Andrej Plenković uopće ne krije da stoji iza organiziranog bojkota predsjednika države. Vukovi u Gospiću, a potom i županijske vlasti u Dubrovniku, izostavile su Zorana Milanovića s obilježavanja ratnih obljetnica. Veteranska je udruga izbacivanje šefa države iz protokola svečanosti u Gospiću objasnila njegovim viškom ega i arogancije, dok je župan Dobroslavić kao razlog nepozivanja na tridesetu obljetnicu oslobađanja juga Hrvatske naveo Milanovićevu sklonost da, kako je rekao, „svaku situaciju koristi za političke obračune, difamaciju i sijanje mržnje“. Premijer se potrudio odmah javno stati na njihovu stranu. Predsjednik je, kaže, „ljudima jednostavno iritantan, ide im na živce, ne žele ga gledati“. Još dodaje da „ljudi imaju pravo pozvati koga hoće i ne pozvati onoga koga neće“.

Andrej Plenković bi možda bio u pravu da je ovdje riječ o nekoj privatnoj zabavi. Ali država nije privatna prćija. Niti je Domovinski rat u vlasništvu jedne udruge, stranke ili jedne vlasti. Bizarno je bilo vidjeti sudjelovanje vojske na proslavi u Dubrovniku, ratne postrojbe u svečanom mimohodu dok praćene preletom „Krila Oluje“ prolaze Stradunom, a vrhovni je zapovjednik nepoželjan. Skandalozno je da neki župan legalno izabranog šefa države šutne iz protokola. Još je skandaloznije da premijer takvu uzurpaciju opravdava i otvoreno podupire. Kao da su osobno vlasnici Hrvatske. Kao da između države i svoje sljedbe hoće povući znak jednakosti. Država, to sam ja, govorio je navodno prije skoro četiri stoljeća jedan francuski kralj. Demokracija takvo poistovjećivanje ne podnosi. Ali Andrej Plenković faktički privatizira državu. Da može, hrvatski „Kralj Sunce“, kralj u pokušaju, također bi vladao apsolutistički.

Politička mahnitost

Naravno da se Hrvatska nije usrećila izborom Zorana Milanovića za predsjednika Republike. Njegova ne samo politička mahnitost ne pomaže Hrvatskoj. Ni njegov jezik brži od pameti. Ni običaj da svaku političku raspravu kontaminira porugom i difamacijom. Ni potreba da je stalno u fajtu, da mlatne svakoga o koga se očeše. Ni njegova već zamorna fokusiranost na „Baneta“, nesretnog Plenkovićeva ministra obrane. Sav taj retorički i vrijednosni galimatijas koji kulja s Pantovčaka, u kojem se nema vremena za Nancy Pelosi, ali ga ima za terevenke s notornim Miloradom Dodikom, u kojem se odlične metafore miksaju s jadnom politikom, nikako ne može služiti zdravlju nacije. Šef države, pokazalo se, ne zna izabrati ni prijatelje ni neprijatelje. Vlastita je, lijepo sročena izborna obećanja iznevjerio. U prvoj je polovici mandata uspio prevariti i vlastito biračko tijelo: lijevi žmigavac – desno skretanje.

Nije novost da se HDZ pokazao sposobnim instrumentalizirati veteranske udruge, što je oduvijek radio. Novost je da se navodno umjereni i fini Plenković pokazao spremnim gurnuti ih u svoje vlastite, vrlo prizemne obračune sa šefom države. Ne blokiraju dva jarca na čelu vlasti jedan drugoga, nego svojim sukobom blokiraju i uništavaju Hrvatsku

Ali svemu tome unatoč, Zoran Milanović legitimni je predsjednik Hrvatske. Bez obzira na vlastite karakterne osobine, on je danas institucija. Ako ga smatra nepodnošljivim ili štetnim za Hrvatsku, Andrej Plenković sa svojom strankom može pokrenuti postupak opoziva. Ali ga iz funkcioniranja države samovlasno ne mogu isključivati. Ne smiju ga ne informirati o namjeri da se ukrajinski vojnici obučavaju u Hrvatskoj. Brisanjem i preskakanjem predsjednika u državnom protokolu rade nasilje nad ustavnim poretkom i izbornom voljom građana. Premijer može biti bijesan jer ga Milanović naziva udbaškim gojencem, ali njegov poziv na bojkot šefa države prije pola godine, a sada otvoreno poticanje na opstrukciju težak je i nedopustiv atak na institucionalni okvir Hrvatske. Plenković može tvrditi da je predsjednik divlji i nekulturni primitivac, ali pučističke scenarije nema pravo ohrabrivati. Na primjedbu novinara da je ipak riječ o šefu države, kratko će odbrusiti: „Pa što onda?!“. Premijerova pa-što-onda izjava poziv je na prezir prema institucijama hrvatske države.

Etablirana korupcija

Andrej Plenković dobro detektira kad tvrdi da se trenutno vodi borba između dvije Hrvatske. Ali jako griješi kad ih pokuša definirati. Po njemu, „jedna je Hrvatska koja vuče naprijed, to je ovo što mi radimo“, uobičajeno je skroman u samohvali, a druga je, veli, „divljaštvo i primitivizam koje forsira prije svega Zoran Milanović i oni koji ga podržavaju“. Premijer je neoprostivo falio kad sve Milanovićeve podržavatelje, a to je na izborima više od milijun ljudi, optužuje kao divljake i primitivce. Potpuno je promašio i razdjelnicu po kojoj se danas cijepa Hrvatska. Hrvatska se već duže vrijeme, ali recentno sve naglašenije dijeli oko korupcije i elementarnog morala. Pogani jezici mogu napraviti mnogo zla u državi, ali pogane su politike mnogo opasnije. Premijer želi reći da je Milanovićeva neprimjerena, on će reći prostačka i primitivna retorika najvažniji problem u Hrvatskoj. Važniji od sveprisutne, u njegovu HDZ-u dobro etablirane korupcije.

Velika se halabuka i namjerno stvara kako bi se iz fokusa javnosti maknule po Andreja Plenkovića krajnje neugodne teme. Poput milijardu kuna teške afere s plinskim biznisom u Ini, kraci koje se još raspetljavaju i penju se jako visoko, sve do vrhova vlasti. Ili svjedočenja pred Antikorupcijskim vijećem koja potvrđuju da je premijer osobno diktirao po nacionalne interese katastrofalnu odluku o izručenju hrvatske nafte Mađarima i gašenju sisačke rafinerije. Ili poput dosad u Hrvatskoj neviđena rekorda da su se četiri njegova asa, jedan potpredsjednik Vlade i tri ministra, našli na Uskokovoj optužnici. Premijer svejedno tvrdi da to za njegovu Vladu ne predstavlja baš nikakav teret jer mu optuženi više ne sjede u kabinetu.

Korupcija u kojoj se Hrvatska davi za Andreja Plenkovića nije bitna. Ali je životno važno ono što Zoran Milanović negdje lane. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

Zaista, kakve bi veze s vlašću Andreja Plenkovića mogao imati kriminal njegovih donedavnih bliskih suradnika? Nezakonito davanje poticaja i zapošljavanje, djela za koja ih se tereti, počinili su kao članovi Vlade. Mogli su ih počiniti samo zahvaljujući tome da su bili dio vlasti. Nije li uostalom premijer nedavno inzistirao na smjeni kompletne uprava Ine jer njeni članovi nisu znali ili nisu primijetili da se neki nižerangirani direktor bavi kriminalom. Ali kad se pola njegove Vlade nađe pod Uskokovim optužnicama, Plenković je nevin u ludnici i baš ni za što ne bi trebao biti odgovoran. Nešto je jako trulo u funkcioniranju njegove vlasti. Iz stroja mu je – zbog korupcije – izbačen rekordan broj ministara, ali premijer i dalje tvrdi da mu to nije tema. To, veli, može biti tema oporbe i dijela medija kojima „mi nismo simpatični“ i koji onda nevažnim aferama skreću pozornost s bitnoga. Korupcija u kojoj se Hrvatska davi za Andreja Plenkovića nije bitna. Ali je životno važno ono što Zoran Milanović negdje lane. Predsjednik je brz na obaraču, ali njegove su ovlasti realno vrlo skromne. On ne vlada Hrvatskom, za razliku od premijera, faktički kancelarski dizajniranog, koji u svojim rukama koncentrira ogromnu, možda nikad veću moć u državi.

Osobna vlast

Andrej Plenković zajahao je Hrvatsku, ukrao je državu. Sve pokriva svojom osobnom vlašću. Organizirao je da predsjednika Milanovića bojkotiraju u Gospiću i isključe s proslave u Dubrovniku. Hoće li mu pasti na pamet da ga na isti način sutra eliminiraju sa slavlja Bljeska ili Oluje? Hoćemo li ponovno gledati dvije kolone u Vukovaru? Onako kako je to HDZ već jednom uradio, kada mu vlasti nisu bile po volji. Jer je Hrvatskom upravljala nekakva ljevica. Premijer se naslanja na bogatu tradiciju svoje stranke u uzurpiranju i prisvajanju hrvatske države. Lošu je prošlost, izgleda, spreman ponoviti. Njegovo cezarističko ponašanje ni u HDZ-u ne prolazi bez otpora. Gradonačelnik Dubrovnika Franković imao je petlje da unatoč stranačkim instrukcijama bude uz predsjednika Milanovića jer poštujući instituciju smatra svojom obavezom da mu se kao dobar domaćin pridruži u odavanju počasti poginulim braniteljima. Otkazivanje poslušnosti šef mu stranke vrlo vjerojatno neće oprostiti. Javno je ustvrdio da normalni ljudi ne trpe da im divljak i primitivac, kako Plenković naziva Milanovića, svojim prisustvom kontaminira slavlja. Moraš biti budala, mazohist, glup ili neinformiran da to toleriraš, rekao je. Premijer faktički zagovara sabotažu i političku eutanaziju šefa države.

Plenkovićeva upotreba veteranskih udruga u ratu protiv Zorana Milanovića još zloslutnije podsjeća na nešto u Hrvatskoj već viđeno. Na rušenje legalno izabrane vlasti šatoraškim teroriziranjem države. Nakon svojedobnog šatora u Savskoj HDZ se vratio na vlast u državi, dok je na veteranskim barabama ostao vječni pečat, sramota da su neredom i nasiljem, plinskim bocama i nedemokratskim sredstvima nasrnuli na demokratske institucije. HDZ bi opet iskoristio braniteljske udruge da za njega urade prljavi posao. Vukovi u Gospiću bojkotirali su šefa države. Proslava oslobođenja Dubrovnika zlorabljena je na sličan način. Premda Milanović već dvije godine ništa drugo ne radi nego titra veteranskoj populaciji. Obigrava sve ratne obljetnice, postrojava i dijeli pohvale i odličja, kao da nitko i ništa drugo u Hrvatskoj ne postoji. Njegova je fasciniranost vojskom, čini se, iskrena. Možda samo ispire vlastitu savjest, jer u ratu nije sudjelovao. Možda HDZ-u pokušava oteti braniteljsku populaciju. Oko njih se baš polomi, zanemarujući da bi morao funkcionirati kao predsjednik svih hrvatskih građana. Nije novost da se HDZ pokazao sposobnim instrumentalizirati veteranske udruge, što je oduvijek radio. Novost je da se navodno umjereni i fini Andrej Plenković pokazao spremnim gurnuti ih u svoje vlastite, vrlo prizemne obračune sa šefom države. Ne blokiraju dva jarca na čelu vlasti jedan drugoga, nego svojim sukobom blokiraju i uništavaju Hrvatsku.