal osude kao počinitelja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Premda tvrde da BiH nema većeg prijatelja od Hrvatske, čelnici hrvatske države, predsjednica i premijer, pokušavaju patronizirati susjednu državu, miješaju se u njene unutarnje stvari, tužakaju je međunarodnim institucijama, ukratko ne pokazuju ni elementarno poštovanje prema njenoj suverenosti i državnoj samostalnosti. Vlada je u Sabor na usvajanje upravo proslijedila posebnu deklaraciju kojom se traži izmjena Ustava i izbornih zakona Bosne i Hercegovine te izražavaju još neka očekivanja. Premijer Plenković tvrdi da u Bruxellesu imaju puno razumijevanje za njegove stavove o BiH, ali trojica bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u toj državi, Christian Schwarz-Schilling, Carl Bildt i Paddy Ashdown, u otvorenom pismu visoku povjerenicu za vanjsku politiku i sigurnost EU-a Federicu Mogherini upozoravaju na „kontinuirano miješanje Hrvatske u političku situaciju u BiH“.

Schwarz-Schilling u jednom je intervjuu ovih dana dodatno zaoštrio stvari: tvrdi da službeni Zagreb neprestano govori o europskim vrijednostima, a na terenu radi na stvaranju trećeg entiteta i podjeli Bosne i Hercegovine. „Nadam se da će se oni urazumiti i shvatiti da se ne mogu igrati s BiH, ali ni s Europom i europskim vrijednostima. Oni stalno ističu da su Hrvati u BiH predvodnici tih europskih vrijednosti, a sve što rade je najgora verzija Balkana. To je neprihvatljivo i najviše šteti Hrvatskoj i Hrvatima.“ U njegovoj ocjeni čak je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prošao mnogo bolje od hrvatskih čelnika.

Andrej Plenković, baš kao i Franjo Tuđman, ne razumije Bosnu i Hercegovinu i jednako se kao i prvi hrvatski predsjednik prema toj zemlji postavlja svisoka, iz navodno superiorne pozicije. Nije, izgleda, čuo da je Hrvatska 1993. izgubila status žrtve velikosrpske agresije i svojim se ratnim petljanjem po Bosni i Hercegovini u očima svijeta izjednačila sa Srbijom. Pametni znaju da bi povijest trebala biti učiteljica života. Oni drugi ponavljaju greške prethodnika.