Najnovija je perverzija hrvatskog birokratskog uma da teško maltretiranje građana proglašava vrhunskim izrazom reda u državi. Slučaj jedne zagrebačke maturantice koja je greškom potpisala svoj esej iz hrvatskog jezika, pa je kažnjena drakonskom diskvalifikacijom iz postupka polaganja mature, što joj onemogućava upis na Muzičku akademiju gdje je prijemni ispit s izuzetnim uspjehom već položila, postao je ogledni primjer na kojem cijela Hrvatska može pratiti kako vlast, od šefova raznih državnih agencija do ministara, demonstrira svoju volju za tlačenje ljudi.

Laura Mikić srušena je na državnoj maturi zbog jedne pogreške, zbog svog imena i prezimena na esejskom dijelu ispita iz hrvatskog jezika. Odluku da se kompletan ispit zato poništava donio je Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO), tvrdeći da je svojim potpisom pokazala „nedopušteno ponašanje“. Odluka je konačna, pravo na prigovor ili žalbu ne postoji. Djevojka ne spori da je pogriješila, kaže zbog velikog stresa i umora. Ne bježi ni od kazne, ali izbacivanje s mature smatra pretjeranom, neprimjereno drastičnom sankcijom. Svojevrsnim prekomjernim granatiranjem. Ali u medijskom se pretresanju njenog slučaja ispostavilo da su pravila o provođenju mature nelogična. Nelogično je da se zbog potpisa na eseju iz hrvatskog poništava cijela matura, dok prazan list papira umjesto eseja nema tako rigorozan učinak. Učenici koji pristupe pisanju eseja, pa ni riječ ne napišu svejedno imaju mogućnost prolaska, ako to mogu kompenzirati rezultatima iz drugog dijela ispita. Bilo bi korektno da je Lauri Mikić, umjesto diskvalifikacije, poništen potpisani esej. Ali očito je pravilnik o postupku mature krojen tako da su mu birokratska pravila važnija od znanja. Nenapisani esej njegovi autori smatraju manjim problemom od potpisanog eseja.

Kodeks suprotan ustavu

Pokazalo se također da je važeći kodeks o maturi suprotan slovu Ustava. Protuustavno je da se odluke NCVVO-a smatraju konačnim, da ne postoji mogućnost prigovora ni žalbe. Ustavni stručnjaci upozoravaju da se u Hrvatskoj po Ustavu jamči sudska kontrola svakog državnog akta, pa su i pravilnik o polaganju državne mature i odluka NCVVO-a bez prava žalbe ustavnopravno nedopustivi. Sudovi su zbog sličnih grešaka već rušili neke zakone i državne propise.

Hrvatska ne može prosperirati i zbog strašnog tereta svoje parazitske klase. Svih onih koji su mimo sposobnosti i rada stekli pozicije. Zbog silno nabujale državne birokracije i njenih klijentelističkih prirepaka. Zbog metastazirajućeg uhljebarija. Zbog odnarođenog establišmenta i političke nomenklature koja gazi ljude

Ali najstrašnije je u cijeloj priči o jednoj nepoloženoj maturi bilo reagiranje vlasti, zapravo potpuna ogluha državnih institucija. Laura Mikić izgubila je, kaže, vjeru da je netko uopće želi čuti. Kad su se o njenom slučaju raspisali mediji, Vinko Filipović, šef NCVVO-a nesretnoj je djevojci poručio neka očvrsne. Treba shvatiti, pametovao je, „da se u svakom društvu moraju poštovati pravila i zakoni jer je to jedino jamstvo da će društvo biti bolje. U suprotnom idemo u anarhiju“. Dakle, mora se poštovati pravilnik koji ne poštuje Ustav. Filipović bi morao znati da se red u državi ne povećava utjerivanjem ljudi u nelogične, nepravedne i neustavne norme. Na taj se način samo povećava pravna nesigurnost i nered u Hrvatskoj. Zemlju u anarhiju guraju državne institucije koje bez ikakvih posljedica proizvode protuustavne propise i praksu. Koje će na jednom djetetu trenirati pravnu disciplinu, a istodobno same sebi dopuštati protupravno ponašanje.

Bez prava na žalbu

Sličnim se lupetanjem proslavio i ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs, koji je odluku NCVVO-a o diskvalifikaciji Laure Mikić s mature branio tvrdnjom da se u takvim slučajevima nitko nikada nije žalio. Nije se žalio jer je žalbu tehnički nemoguće podnijeti. Aplikacija je odbija, NCVVO ne prima stranke, a ni ministar ne trza na e-mailove. Laura Mikić mu se obratila tražeći pomoć, ali Fuchs nikada nije odgovorio. Na koncu je alarmirala medije. Nažalost, nije jedina koja trpi nepravdu. Drugi stradaju u mraku, daleko od javnosti, nespremni da se za svoja prava bore s rogatom državom. „Krivo tumače propise i uništavaju dječje živote“, tako je nehumanost institucija sustava komentirao profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Frane Staničić. „Svrha je državne uprave da pomaže, a ne odmaže građanima. Tako je i svrha Centra za maturu da pomaže učenicima, a ne da uništava mlade živote“, objasnio je.

Tužna storija o nevoljama jedne maturantice samo je najnoviji primjer u cijelom nizu slučajeva državnog ugnjetavanja i teroriziranja ljudi. Nedavno smo se ovdje bavili mukom Mirele Čavajde, trudnice s teško malformiranim plodom koja je od države, umjesto zakonom garantirane pomoći, dobila šikanu i grubo zlostavljanje. Cijeli je zdravstveni sustav u njenom slučaju neoprostivo podbacio. Jadnoj su ženi lagali tvrdeći da nema pravo na abortus, uz savjet šapatom da pomoć potraži izvan Hrvatske. Ministar i šefovi najvećih bolnica medijski su je masakrirali. Plasirali su neistine, javno razglabali i razvlačili njene osobne podatke, čak insinuirali potencijalno čedomorstvo, proglašavajući zakonom dopušteni i uređeni prekid trudnoće eutanazijom, koja je po hrvatskim zakonima nedopuštena i kažnjiva. Ponašanje ministra Beroša u slučaju Čavajda ustavna je stručnjakinja Sanja Barić ocijenila kao praktično gaženje Ustava. Da manjak empatije i svakog ljudskog obzira, emocionalnu studen i moralni idiotizam sada ne spominjemo.

Ovako se ne stvara društvo znanja, čime se vladajući vole kititi, nego se Hrvatska kretenizira jer je stranačka knjižica važnija od obrazovanja i sposobnosti. Sva vrata otvara. FOTO: Davorin Visnjic/PIXSELL

Maćehinski je odnos države na svojoj koži osjetila i Maja Đerek, zviždačica koju su vladajući zbog njene borbe protiv korupcijskog ponašanja nekih HDZ-ovih lažnih karijatida izbacili s posla, dodatno je javno pokušavajući oblatiti i ogaditi. Uz javno skandaliziranje premijera Plenkovića nad informacijom da će je splitski gradonačelnik Puljak angažirati na nekim projektima. Da zauvijek ostane na cesti, to bi mu valjda bilo u redu. Sličnu brutalnost, gotovo sadističku crtu, hrvatska država pokazuje i prema stradalima u razornim potresima u Zagrebu i na Baniji. Dok se vladajuća svita sprema na velebno slavlje povodom otvaranja Pelješkog mosta, cjelodnevni dernek sa stotinama izvođača i brodova, iz užarenih kontejnera stiže poruka da su zaboravljeni. Možda bi Plenkovićeva vlast za obnovu trebala angažirati kineske firme, kad već sama to ne uspijeva pokrenuti. Jaka je samo u proslavi tuđih radnih pobjeda. Most na jugu Hrvatske spomenik je graditeljskim sposobnostima Kine. Premda hrvatski premijer smatra da će slaviti njegove zasluge u povezivanju Hrvatske.

Razvojno nemoćna država

Hrvatska je razvojno nemoćna – možda sposobna organizirati spektakularne vatrometne fešte, ali dokazano nesposobna osigurati zadovoljavanje elementarnih potreba stanovništva, kao što je postpotresna obnova – i zbog Laure Mikić. Zbog spremnosti svojih vladajućih struktura da neku banalnu pogrešku, kao što je potpis na jednom školskom ispitu, kazni diskvalificiranjem pametnih, vrijednih i talentiranih. Onih koji bi najviše mogli poletjeti, pa će im odmah na startu podrezati krila. Hrvatska se kao da je nacija Einsteina, kao da genija ima na bacanje, odriče svojih najboljih ljudi. Pa neki sitan formalni kiks postaje ključna referentna točka, ime i prezime na eseju iz hrvatskog jezika važnije od njegova sadržaja, od svih ostalih rezultata maturalnog ispita, pretvoreno u željezni faktor eliminacije. Tako se ne stvara društvo znanja, čime se vladajući vole kititi, nego se Hrvatska kretenizira. Stranačka je knjižica važnija od obrazovanja i sposobnosti. Sva vrata otvara. Uhljebi se štancaju, najproduktivnija mladost tjera u svijet. Djeca se već u školskim klupama navikavaju na nepravdu. Dok gledaju kako rastu petice, kako se političkim ili nekim drugim pritiskom stvaraju odlikaši. Dok se na njima nejakima vježba poštenje i strogoća, zemlja se prolama od lopovluka, s drastičnim primjerima sistemske korupcije. Dok se zbog jednog zabranjenog potpisa pada na maturi, ali se zbog namještenog najbržeg prsta državnim milijunima instantno stvaraju bogatuni.

Hrvatska ne može prosperirati i zbog strašnog tereta svoje parazitske klase. Svih onih koji su mimo sposobnosti i rada stekli pozicije. Zbog silno nabujale državne birokracije i njenih klijentelističkih prirepaka. Zbog metastazirajućeg uhljebarija. Zbog odnarođenog establišmenta i političke nomenklature koja gazi ljude. Taj krpeljni soj koji siše krv nacije državu je pretvorio u instrument vlastitih interesa. Ali toliko se osilio, oglupavio i obezobrazio da danas reže granu na kojoj sjedi. Vlast u Hrvatskoj zaboravlja na svaku humanost ili joj je ona tek deklaratorne prirode. Grubost, odbojnost i prezir koje pokazuje prema građanima teško bi joj se mogli osvetiti.