Za Andreja Plenkovića više nema dobrog rješenja. Nakon što su u javnost isplivale dinamitne indicije o kompromitiranosti njegova kandidata za glavnog državnog odvjetnika, premijer je prisiljen birati između dvije po njega vrlo loše solucije. Izabrao je onu goru. Mogao je odustati od odabranika, s osobno mu teško prihvatljivom implikacijom da je pogriješio. Odlučio je da će – svemu usprkos – ipak ustrajati na njegovu izboru, s nojevskom logikom, niječući činjenice. Reputacijska će šteta biti golema, posljedice nesagledive.

Ipak, nije problem u Ivanu Turudiću. Bez obzira na ubojitost informacija koje su o njemu procurile u javnost. Problem je u Andreju Plenkoviću. Nije problem u jednom čovjeku koji je, unatoč problematičnim aspektima svoje biografije, s Visokog kaznenog suda poželio avanzirati do funkcije šefa Državnog odvjetništva. Problem je u onome koji ga na to mjesto kani postaviti. Odluka je – kao što je općepoznato – isključivo premijerova. Svojim izborom i svojim objašnjenjima, a ponajviše svojim bahatim odbijanjem da čuje alarme, problem je manjka profesionalne i moralne vjerodostojnosti jednog suca pretvorio u problem svoga vlastitog političkog i svakog drugog integriteta.

Odnosi s optuženicima

Turudić je pogriješio kad se odlučio kandidirati. Ili se na apliciranje za poziciju glavnog državnog odvjetnika dao nagovoriti. Da nije, nitko po njegovu životu punom kontroverzi vrlo vjerojatno ne bi čačkao. Niti bi se njegovi bliski odnosi s poznatim hrvatskim kriminalcima i optuženicima javno problematizirali. Kao što su i dosad prolazili bez posljedica, gotovo kao normalnost. Prije više od šest godina javnost je jako zaintrigirala informacija da je Sigurnosno-obavještajna agencija u svom izvješću identificirala dvadeset sudaca koji su sigurnosni problem Hrvatske. Ali osim malo buke po medijima, nikakvih konzekvenci po neidentificirane, a sigurnosno problematične suce nije bilo. Ovoga je puta ideja o instaliranju jednog problematičnog pravosudnog kapitalca na čelo glavnog državnog tijela za otkrivanje i progon kriminala uzbunila duhove. Predsjednik Milanović odmah je ustvrdio da to ne smije proći. Po premijera jednako je neugodan otpor koji je najava Turudićeva izbora proizvela u DORH-u, odnosno USKOK-u. Odakle se vrlo vjerojatno sada ciljano puštaju informacije o suspektnoj povezanosti njihova budućeg šefa s brojnim istragama kontaminiranom Josipom Pleslić, ex Rimac.

Kako premijer na upozorenja šefa države o postojanju „ozbiljnih sigurnosnih zapreka“ za Turudićevo lansiranje na mjesto glavnog državnog odvjetnika nije trznuo, Zoran Milanović u subotu je na posebno sazvanoj presici objavio SOA-ina saznanja iz 2015. o njegovim tajnim susretima sa Zdravkom Mamićem. Turudić se kao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu „pod čudnim okolnostima“, poskrivećki, po noći, sastajao s čovjekom koji je predmet interesa tajnih službi i istražnih organa. Prema kronologiji koju je podastro novinarima, dvojac se sastajao dok je Mamić, kasnije pravomoćno osuđen za izvlačenje brda milijuna iz Dinama, bio osumnjičenik, ali i nakon što je ovaj već bio uhićen i nakon što je protiv njega pokrenuta službena istraga. Turudić u to vrijeme nije mogao ne znati da se njegova prijatelja tereti za ozbiljna kaznena djela, jer se postupak protiv nogometnog bossa vodio na njegovu sudu. Milanović tvrdi da su njihova druženja imala „obilježja konspirativnosti od koje bi i Kominterna imala što naučiti“. Dokumenti s kojima je predsjednik upoznao javnost, dostavljeni su i premijeru Plenkoviću, ali on u njima ne vidi ništa diskvalificirajuće. Pitao je, kaže, Turudića ima li u njegovim noćnim domunđavanjima s Mamićem bilo čega spornog, pa mu je ovaj – zbilja iznenađujuće! – rekao da nema i njemu dovoljno.

SMS korespodencija

Nekoliko sati kasnije Jutarnji list počinje objavljivati eksplozivnu višegodišnju SMS korespondenciju između Ivana Turudića i Josipe Rimac, danas Pleslić, jedne od silno utjecajnih HDZ-ovih žena, koja je napravila luk od gradonačelnice Knina, preko funkcije na sve strane umrežene državne tajnice do USKOK-ove optuženice. Njen je mobitel, danas u posjedu istražnih organa, čudo neviđeno. Cijela je HDZ-ova država u njemu. Tristo tisuća poruka. Kao iz crne tekice vođe slavne Grupe TNT iz stripova Alana Forda, iz njega cure grijesi prošlosti, skrivene pikanterije o svemu i svakomu. Od famoznog AP-a do vlasnika vjetroelektrana na koje je Rimac interesno bila nakačena.

Prepiska između Turudića i Rimac puna je nježnosti. Ona će njemu tepati Radosti, on nju intimizirajuće zove Lipom. Cvrkutanje nije problematično, ali gugutanje upućuju na njihovu blisku povezanost. Iz čega proizlazi da Turudić nije govorio istinu kada je u Saboru tvrdio da je njihovo poznanstvo vrlo površno. Objavljene poruke u laž pretvaraju i njegovu izjavu da su se sreli svega jednom, i to na kratko. U mobitelu gospođe Pleslić pohranjena konverzacija otkriva da su se od 2016. nalazili više puta, između ostaloga i na Županijskom sudu. Po njenim, ali i njegovim pozivima. Također da su jedno drugom bili na dispoziciji, nejasno je kakvog sve karaktera i obima. Zajedničkim su snagama spašavali Karamarka iz ralja Povjerenstva za odlučivanje o sukoba interesa. Pa rješavali njene stambene probleme, nastale jer je prigrabila kvadrate na koje nije imala pravo. On joj liferuje informacije o istrazi koja je protiv nje pokrenuta. Obavještava je da može biti mirna, „nema privođenja“. Izgleda da su se sastajali i zbog slučaja Milenka Bašića i njegova brata Ivana, za čije je vjetroelektrane, kako tvrdi USKOK, Rimac lobirala i zbog čega je u svibnju 2020. pod optužbama za korupciju i uhićena.

Andrej Plenković nakon znakovite je šutnje ipak prelomio, sve objavljeno proglašavajući pravosudnim voajerizmom. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Čini se da je curenje njihove bestseler komunikacije premijera Plenkovića zateklo nespremnog. Malo mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Ali ovoga puta nije angažirao svoje adlatuse. Odjednom svi junaci u HDZ-u mukom zamukoše, ostavljajući Turudiću da se sam pokuša pravdati. Ni pravosudniku s mnogo utakmica u nogama nije lako braniti nebranjivo. Ovaj će tvrditi da su biseri iz zbirke od stotinjak poruka koje je s gospođom Rimac razmijenio objavljeni iz mržnje, da je izložen histeričnim napadima. Također će reći da mu se zadire u privatnost, da su njegove poruke njegova privatna stvar. Ne, dok je na visokoj pravosudnoj funkciji i ne dok ih razmjenjuje s ljudima s one strane zakona ili dok im istražni organi pušu za vratom. Ni tvrdnja o mržnji nije uvjerljiva. Hrvatska je javnost otkrićima o Turudićevim vezama šokirana. Uznemirena činjenicom da se ličnost jako upitnog profila našla nadomak preuzimanju čelne funkcije u Državnom odvjetništvu.

Znakovita šutnja

Andrej Plenković nakon znakovite je šutnje ipak prelomio, sve objavljeno proglašavajući pravosudnim voajerizmom. Nužno se stoga otvara pitanje zašto toliko nerazumno inzistira na Ivanu Turudiću, unatoč brojnim signalima i upozorenjima da se takvim izborom izlaže jako velikom riziku. Zato što ovaj gorljivo zagovara Lex AP, malformirano čedo njegove vlasti? Nije teško razumjeti zašto je Turudić protiv „curenja informacija“. Iz istog razloga kao i premijer. Jer im njihovo objavljivanje osobno radi štetu. Da je Plenkovićev flaster-zakon već u primjeni, ništa od neugodnih detalja iz Turudićeve biografije ne bi smjelo u javnost. Hrvatsku se ne bi smjelo informirati ni o njegovim druženjima s Mamićem, ni o njegovoj interesnoj love story s Josipom Rimac. Pa bi ga premijer bez problema instalirao za glavnog državnog odvjetnika. S Turudićem u DORH-u njegov će Lex AP dobiti svoju udarnu pesnicu. Ali cijeli slučaj taj naopaki zakon raskrinkava kao sredstvo skrivanja sramotnih pojedinaca, njihovih veza i praksi. Nema boljeg dokaza o njegovu karakteru i posljedicama. Hrvatsku će javnost uz njegovu pomoć držati u mraku neznanja o pravoj prirodi ključnih aktera vlasti, političke kao i pravosudne.

Ili je premijer Plenković navro s izborom Ivana Turudića jer od njega očekuje generalnu poštedu svoje sljedbe? Ne samo obuzdavanje otkrivanja po HDZ-ovu vlast neugodnih informacija, nego otklanjanje svakog ozbiljnog interesa za njene opskurne aktere i mračne tajne, koji bi istražni organi mogli pokazati? Možda ga bira računajući na prijateljski tretman kakav je u svojim vezama s furioznim Mamićem ili svim mastima premazanom Rimac sudac Turudić već uobičajio? Možda ga preferira jer će imati petlje opstruirati Plenkovićevoj vlasti mrske europske istražitelje? Možda mu je postao najbolji izbor baš zbog onih karakteristika koje ga u očima javnosti čine suspektnim? Što bi bilo posve u skladu s Plenkovićevim odnosom prema institucijama države, posebno onim antikoruptivnim koje redom eutanazira ili razara. Možda se za Ivana Turudića nije odlučio greškom, ne znajući što će dobiti. Možda je presudno bilo upravo to da je Andrej Plenković jako dobro znao što od svog odabranika može tražiti i očekivati.

Ustrajavanje na pogrešnoj odluci nije tek nerazumno. Greške su oprostive, ali namjeran izbor skandaloznog rješenja nije. Bez obzira na to kakve će se magle pokušati puštati u javnost. Katastrofalan izbor vladajućih da, svemu usprkos, za čelnika Državnog odvjetništva ipak instaliraju i nametnu suca opako narušena integriteta jako bi im se mogao osvetiti. Takva odluka bistri situaciju. Sasvim jasnim postaje da je problem više u izborniku nego u odabraniku. Nije Ivan Turudić problem Hrvatske. Premda se oko njega velika fertutma digla. Pravi se problem zove Andrej Plenković.