Lažete, predsjednice! – na tu bi se neugodnu konstataciju mogla svesti poruka koju je na Pantovčak uputio glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić. Reagirajući na svrstavanje Kolinde Grabar-Kitarović uz vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu u opstrukciji odluke Ustavnog suda koja se bavi pravima srpske manjine, šef DORH-a zapravo tvrdi da predsjednica ne govori istinu.

Šefica je države, naime, svoj zaključak o nepostojanju uvjeta za implementaciju zakonom propisanih manjinskih prava argumentirala još neriješenim ratnim naslijeđem: sporim procesuiranjem ratnih zločina, problemima ratnih stradalnika, između ostalog i navodom kako „nitko nije odgovarao za masakr u Borovu Selu“. Čak je i inače prema političarima vrlo samozatajnog, gotovo neprimjetnog Jelenića uspjela isprovocirati, pa on sada demantira njene navode, tvrdeći kako predsjednica „zna da je za masakr u Borovu Selu izrečeno 200 godina kazne, ali i da je donesen Zakon o oprostu“. Glavni državni odvjetnik u intervjuu Večernjem listu podsjeća na hrvatskoj javnosti poznate, ali možda s vremenom zametnute činjenice: proces za likvidaciju dvanaest pripadnika specijalne policije u Borovu Selu već je 1993. okončan sudskom presudom, deset je osoba osuđeno na kazne od po 20 godina zatvora, ali je Sabor u rujnu 1996. vođen , kako kaže Jelenić, „važnim političkim razlozima“, proglasio oprost, pa je služenje kazne obustavljeno. S čela DORH-a, dakle, ispravlja šeficu države. Štoviše, implicitno je optužuje za svjesno iznošenje neistina. „Koliko znam, predsjednici je to sve poznato jer ju je moj prethodnik o tomu informirao“, objašnjava glavni državni odvjetnik. Znači, gospođa Grabar-Kitarović namjerno obmanjuje javnost.

S one strane istine

Nije prvi put da se šefica države spotakne na Borovu Selu. Početkom svibnja, na obilježavanju obljetnice masakra hrvatskih specijalaca, posebno je istakla svoje nezadovoljstvo dosad provedenom istragom u tom mjestu počinjenog zločina. „Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom! Zločinci ne smiju mirno spavati, ali ne smije spavati ni hrvatska država!“. Velike riječi koje iz njenih usta posve lažno zvuče. Jer istine i pravde radi, valja podsjetiti da hrvatskoj javnosti nije nepoznato kako spirala zločina u Borovu Selu nije pokrenuta kada su početkom svibnja 1991. pripadnici srpskih paravojnih jedinica i teritorijalne obrane iz zasjede pobili hrvatske specijalce, nego se to dogodilo dvadesetak dana ranije kada su na to selo sa srpskim življem tri granate iz čista mira ispalili tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, onodobni osječki gospodar života i smrti Branimir Glavaš te Vice Vukojević, jedan od najopskurnijih HDZ-ovih desničara, koji će ostati upamćen po tome što je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, kada je Hrvatskoj prijetilo uvođenje sankcija, po hrvatskom Saboru paradirao u uniformi HVO-a. O njihovim granatama lansiranim na Borovo Selo, navodno, kako bi se isprovocirao rat, govorili su ne samo inozemni mediji, nego i domaći izvori. O toj je ludosti svojedobno svjedočio ratni ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, ali detalje tog pohoda uredno je u svom izvještaju evidentirao i tadašnji šef osječke policije Josip Reihl-Kir koji je nedugo potom izgubio život u atentatu organiziranom s hrvatske strane.

Podupirući Penavu u praktičnoj suspenziji manjinskih prava, predsjednica radi nekoliko nedopustivih grešaka. Prvo, pokazuje neuvažavanje Ustavnog suda, jedne od ključnih institucija hrvatske države. Drugo, demonstrira prezir prema zakonima. U konkretnom slučaju primjenu zakonom određenih manjinskih prava uvjetuje raščišćavanjem ratnog naslijeđa, poglavito procesuiranjem ratnih zločina. Treće, kriminalizira kompletnu srpsku zajednicu u Vukovaru, implicitno je tereteći za počinjene zločine. Četvrto, odgovornost za nefunkcioniranje hrvatske države, koje se očituje i u nedopustivo mlitavom odnosu prema zločinima, pokušava prebaciti na jednu manjinsku zajednicu, praktično zagovarajući da se vukovarski Srbi kolektivno, uskratom manjinskih prava, kažnjavaju za propuste države. Peto, umjesto da poradi na smirivanju situacije, jačanju pravne države i razvijanju demokratskih standarda, predsjednica se posve tendencioznim tvrdnjama, pa i notornim lažima, uključuje u raspirivanje međunacionalnih napetosti.

Dobro, nije se Kolinda Grabar-Kitarović prvi put posvađala s činjenicama. Hrvatska se predsjednica uobičajeno prilično komotno odnosi prema faktima. Godinama, sve donedavno, uporno je ustaški ZDS proglašavala starim hrvatskim pozdravom. Kao što i dalje permanentno po svijetu, od Poljske i Rumunjske prije nekoliko godina do nedavno Švicarske, tvrdi da je Hrvatska bila s pogrešne strane Željezne zavjese, sugerirajući posve netočno da je Jugoslavija bila članica istočnog bloka. O životu u bivšoj državi neprestance konfabulira, između ostalog i svojom glasovitom izjavom o jogurtu, kojom je opis strahota komunističkog sustava poduprla izmišljotinom o navodnoj oskudici mliječnih prerađevina, svodeći želju za slobodom na mogućnost izbora jogurta. „Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta“, doslovce je, s nepodnošljivim banaliziranjem, elaborirala vlastite navodno antitotalitarne i slobodarske motive.

Proklizavanje s one strane istine, u polje subjektivnih konstrukata i potpunih lagarija, dijelom je posljedica ekstremno pragmatične naravi hrvatske predsjednice. Kolinda Grabar-Kitarović govori isključivo ono što misli da joj može koristiti. Zato su njeni stavovi vrlo fleksibilni i sasvim privremeni. Jednom će reći ovo, drugi put ono, zavisno od toga kome se obraća i što želi postići. U Argentini se tako udvara proustaškoj emigraciji, njene pripadnike proglašavajući čuvarima domoljublja i „vjere u slobodnu i samostalnu hrvatsku državu“. A u Izraelu 2015., za prvog posjeta toj zemlji, gdje i ovih dana ponovno boravi, kao i za lanjskog posjeta Jasenovcu u društvu izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, izrazit će, doslovce, najdublje kajanje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj, stradalih od kolaboracionističkog ustaškog režima koji je bacio ljagu na našu zemlju.

Predsjednica uznemirava javnost

Naravno, nije predsjednica u svojoj prevrtljivosti nikako usamljena. Političari generalno vrlo često pogrešno reinterpretiraju i farbaju stvarnost. Samo dva vrlo aktualna politička korifeja koji javnosti upravo pokušavaju prodati svoje spinove. Zoran Milanović tako ovih dana, komentirajući SDP-ove prebjege u HDZ-ovo jato, za svoga Tomislava Sauchu, šefa svog ureda i u stranci i u vladi, tvrdi da nije njegova instalacija, što je nojevski pokušaj bijega od činjenica. Andrej Plenković istodobno, hvaleći svoju fiskalnu reformu, na sav glas trubi kako građanima i privredi u tri godine kroz porezno rasterećenje poklanja više od 10 milijardi kuna. Super! Ali porezni se presing u međuvremenu nije smanjio, nego se osjetno povećao. Ekonomski analitičar Velimir Šonje baš upozorava kako su rashodi države za 10 posto veći nego lani. Što znači da rastu više nego dvostruko brže od rasta BDP-a. Kako se jače cijeđenje poreznih obveznika može nazivati poreznim relaksom?

Ali status šampionke Pinokio politike ipak osvaja i čvrsto drži predsjednica države. U tom pogledu nitko joj nije ni do koljena. Zbog neistina u kojima se valja nos bi joj trebao narasti do neba. ”Lažeš, Melita” – na tom su se romanu Ivana Kušana o djevojčici koja ne vidi ništa loše u heklanju laži odgajale generacije, ali ga šefica Hrvatske, izgleda, nije ubrala. U svakom slučaju, zaobilaženje istine njoj ne predstavlja nikakvu vidljivu neugodu. Čak ni kad se u strašnom nedostatku mjere i srama u vlastite falsifikate sama zaplete kao pile u kučine. Što joj se dogodilo s recentnim izjavama o migrantima. Unatoč iz više izvora dokumentiranom nasilju hrvatske policije nad izbjeglicama, predsjednica je nedavno, gledajući u kameru, potpuno besramno izdeklamirala da su modrice i ozljede na njihovim tijelima posljedica teškog terena kojim se probijaju. Zatim je u intervjuu za švicarsku državnu televiziju opravdavala upotrebu „malo nasilja kod provođenja pushbacka“, inače po svim zakonima i međunarodnim konvencijama nedozvoljenog nasilnog progona migranata preko granice. Kad je izjava izazvala zgražanje, švicarske je novinare optužila za manjak profesionalnosti, insinuirajući da rade „tko zna u čijem interesu“. Onda je pred domaćim novinarima na Krku, komentirajući probleme izazvane vlastitim intervjuom, doslovce ponovila spornu rečenicu. Prema onima koji ilegalno dolaze na granicu „a ne znate ni tko su, ni što su, ni zašto dolaze“ ponekad je nužno „primijeniti odgovarajuću silu“, rekla je. Na koncu, zasad, hrvatske je medije pozvala da „moraju predstaviti hrvatsku stranu priče“.

Predsjednica Hrvatske očito smatra da je posao novinara propagandnog karaktera. Hrvatske je novinare pokušala instruirati da se ne bave istraživanjem i utvrđivanjem činjenica, da izdaju profesiju, da ne budu novinari. Zahtjevom da zastupaju „hrvatsku stranu priče“ zapravo traži da šute o onome što vide. U ovom slučaju da se ne bave pokazateljima o rastućoj brutalnosti hrvatske policije prema migrantima, nego bi, valjda, trebali slijediti lažiranje istine kakvo se sugerira s Pantovčaka. Svojim provalama Kolinda Grabar-Kitarović uznemirava javnost. Njene laži nisu neutralne. Tvrdnjama o neprocesuiranju ratnog zločina u Borovu Selu, kao i sijanjem straha od izbjeglica, predsjednica se ponaša kao diler antisrpskih i antimigrantskih raspoloženja. Raspiruje nepovjerenje i mržnju prema Srbima u Vukovaru i prema nesretnicima koji su zaglavili na granici Hrvatske. Njene su izjave huškačke.