Andrej Plenković nije pokrenuo rekonstrukciju svoje Vlade zbog tragične nesposobnosti nekih svojih ministara. Nije smijenio ministra odgovornog za neoprostiv debakl s postpotresnom obnovom, zaslužnog da u dvije godine nakon potresa u Zagrebu nije sagrađena ni jedna jedina kuća. Kao što se nije rastao ni s ministrom odgovornim da je Hrvatska u pandemiji korone postala jedna od zemalja s najvećom smrtnošću na svijetu. Ni ozbiljne koruptivne afere koje mu se u kabinetu otvaraju u nizu premijer nije smatrao dovoljnim razlogom za veće promjene u svom timu. Umjesto jednog u Remetinec pospremljenog ministra instalirao je novog, ali u Vladi i dalje sjede dvojica protiv kojih se vode istrage, plus još neki slično suspektne reputacije. Okidač za masivnu rekonstrukciju u Banskim dvorima moglo bi postati prošlotjedno otkriće Nacionala, ono da se jednoj Plenkovićevoj ministrici prijeti kako će biti krvi do koljena.

Nataša Tramišak, prilično neeksponirana ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a, javno je potvrdila da joj stižu gadne prijetnje nakon što je pokušala napraviti reda u resoru naslijeđenom od Plenkoviću vrlo drage Gabrijele Žalac. Neke je stvari prijavila Uskoku i Uredu europskog tužitelja, neke je poslove s jedne privatne tvrtke preusmjerila državnoj Fini. Ali prilično čudno, o neugodnim prijetnjama ministrica nije izvijestila svog nadređenog. Navodno već duže vrijeme čeka na razgovor s premijerom. Činjenicu da su informacije o tome što mu se događa u Vladi prije stigle u medije nego do njega, Andrej Plenković, razumljivo, nije dobro primio. Suho je situaciju nazvao ekstremno bizarnom, jasno pokazujući da je između njega i ministrice Tramišak povjerenje presahlo. Ako ga je ikada i bilo. Kuloari tvrde da je pobjesnio. Cijeli slučaj navodno tumači kao unutarnji udar na sebe osobno. Dovoljan razlog za rekonstrukciju Vlade.

Glumljenje utjecaja

Ni nesposobnost ministara ni korupcijske afere nisu uspjele proizvesti učinak kakav će vrlo vjerojatno imati slučaj Tramišak. Premijer će, izgleda, promijeniti pola svog kabineta, kako bi u paketu izbacio i ministricu koja mu se zamjerila. Kamuflaža bez koje ženu za koju se zna da joj prijete „krvlju do koljena“ ne bi mogao smijeniti. HDZ-ovi koalicijski partneri, koji funkcioniraju kao glasnogovornici premijerovih još neobjavljenih namjera, pa će javno tražiti samo ono što Plenković već sprema, praksa koja im omogućava glumljenje nekakvog utjecaja, premda su zapravo posve irelevantni, sada prizivaju „osvježenje Vlade“. Željeni refrešing HSLS izričito povezuje s potrebom očuvanja stabilnosti u Hrvatskoj.

Ali rekonstrukcijom Vlade premijer Plenković neće stabilizirati situaciju u državi. Neće i ne može jer je njegova vlada postala faktor destabilizacije. Propovjednik političke stabilnosti svoju je vlast pretvorio u diseminatora nestabilnosti. Prije svega svojom potpuno pogrešnom kadrovskom politikom. Premda jedan ne baš mali i ne baš nerespektabilan dio javnosti premijera i dalje doživljava kao svojevrsno sidrište. „HDZ bez Plenkovića u meni izaziva stravu“, izjavljuje nedavno poznata ustavna stručnjakinja Sanja Barić, objašnjavajući da se kao građanka plaši postplenkovićeve ere u HDZ-u i u državi. U HDZ-u jer bi s odlaskom Andreja Plenkovića moglo doći do „srozavanja razine“ u toj stranci. Jer je šef HDZ-a, tvrdi Sanja Barić, „znatno iznad“ ljudskih i političkih kapaciteta svoje partije. Tranziciju u vrijeme nakon Plenkovića iz istih razloga smatra opasnom i za državu: ni na desnici, koja se „bavi vrlo opasnim idejama“, ni na ljevici, koja se „još nije sabrala“, ne vidi adekvatnog nasljednika.

Brana najezde desnila

„Malo mi je teško to reći, ali od stranačkih lidera Plenković je jedini u ovom trenutku koji izgleda kao da koliko-toliko može voditi državu“, kaže ovih dana u jednom intervjuu i bivša inoministrica Vesna Pusić. „Vlada mu je katastrofa, korupcijski skandali svakodnevica, ali on daje politički ton koji je relativno umjeren, što je jedini način na koji se u Hrvatskoj može dobiti većinska politička podrška.“ Uvjerenje Sanje Barić i Vesne Pusić dijeli veliki dio pristojne Hrvatske, koja premijera Plenkovića zbog uglavnom ispeglane retorike i briselskih manira smatra branom najezdi primitivnog desnila iz krila HDZ-a ili nekih drugih stranaka, odnosno tragičnoj političkoj indisponiranosti opozicije.

Ali u tim analizama Andrej Plenković ne funkcionira kao dobro, nego kao manje loše rješenje. Strahovi od desničarskih mrakova u HDZ-u i pogubljene ljevice ništa ne govore o njegovim kapacitetima. Ispada da se njegova superiornost izvodi iz inferiornosti ukupne političke scene. Da ne apostrofiramo sada njegovu osobnu odgovornost za stanje duha u HDZ-u. Šest je godina imao da od svog obećanja o promjeni HDZ-a, s kojim je preuzeo stranku, nešto i napravi. Napravio je samo to da je na HDZ-ove bjesove stavio poklopac. Ispod kojeg se oni nastavljaju kuhati. Za Plenkovića kao navodni spas od ekstremističkog divljanja jako rade politički idioti poput Mostova vazda prenapregnutog Marina Miletića, koji ovih dana prijeti čistkama. Tip koji je relativno nedavno ispisivao plamene poruke potpore Putinu, užasne „Rokaj, barba Putine!“ pozive, sada će kao rješenje za Hrvatsku ponuditi svojevrsni katolički staljinizam, spoj staljinizmom galvaniziranog vjerskog fundamentalizma. Naravno da kraj takvih političkih neandertalaca premijer Plenković djeluje kao Space Shuttle.

Andrej Plenković ne funkcionira kao dobro, nego kao manje loše rješenje. Strahovi od desničarskih mrakova u HDZ-u i pogubljene ljevice ništa ne govore o njegovim kapacitetima. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Ali bez obzira na to hoće li biti rekonstrukcije Vlade ili neće, čak bez obzira na moguću konstrukciju najavljene rekonstrukcije, teško je vjerovati da bi Andrej Plenković, lažni stabilizator Hrvatske, mogao izaći iz svojih vlastitih ograničenja. Hvaliti se političkom stabilnošću, a proizvoditi nestabilnost – to je njegova sudbina. Jer ideju o stabilnosti vlasti gradi na broju ruku u Saboru, a ne na potpori javnosti. U zemlji jako nezadovoljnih građana, u državi u kojoj je rascjep između političke klase i naroda – zbog masovnog osjećaja nepravde – tako dubok kao u Hrvatskoj, nema stabilne vlasti.

Nepodnošljiva nesposobnost

Plenkovićeva vlada sama sije nestabilnost svojom frapantnom, nepodnošljivom nesposobnošću. Vlast koja u dvije godine nije sposobna pokrenuti postpotresnu obnovu, vitalni interes nacije, sama sebi izmiče tlo ispod nogu. Plenković je u Bruxellesu sposoban izlobirati dodatno produženje rokova za potrošnju europskih sredstava pomoći, ali obnovu nije kadar organizirati. Slično je zaglavio i u drugim resorima. Što ga, izgleda, ne dira previše. Za funkcionalnost svoje vlasti premijer se zapravo čini prilično nezainteresiranim. Kao da mu sposobnost kod kadroviranja uopće nije važna. Ne igra kao kriterij po kojem će birati suradnike. Što je rezultiralo nikad jadnijim sastavom Vlade. Svojevrsnim kriminalnim nemarom kojim državu povjerava na upravljanje bezličnim tipovima bez biografije. Ministri se možda, povremeno, čak i promijene, ali dramatična je nesposobnost svih njegovih vlada konstanta.

Bez obzira na veličinu parlamentarne većine, HDZ-ovu vlast nestabilnom čini i njena duboka impregniranost korupcijskom praksom. Vlada kojoj se svakog tjedna otvori neki novi lopovski skandal, iz koje se ministri odvode u haps ili pred istražne organe, čijim radom uz premijera dirigiraju i odvjetničke instrukcije, ne proizvodi stabilnost ni osjećaj sigurnosti u državi, nego implicira nepouzdanost i lomljivost vlasti, generirajući golemu političku nestabilnost i kaotičnost. Plenkovićeva je okomica čvrsta i produktivna koliko to trula vlast uopće može biti. Kompromitantno uvezivanje s kriminalom njegovoj se sviti, nažalost, ne događa ni incidentno ni sporadično, nego je postalo pravilo. Potpuno prezentno, primjerice, i odnosom prema zviždačima.

Dok za ministre postavlja ljude nemarne i prema zakonu i prema moralu, Plenkovićeva je vlast svako zauzimanje za javno dobro spremna zgaziti. Od Maje Đerek do Predraga Sekulića. Svojim insajderskim informacijama o poslovanju Državnih nekretnina, državne firme velemajstora u pogodovanju i grabežu povezanima s najvišim razinama državne vlasti, Maja Đerek je razvalila vladajući, HDZ-ov, pa i Plenkovićev model funkcioniranja, za što je sljedovala otkaz i tešku difamacijsku kampanju, u kojoj su se ministri, kasniji klijenti DORH-a, posebno angažirali. Sekulić, široj javnosti poznat kao sindikalac, beskompromisni vođa Stožera za obranu sisačke rafinerije koji je Plenkovićevoj vlasti, kao i nekima prethodnima, nacrtao sve što će se s Inom u režiji MOL-a događati, danas u Njemačkoj radi kao parketar. Ostao je bez posla zbog navodnog otkrivanja poslovne tajne. Javno se služio podacima koje je kompanija obavezna objaviti. Njegova su se predviđanja u vezi s kobnim posljedicama MOL-ova upravljanja Inom pokazala točnima. Ali nikakvo priznanje ni satisfakciju nije dobio. Normalno, ako premijer Plenković za ministre uzima ljude koji će javno tvrditi da „ne postoji hrvatska nafta“, koji će pod njegovim pokroviteljstvom odobriti da se nafta s hrvatskih bušotina ne prerađuje u Hrvatskoj nego se šalje u Mađarsku, onda je valjda logično da borci za održavanje hrvatskih rafinerija, izmučeni nerazumijevanjem, šikaniranjem i sudskim tužbama, svoju egzistenciju ne mogu osigurati u hrvatskoj državi, nego su prisiljeni tražiti posao u tuđini, u inozemstvu.

Nije jasno samo jedno: je li štetočinsko ponašanje vlasti Andreja Plenkovića više određeno nesposobnošću ili latentnim HDZ-ovim banditizmom. Ali jednoga je i drugoga u njegovih odabranika baš u izobilju. U tome aktualna vlada – bez obzira na njen kadrovski sastav – pokazuje najveću moguću stabilnost.