Osamdesetu, prošle subote obilježenu, obljetnicu bitke na Sutjesci hrvatski su mediji jedva primijetili. Premda u Dolini heroja, kako je nazvan prostor na tromeđi Bosne, Crne Gore i Hercegovine na kojem se u svibnju i lipnju 1943. odvijala jedna od najvećih bitaka Narodnooslobodilačke borbe, leže kosti nekoliko tisuća hrvatskih partizana. Ali Hrvatska ne zna što bi s tim dijelom svoje prošlosti uradila. Najradije bi, čini se, da ga nema. Dan antifašizma također se nevoljko obilježava.

Sutjeska je, kao što je to proljetos u intervjuu Nacionalu objasnio povjesničar Hrvoje Klasić, bila prekretnička operacija. Kao što je cijela ta godina u Drugom svjetskom ratu bila prijelomna. U dvije neprijateljske ofenzive, bitkama na Neretvi i Sutjesci, partizanski pokret pretrpio je stravične gubitke. Izgubili su Bihaćku republiku, veliko slobodno područje koje se protezalo od Karlovca do Neretve, teritorij veći od Belgije u srcu okupirane Europe. Zatim je u neravnopravnoj borbi, u stupici neprijateljskog okruženja, izginula trećina Titove vojske. Njemačko-talijanske snage, uz potporu ustaša i četnika, bile su nekoliko puta jače. Skoro 130.000 nacifašističkih vojnika nasuprot partizanima s manje od 20.000 boraca i tri tisuće ranjenika. U kanjonu Sutjeske, u jednoj od najkrvavijih bitaka antifašističkog otpora poginulo je više od 7500 partizana. Od toga je najveći broj, više od 4000, dolazio iz Hrvatske, preciznije – s 3216 poginulih – iz Dalmacije. Iz Šibenika je na Sutjesci bilo 1300 boraca, 535 je u toj masovnoj klaonici izgubilo život, Split je imao 1100 boraca i 558 poginulih, 228 Trogirana kosti je ostavilo u tamošnjim divljim gudurama. Premda su prošli apokalipsu, partizani su se – ne desetkovani nego masakrirani – ipak uspjeli izvući, gotovo kroz ušicu igle. Tito nije uhvaćen, pokret nije uništen ni obezglavljen. Uspio je preživjeti i uskoro će opet, pogotovo nakon kapitulacije Italije, dobiti na snazi. Na međunarodnom će ga planu zemlje velike antifašističke koalicije definitivno prihvatiti i potvrditi kao savezničku vojsku. Na domaćem terenu stvara se novi slobodni teritorij i nekoliko mjeseci kasnije, u Jajcu, održava jedno od najvažnijih zasjedanja AVNOJ-a, na kojem se postavljaju temelji buduće države.

Premda je Sutjeska jedno od najvećih ratnih stratišta Hrvata i jedna od najvećih hrvatskih kosturnica, Hrvatska se ponaša kao da s tim dijelom povijesti ništa nema. Ne sudjeluje na komemoracijama podno impresivnog spomenika na Tjentištu, distancirana prema spomenu divizija palih partizana, još više prema idejama koje su ih nosile. Hrvatski Ustav, doduše, poziva na tekovine antifašizma, ali zastava je to na pola koplja. Sabor je odbio biti pokrovitelj 75. obljetnice Bitke na Sutjesci, pravdajući se da ne mogu biti pokrovitelji događaja u inozemstvu. Izgovor koji očito funkcionira samo kad je riječ o partizanima. Obilježavanju Bleiburga pokroviteljstvo nije uskraćeno. Premijer Plenković prije četiri godine poslao je vijenac na Tjentište, sa za njega odvažnom posvetom koja je govorila o „herojima Sutjeske“. Ali čini se da je ta gesta, jednokratna, bila cijena nekih dealova na domaćem planu. Predsjednik Milanović je prije tri godine obećavao da će doći na Sutjesku, ali je na koncu odustao, pa se umjesto njega pojavio šef njegova ureda Orsat Miljenić. Ove godine sjenama mrtvih partizana prvi put se poklonio šef jedne političke stranke iz Hrvatske. Sudjelujući na komemoraciji, SDP-ov Peđa Grbin napravio je više nego se bilo tko od njegovih prethodnika, lidera ljevice, usudio. Ni Ivica Račan, partijski ukorijenjen patrijarh, na nasljeđe Sutjeske nije se baš običavao pozivati.

Potiskivanje simbola

Potiskivanju Sutjeske i drugih amblematskih simbola NOB-a iz kolektivne memorije Hrvatske, više je razloga. Razumljivo je da nakon glorifikacije i mitologizacije partizanije, kakve su vladale u skoro pedesetak godina Jugoslavije, dođe do zamora, hlađenja i kritičke revalorizacije. Međutim, u ovom slučaju jedna se jednostranost mijenja za drugu. Ono što je bilo sakrosanktno sada se baca u blato. Od devedesetih antifašističke se tradicije osporavaju, čak ozloglašavaju. Posve jasno, iz političkih, odnosno revizionističkih razloga. Drugi svjetski rat pokušava se reducirati samo na Bleiburg. Partizani uglavnom postaju počinitelji masovnih likvidacija zarobljenika. Inzistira se samo na njihovom odnosu prema ustašama u završnim danima rata, pri čemu se uloge mijenjaju: endehazijska bagra stječe status žrtve, dok se vojsku koja je u borbi protiv fašizma prošla pakao tretira kao zločinačku formaciju. Iz ideoloških razloga također se radi na suprotstavljanju NOB-a i Domovinskog rata. Premda se u oba slučaja radi o krvavim bitkama za slobodu.

Slovensko-talijanski povjesničar Jože Pirjavec, koji je svježe objavio knjigu „Partizani“, u jednom intervjuu nedavno objašnjava da je njegova obitelj pobjegla od komunizma, ali da ne može podnijeti „ovu politikantsku demonizaciju partizana“. Antifašistički pokret otpora, nastao na teritoriju Jugoslavije, Pirjavec naziva jedinstvenim fenomenom, intrigantnim i fascinantnim, na koji „svi mi s ovog područja trebamo biti ponosni“. Ne slaže se da taj autohton i autentičan partizanski pokret, „najveći pokret otpora u Europi“, treba tumačiti iz onoga što je došlo poslije rata, a što će sam nazvati diktaturom, ali drukčijom od sustava koje je SSSR nametnuo istočnoeuropskim državama. Također ne misli da bi Bleiburg mogao zasjeniti veličinu i značaj partizanskog otpora. Bleiburg je bio pokolj, nedvosmislen je Pirjavec, dodajući da se taj zločin ipak ne može odvajati od fenomena osvete koja se događala nad pobijeđenima diljem Europe. „Svi su se svetili pobijeđenima. Deseci tisuća zarobljenih njemačkih vojnika umrli su doslovce od gladi u savezničkim logorima. Talijanski su partizani likvidirali na tisuće ‘fašista’. U fojbe su pobacali tisuće svojih protivnika. Francuzi su se žestoko obračunavali sa svojim kolaboracionistima… Znate što se događalo nakon Francuske revolucije – giljotine, masakri i ubojstva – pa sumnjam da netko dovodi u pitanje njezin epohalni značaj i važnost za svjetsku povijest.“

Relativiziranje povijesti

Ignorantski stav prema Sutjesci, pokušaji da se partizanska epopeja izbriše iz javnog sjećanja, da se ne spominje, nisu samo rezultat nezrelog i tendencioznog, politikantskog ili revizionističkog odnosa prema prošlosti. Manifestacije grubog relativiziranja povijesnih činjenica možda upućuju i na opasan manjak samosvijesti i nacionalnog samopouzdanja. Čini se da Hrvatska i danas ima kompleks Jugoslavije. Kao da se još boji sjena bivše države. Zato je stalno u panici, vazda u lovu na neku jugonostalgiju. Premda obnavljanje jugo-države nitko više ne želi. Ni jedan od naroda i ni jedna od republika koje su je sačinjavale. U hrvatski Ustav čak je upisana zabrana uvezivanja u bilo kakvu južnoslavensku zajednicu. Samouvjerenoj državi, državi koja je uvjerena u svoj izbor, koja vjeruje vlastitoj odluci o osamostaljenju, takve su ustavne štake nepotrebne. Zabrana bi mogla biti znak nesigurnosti.

Sudjelujući na komemoraciji, SDP-ov Peđa Grbin napravio je više nego se bilo tko od njegovih prethodnika, lidera ljevice, usudio. FOTO: SDP

Zrela bi nacija iz bivše države preuzela ono što je vrijedilo, odbacila ono što treba mijenjati. Službena Hrvatska nije iz Jugoslavije ništa htjela sačuvati, sve je generalno proglasila nepoželjnim i neupotrebljivim. Danski povjesničar Christian A. Nielsen, pisac intrigantnih knjiga o raspadu i ratovima na prostoru Jugoslavije, tvrdi da takva negacija svake jugo-ostavštine ima političku funkciju. Mnoge su države tijekom povijesti propale ili došle do svog kraja, pa je tako bilo i s Jugoslavijom, kaže, ali to ne znači da su cijelo vrijeme svog postojanja bile loše. Nielsen je uvjeren da je Jugoslavija definitivno zaključena prošlost i da nikakve opasnosti od njene obnove nema. Raspoloženja koja politika običava proglašavati jugonostalgijom, po njemu su tek žal za nekadašnjom socijalnom sigurnošću ili izraz razočaranosti novonastalim stanjem stvari. „Moram reći da mi danas u Danskoj imamo neke stvari koje su u Jugoslaviji bile u 70-ima ili 80-ima, poput zdravstva, prava radnika, socijalne sigurnosti i slično. Zašto ste uništavali te stvari? Samo zato da dokažete da Jugoslavija nije valjala u svemu i bila je antihrvatska, antisrpska ili anti ne znam čija?!“ retorički pita Nielsen. Rat je bio strašan, zaključuje, jer je trebalo izbaciti Jugoslaviju iz svijesti ljudi i pojačati vlastiti nacionalizam ili etničku pripadnost kao sredstvo uspostavljanja i ojačavanja novog nejugoslavenskog ili antijugoslavenskog identiteta.

Generalno ocrnjivanje Jugoslavije ili njene antifašističke prošlosti neznanstveno je i nepošteno. Bivša država nije bila negacija svakog hrvatstva, kako to ljuti falsifikatori povijesnih činjenica znaju tumačiti, nego je bila jedna od etapa u višestoljetnom razvoju hrvatske države. Uskraćivanjem poklona mrtvim partizanima u Dolini heroja Hrvatska pokazuje prezir prema svojim ljudima i odriče se vlastite povijesti. Odriče se onog dijela svoje prošlosti koji joj je osigurao mjesto na pravoj strani svijeta.