Nakon što je crkavicom likvidirao pobunu dugotrajnim štrajkom i socijalnim nepravdama izmučenih sudskih službenica, premijer se zajedno s ostatkom državnog vrha razišao na odmor po državnim rezidencijama, gdje će se neki od njih družiti s toksičnim gostima, dok se drugi preferiraju zabaviti oko filanih paprika. Andreju Plenkoviću treba odmor. Zoranu Milanoviću možda i ne treba. Funkcija, a i radne navike su takve da se nikad ne umori. Ali šefu Vlade posljednji su mjeseci bili vrlo teški. Doživio je ozbiljne udare. Prošao kroz šibe, što ostavlja traga i na njegovoj političkoj staturi.

Pretrpio je vrlo neugodan poraz u namjeri da iz odluke o novom šefu Vojne sigurnosno-obavještajne agencije isključi predsjednika Milanovića. Izvanredno zasjedanje Sabora, po prvi put sazvano inicijativom šefa države, donijelo mu je Pirovu pobjedu. Za štrajka u sudstvu donio je više odluka na vlastitu štetu. Na koncu, ni jedan od razloga gotovo dvomjesečne obustave rada nije riješio, samo je nezadovoljstvo po sudskim kancelarijama malo zagladio. U rasplitanju najnovije plinske afere čak je i takav minimum angažmana izostao. Na već više od mjesec dana staro otkriće da je državna firma u kupoprodaji plina oštećena za više desetaka milijuna eura, premijer praktično još nije trznuo. Pokupio se u Costabellu, na odmor, a da ni jednu suvislu izjavu o toj suspektnoj transakciji nije uspio ponuditi. Još manje da bi nekoga od njenih aktera, svog ministra ili svog šefa HEP-a, smijenio. Očito kupuje vrijeme, možda zato jer ne kontrolira situaciju ili se ne usudi.

Milanović i Dodik

Svojim ponašanjem Plenković šalje poruku da je ozbiljno uzdrman. Politički je zaglavinjao, počeo je donositi posve nerazumne odluke. Ni pomoć koju se najdraži neprijatelj potrudio organizirati, neće trajnije pomoći. Svojim ponovnim druženjem s notornim Miloradom Dodikom, političkim haharom kojega primaju samo još u Moskvi i službenom Beogradu, predsjednik Milanović skrenuo je fokus javnosti na vlastite katastrofalne izbore, poklanjajući premijeru posve opravdan razlog za veliko skandaliziranje nad brojnim problematičnim aspektima njegova na Hvaru jaranski formatiranog susreta s Dodikom. Ali, nerazuman postupak šefa hrvatske države ne osigurava trajan zaklon. Ne rješava probleme u premijerovom krugu vlasti. Andrej Plenković nije tek trenutno, privremeno, indisponiran. Teško je ranjen. Pozlata se s njegova lika istrošila, nestaje. Sve se više pokazuje kao velika prevara.

Prvo, Andrej Plenković pokazuje se kao velika prevara jer je iznevjerio imidž s kojim je prije sedam godina došao na čelo HDZ-a, a potom i Hrvatske. Imidž popeglane, uglađene, politički umjerene i demokratskim vrijednostima odane osobe. Nakon Karamarkova desničarenja, koje je Hrvatsku guralo u ne samo latentni građanski rat, novi je šef HDZ-a i Vlade djelovao ljekovito. Nije samo Milorad Pupovac govorio da ga suhim zlatom treba platiti. Hrvatska ga je dočekala s velikim odobravanjem. Iskusni političari, čak i s ljevice, tvrdili su da nema sposobnijeg za vođenje države, da ne vide nikoga tko bi mu parirao. S vremenom se, međutim, pokazalo da njegove falinke nisu bezazlene. Danas znamo da Andrej Plenković nije demokrat, nego je autokrat. Njegovo je razumijevanje demokracije vrlo specifično, jako suženo.

Plenkovićev narcizam

Ideološki radikalizmi starog tipa, vječni sukob ustaša i partizana, nisu njegova tema, miče ih iz javnosti, ali ekstremna je njegova glad za vlašću. Hrvatsku je opet pretvorio u partijsku državu, parlamentarizam očerupao, svodeći ga na instrument svoje osobne vlasti, višestranačje bi fingirao, nezavisne institucije osvaja ili eutanizira, slobode pa i one medijske, pokušava reducirati na orbanovski model demokrature. O svom je invalidnom shvaćanju demokracije nedavno posvjedočio tumačeći kako je Ustava dužan se držati samo po vlastitoj procjeni. Govoreći o Ustavom zadatoj dužnosti suradnje s predsjednikom Republike, Plenković će ustvrditi da ta obaveza vrijedi „u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima“. Implicirajući da će o tome što su normalne okolnosti i tko su normalni ljudi sam odlučivati. Faktički se postavlja iznad Ustava, vlastitu samovolju uzimajući kao osnovni princip funkcioniranja svoje vlasti, što bi sasvim sigurno demokratski poredak Hrvatske moglo ugrožavati.

Drugo, teškom se prevarom pokazala i Plenkovićeva često citirana nastupna najava da će promijeniti HDZ kako bi mogao mijenjati Hrvatsku. HDZ – to je već opće mjesto – nije promijenio, niti je bilo kakvu ozbiljnu reformu u državi pokrenuo. U vlastitoj je stranci samo skresao neke ekstreme. Partiju je ispraznio od bilo kakvog političkog sadržaja. Učinio je instrumentom svoje osobne vlasti. Redom klanjatelja njegova narcizma. Arhipelag HDZ-ovih interesnih grupacija, često međusobno žestoko sukobljenih, na okupu još uvijek drži ljepilo vladanja državom. Izgube li vlast, krenut će sukobi i raspadanje. Kad Plenković jednom ode, ostavit će stranku u stanju u kojem je Zoran Milanović svojedobno ostavio SDP, politički i kadrovski devastiran, tako da se sve do danas ne uspijeva sabrati.

Nesposobnost vladajuće stranke za promjene u lošem, trulom statusu quo drži cijelu državu. Samo se eventualno etikete mijenjaju. Tako se, primjerice, intervencijom države u posrnulom Agrokoru proglašena smrt ortačkog kapitalizma prometnula u cvjetanje jaranskog kapitalizma u kojem je Plenkovićeva vlast umjesto izvlaštenog Ivice Todorića stvorila mnogo moćnijeg Pavla Vujnovca. Kao što je gazda iz Kulmera veličinom svoga carstva ucjenjivao političku vlast, tako i novonastali baja, s biznisom razgranatim od ruskog i domaćeg plina do jadranskih hotela, drži u šaci stranku koju je svojedobno vlastitim milijunima spašavao od bankrota.

Premijer se voli hvaliti kako je u raznim krizama, koje su se za njegova dvostrukog mandata otvarale, spriječio socijalnu frakturu. A socijalne su razlike nikad veće. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Treće, kao veliki se fake pokazuje i deklaracija Andreja Plenkovića o poštenju. Nakon Sanaderove mahnite kleptokracije i nakon Karamarkove afere s vlastitom ženom uhvaćenom u financijskom aranžmanu s MOL-ovim lobijima, HDZ-u je trebao netko čistih ruku. Kao rješenje se pojavljuje mladi diplomat za kojim se ne vuku repovi nikakvih korupcijskih afera. I danas će mnogi tvrditi da je Plenković osobno sasvim pošten. Ali njegova je vlast na velika vrata vratila korupciju u Hrvatsku. Dopustila je da podivlja, da sve zakorovi. Situacija je možda i gora nego u Sanaderovo vrijeme. Samo se – za razliku od Ćaćine, vertikalno postavljene hobotnice, u kojoj se blago dijelilo u uskom krugu pouzdanika – korupcija sada razlijeva horizontalno gotovo cijelom strankom. O čemu govori i rekordan broj Plenkovićevih ministara, s pobočnicima, koji su završili u Remetincu. Moguće je, možda, da se u tom moru lopovluka premijer sačuvao kao neušporkan. Ali, hajdučija mu se previše primakla. Indikativno je također da prema svojim u grabežu uhvaćenim suradnicima ne pokazuje nikakvo gađenje. Nema osude, kao kad ga netko pogodi grudom kritike. Najgore, od Borg skupine pa sve do nekih recentnih afera sve je više znakova da je bio upućen. Da se stvari nisu odvijale bez njegova znanja, možda i uključenosti. Plenković reprizira Sanaderov model upravljanja strankom: korupciju je učinio sredstvom svog vladanja HDZ-om.

Prvi po ničemu u Europi

Četvrto, mantra Andreja Plenkovića o političkoj stabilnosti kao nužnom uvjetu uspješna vladanja također se pokazuje Potemkinovom kulisom. Premijer stabilnost države reducira isključivo na postojanost svoje vlasti. Na broj ruku kojima u Saboru raspolaže. Ne na snagu svojih argumenata ni na prihvaćenost svojih odluka. Njegova je parlamentarna većina minimalna, ali postojana. Koliko znamo, nikada nije došla u pitanje. Ali, pretvorila se u neodgovoran teror većine nad manjinom, ne samo u sabornici, nego u državi. Na koncu je premijer Plenković uspio postići ono što do njega nitko još nije: blokirao je cijelu jednu granu vlasti. Kompletno je sudstvo svojim nepametnim stavom prema štrajku lepeza puna dva mjeseca paralizirao. Kako reče Sandra Benčić, doveo je do najozbiljnijeg narušavanja stabilnosti državne vlasti od rata pa sve do današnjih dana.

Peto, lažnjakom se pokazuje i eurofilska deklaracija Andreja Plenkovića. Hrvatski je premijer navodno veliki Europejac. U europskim strukturama jako dobro kotira, u briselskim je salonima kao doma. Ali, kad su u pitanju vrijednosti koje se podrazumijevaju kao europske, onda stavovi – a praksa pogotovo – više nisu decidirano afirmativni. Sloboda, vladavina prava, ljudska jednakost i dostojanstvo, demokracija i tolerancija, socijalne vrijednosti po kojima se Europa razlikuje od drugih dijelova svijeta – cijeli mu je asortiman EU standarda više načelna proklamacija, manje obavezujući model života. Demokratske norme – pokazuje i novi nacrt Zakona o medijima – Plenkovićeva bi vlast reducirala.

Premijer se voli hvaliti kako je u raznim krizama, koje su se za njegova dvostrukog mandata otvarale, spriječio socijalnu frakturu. A socijalne su razlike nikad veće. Tim istraživača sa zagrebačkog Instituta za javne financije tvrdi da je Hrvatska po nejednakosti prva u Europi. Do rezultata koji posve mijenjaju socijalnu sliku nacije došli su jednostavnom obradom dosad posve zanemarenih podataka o dohotku od imovine i kapitala. Razlike su između bogatih i siromašnih – vidi se i golim okom – drastične, Hrvatska odavno nije zajednica jednakih i jednakopravnih. Sudske službenice za povećanje su svojih plaća od nekoliko desetaka eura morale u štrajku provesti gotovo dva mjeseca, dok hrvatske banke, ovo „hrvatske“ vrlo uvjetno, od kamata zarađuju toliko da ne znaju kud će s parama. Zagrebačka je banka u prvom polugodištu tako natukla 80 posto više nego lani, precizno samo od kamata 259 milijuna eura. Ne idu svi disbalansi na dušu aktualnoj vlasti, ali za Plenkovićeva mandata ni kamen na kamenu od socijalne kohezije nije ostao.