S jedne strane pozivi na općenacionalno zajedništvo u vremenu katastrofe, s druge strane potpuno isključenje opozicije s inzistiranjem da je u javnosti silno podržani Nacionalni stožer civilne zaštite tek ekstenzija njegove Vlade – tako Andrej Plenković pokušava meandrirati epohalnom, koronavirusom uzrokovanom krizom koja mu se otvorila pod nogama. Njegove zasluge da se Hrvatska iznenađujuće dobro nosi s ugrozom koja je cijeli svijet bacila na koljena sigurno su ogromne. Nije nelegitimno ni to da političku korist koja iz toga slijedi premijer već pokušava kanalizirati prema nadolazećim državnim izborima. Ali može postati kontraproduktivno ako se u tome pretjera. Ako se usred zdravstvene i gospodarske drame, dok se još ne vidi ni tračak svjetla u tunelu, otvara izborna kampanja, pa šef Vlade sam sebe počinje hvaliti kao eksperta u kriznom upravljanju: „To nam je postala vještina koju možemo drugima tumačiti i objašnjavati“, veze ovih dana u jednom od bezbrojnih svojih intervjua.

Premijer reže granu na kojoj sjedi

Logično je da se aktivnost Kriznog stožera, na čelu s ministrom Božinovićem, čovjekom od najvećeg Plenkovićeva povjerenja, ne odvija mimo volje Vlade. Normalno je također da se dio popularnosti koju su članovi tog tima uspjeli steći prelijeva i na premijera i njegovu stranku. Ali, Stožer je munjevito uspio osvojiti veliko povjerenje javnosti upravo zbog svog stručnog, nadstranačkog ponašanja. Ministar zdravstva, u javnosti donedavno neeksponirani Vili Beroš, postao je trenutno najpopularniji političar u državi upravo zato što se ne ponaša kao stranački, HDZ-ov kadar. Politička se obojenost i stranačka pripadnost nekih drugih članova tog tijela uopće ne spominju. U poslu koji trenutno obavljaju to je potpuno nevažno. Zato premijer reže granu na kojoj sjedi kad ih sada potpuno prisvaja. Kad javno tvrdi da su Stožer i njegova Vlada jedno. Kad kao bizarnu napada ideju opozicije da bi tu postojale neke razlike. Stavljanjem šape na funkcioniranje kriznog štaba, Plenković će njihovu prihvaćenost i uvažavanje umanjiti mnogo više nego što će HDZ-ov rejting povećati. Beroš se danas može smatrati pravim političkim kapitalcem, ali vlastiti je politički kapital stekao kao doktor i ministar, stručnim vođenjem protupandemijskog organiziranja Hrvatske. Stranačko instrumentaliziranje može ugroziti njegovu uvjerljivost u onom što je trenutno jedino važno, a to je teška i još uvijek neizvjesna borba protiv najezde smrtonosne korone.

Istina, Hrvatska dosad uspješno odolijeva. Uspješnije i od nekih mnogo bogatijih i bolje uređenih država. Rast zaraženih nije podivljao, još se uspijeva držati pod kontrolom, stopa smrtnosti nije eksplodirala. I Vladine ekonomske mjere za spas radnih mjesta i gospodarstva imaju gotovo plebiscitarnu potporu javnosti. Ali, kako će se praktično ekvilibrirati između ogromno naraslih državnih izdataka i trenutno na otprilike trećinu redovnih prihoda smanjenog državnog proračuna – to tek treba vidjeti. Zasad je evidentno da kriza ima golem politički potencijal, što bi se moglo odraziti i na predstojeće izbore, parlamentarne, možda i lokalne. Premda je politika – za razliku od zdravstvenih radnika, epidemiologa, drugih doktora i medicinskih sestara, kojima kapa dolje! – dosta lutala, pa je u svom dijelu za zdravlje nacije prevažnog posla napravila i više grešaka.

Izmotavajući se, premijer faktički brani neobranjivo. HDZ-ova štetočinska klijentelističko-podobnička praksa očito mu ne predstavlja problem. A stvari su zapravo vrlo jednostavne! Ako mu je ministar Beroš na ponos i diku, ako zbog njega rastu stranačke dionice, onda je Škaričić HDZ-ov grijeh, pokora i sramota

Prvo, pokazalo se da Vlada djelovanje Nacionalnog stožera nije uskladila s postojećim zakonima, pa sada, s višemjesečnim zakašnjenjem, u proceduru šalje promjene kojima će Sabor retroaktivno potvrditi i legalizirati njegove odluke i tako onemogućiti podizanje tužbi, pa i onih obijesnih, kako je predsjednik Milanović upozorio, protiv države. Stožer je, naime, donoseći odluke koje su slovom zakona u ovlasti ministra zdravstva otvorio vrata mogućim tužbama svih onih koji su zbog restrikcija nametnutih u ratu protiv korone pretrpjeli gubitke u poslovanju. Povrh svega ni ministar Beroš ni doktorica Alemka Markotić formalno uopće nisu članovi Stožera, a praktično čine stupove njegova funkcioniranja. Priličan nered i kaos! Premda premijer Plenković to ni na galgama neće priznati, ali promjenom zakona njegova Vlada ispravlja vlastite greške te faktički prihvaća stav opozicije i dijela ustavnih stručnjaka da odluke kojima se ograničavaju ustavna prava građana pravno nisu bile valjano utemeljene.

‘Na vrhu svijeta’

Drugo, ideja o nadzoru mobitela, navodno kako bi se stalo na kraj probojima iz samoizolacije, a koju su Plenkovićevi crni labudani javno zagovarali, nije realizirana, nego se zbog otpora javnosti zakon šalje u drugo čitanje, što praktično, čini se, znači da je abortiran. Bruxelles se također izjasnio protiv tako zamišljenog uhođenja telefonom. Europski povjerenik za ekonomiju Thierry Breton tvrdi da prisilne mjere praćenja kretanja mobitela u vlasništvu potencijalnih širitelja korona-zaraze ne dolaze u obzir. Eventualno, uz stroga ograničenja, ako se primjene isključivo na dobrovoljnoj bazi, uz ugrađivanje osigurača protiv bilo kakve zloupotrebe.

Treće, veliko se proklizavanje Nacionalnog stožera u politički diskurs dogodilo kad je njegov predsjednik Božinović nedavno napao šefa SDP-a Davora Bernardića. Razumljivo je kad premijerov savjetnik Frka Petešić smatra potrebnim tvrditi kako je Hrvatska u borbi protiv korone „na vrhu svijeta, premda to stvarno nismo“, kako je to primijetio ugledni hrvatski znanstvenik Ivan Đikić. Donekle je podnošljivo kad ministar Beroš u referiranje o zdravstvenim aspektima krize, kroz redanje podataka o broju zaraženih, preminulih i ozdravljenih provuče pohvale premijeru i Vladi, kao prilikom objave o dragocjenoj pošiljci potrebne opreme iz Kine, pristigloj navodno isključivo Plenkovićevom zaslugom. Ali, Božinovićev obračun s opozicijom s govornice Nacionalnog stožera potpuno je nedopustivo i njegove funkcije nedostojno politiziranje. Bez obzira na Bernardićeve posve promašene žaoke. Kako bi šef SDP-a mogao držati lekcije Vladi, tvrdeći da kasni s protuepidemijskim mjerama, kad je i sam usred Zagreba na Dan žena dijelio karanfile, zagrljaje i poljupce. U tom trenutku u Hrvatskoj je, precizno su registrirali novinari, već bilo 12 zaraženih i korona je hvatala zalet. Ali nije posao Stožera da tim činjenicama šamara Bernardića. Nije na njima da vode političku utakmicu.

Potpis stožera na političku odluku

Otkako se Hrvatska našla u izvanrednim okolnostima, opozicija se generalno pokazala spremnijom na suradnju od vladajućih. Premijer je odmah na početku u dva navrata sazvao oporbene stranke, ali nakon što je dobio široku potporu za prenošenje većih ovlasti na tek formirani Stožer, prekida dijalog i komunikaciju. Vladin paket ekonomskih mjera, prvi i drugi, dobili su gotovo jednoglasnu podršku Sabora, dok je opozicijske prijedloge Vlada redom odbila. Ni jedan jedini nije smatrala vrijednim usvajanja. Plenkovićeva načelna proklamacija da Hrvatska novonastale nevere samo zajedno može prebroditi praktično se svodi na potpuno ignoriranje i antagoniziranje opozicije. U znanstveni gremij s kojim se konzultira oko borbe protiv korone premijer nije pozvao neke vrhunske, na međunarodnom planu dokazane stručnjake, izgleda samo zato što se u prošlosti s njima nešto zakačio. Toliko o njegovoj širini i općenacionalnom zajedništvu!

Četvrto, velika je greška bilo i premijerovo reagiranje na proboj korone u dom umirovljenika u Splitu, odakle je na koncu, nakon gotovo desetodnevnog ignoriranja simptoma, u bolnicu premješteno pedesetak štićenika i zaposlenika. Na pitanje novinara o odgovornosti tamošnjeg ravnatelja, HDZ-ova Ivana Škaričića, šef je Vlade žestoko uzvratio, ne prihvaćajući, kako je rekao, logiku da se ovaj „sad proziva jer je iz HDZ-a. Neće ići!“ grmio je. Premda je općepoznato da je Škaričić, kao profesor povijesti, a faktički profesionalni političar, gradonačelnik Omiša punih 18 godina, ubrzo nakon izbornog poraza 2013. po partijskoj liniji, liniji pripadnosti HDZ-u, bez stručnih kvalifikacija i javnog natječaja postavljen za ravnatelja Doma za starije u Splitu. Plenkovićeve insinuacije da se dotični našao na meti zbog svoje stranačke pripadnosti ne odgovaraju istini. Ravnatelj doma užasa javno se problematizira ne zato što je član HDZ-a, nego zato što se pokazao nesposobnim za posao koji je trebao obavljati. Cijena se sada ispostavlja u ljudskim životima. Invazija korone među splitskim seniorima pokazala je da HDZ-ov godinama građeni sustav namještanja ljudi bez ikakvih stručnih referenci može imati po život opasne posljedice. Nažalost, izmotavajući se, premijer faktički brani neobranjivo. HDZ-ova štetočinska klijentelističko-podobnička praksa očito mu ne predstavlja problem. A stvari su zapravo vrlo jednostavne! Ako mu je ministar Beroš na ponos i diku, ako zbog njega rastu stranačke dionice, onda je Škaričić HDZ-ov grijeh, pokora i sramota.

Peto, posve neprihvatljivu – epidemiološki problematičnu a psihološki dibidus pogrešnu – poruku Stožer je poslao odlukom da na Veliki petak dozvoli procesiju na Hvaru. Vrlo čudan i opasan presedan u zemlji u kojoj je sve zaustavljeno, vrtići, škole, poslovi, promet, gotovo kompletan život, i u kojoj se građani stalno uvjeravaju kako je sveta, patriotska dužnost ostati doma. Dajući propusnicu za hvarski hod „Za križen“, Stožer je ugrozio vlastitu vjerodostojnost. Stavio je svoj potpis na odluku koju je vrlo vjerojatno donijela politika. Riječ je, pravdaju se, o stoljećima dugoj tradiciji. Ali, ako se papa Franjo može moliti na sablasno praznom trgu u Vatikanu, ako se raspada svijet koji smo poznavali, ako se ljudi ne smiju viđati s roditeljima ili djecom, ako se moraju odreći svojih uobičajenih života, ako ne znaju kako će pokrpati vlastitu egzistenciju, zar neka lokalna crkvena manifestacija može imati prioritet? Pogotovo jer se pokazalo da se njeni sudionici nisu držali propisanog protuepidemijskog režima. Naročito se takve odluke trebalo čuvati zbog povezanosti premijera Plenkovića i ministra Beroša s Hvarom. Kako ne misliti da su svojima išli na ruku? Ili, da je Crkvi dozvoljeno ono što drugima nije? Zašto se onda čuditi onom divljaku u mantiji u Splitu, koji suprotno instrukcijama Pape i svojih biskupa ne prestaje okupljati ljude na misama u svojoj crkvi, odakle kao poruku Uskrsa šalje prizivanje đavla i vraga i svoju vjerničku sljedbu instruira u mržnji i potiče na nasilje?