Vjerujem da ljudi koji su dali živote za Hrvatsku ne bi bili nesretni“, rekao je na proslavi u Kninu, hvaleći postignuća hrvatske države, predsjednik Republike Zoran Milanović. Njegova je procjena da bi oni koji su poginuli braneći i oslobađajući Hrvatsku bili uglavnom zadovoljni, „bliže sreći“, njenim rezultatima. Da bi današnju Hrvatsku smatrali vrijednom svoje žrtve života. Slične je laude uspjesima hrvatske države redao i ostatak državnog vrha. Predsjednik Sabora Jandroković, koji će o osjećaju ponosa jer je „Hrvatska danas neusporedivo bolja, razvijenija i uređenija država“ nego što je to bila u vrijeme Oluje, pa predsjednik Vlade Plenković koji se nije mogao zaustaviti slaveći, po njemu, grandiozne zasluge svojih šest godina vladanja Hrvatskom.

Uvijek je malo neukusno kad živi odluče tumačiti mrtve. Pogotovo kad na žrtvi poginulih pokušaju parazitirati. Kao što to radi trojac predsjednika dok tvrde da svojim rezultatima ispunjavaju očekivanja i želje onih koji su „dali život za Hrvatsku“. Nažalost, gotovo istodobno dok su se oni složno hvastali postignućima jedan je čovjek, novinar Vladimir Matijanić, umirao u strašnim mukama samo zato što mu država nije htjela pomoći. Odbila mu je pružiti nužnu zdravstvenu skrb koja je svakom građaninu Hrvatske zakonom garantirana. Teško je vjerovati da su se za takvu Hrvatsku ljudi borili. Da su ginuli za državu koja će se prema svojim građanima ponašati bezobzirno.

Dokaz izdaje

Matijanićev slučaj, nipošto usamljen, ali jedan od rijetkih za koje je stjecajem okolnosti javnost uspjela doznati, užasan je dokaz izdaje. Hrvatska je država izdala one koji su za njenu slobodu dali život. Sasvim nepotrebna smrt, ubojstvo iz nehata počinjeno posredstvom tragično indisponiranog zdravstvenog sustava, obesmišljava žrtvu hrvatskih branitelja. Obesmišljava i u ratu za Hrvatsku izborenu slobodu. Obesmišljava i realiziranu državu. Ovakva država nema smisla. Država u kojoj ljudi umiru jer javne službe ne funkcioniraju, jer se vlast pokazuje krajnje nemarnom ili nesposobnom uredno ih ustrojiti, takva je država iznevjerila elementarne demokratske razloge svog postojanja. Bez obzira na to što Milanović i Plenković o tome govorili.

Vladimir Matijanić, prema potresnom svjedočenju svoje djevojke, također novinarke Andree Topić, s galopirajućim je covidom tri dana uzalud obijao pragove zdravstvenih ustanova u Splitu, od Hitne pomoći do bolnice. Nitko ni da bi trznuo. Premda zbog njegovih kroničnih bolesti teško imunokompromitiranog, odbijaju ga hospitalizirati. Pacijenti s njegovom dijagnozom u pristojnim državama odmah idu u bolnicu. Njega uvjeravaju da to nije potrebno. Čovjeku koji se nije mogao pomaknuti s kreveta dijele savjete neka piša u lonac i doma jede slane štapiće. U splitskoj ga bolnici uvjeravaju da nigdje u Hrvatskoj nema lijeka koji se daje teškim bolesnicima kako bi se izbjegle fatalne posljedice zaraze koronom. Dva sata prije smrti hitna ga pomoć odbija odvesti u bolnicu. Hodogram Matijanićeva umiranja djeluje zastrašujuće. Ne zato što je još jedan čovjek umro od covida, nego zato što ga je sustav bezdušno ostavio bez pomoći.

Kronologija horora

Frka se digla tek nakon što je Andrea Topić objavila kronologiju horora. Dotad zakrečeni sustav napokon reagira, prvenstveno vjerojatno potaknut činjenicom da je pokojnik bio novinar, pa je malo nezgodno jer je prirodom svog posla nešto vidljiviji od velikog dijela ostatka nacije. Sada se pokreće istraga u splitskoj Hitnoj pomoći i bolnici, ministar zdravstva Beroš šalje inspekciju. Premda bi njegova ostavka bila mnogo primjerenija! Ministar Božinović izjavljuje da će policija istražiti okolnosti smrti, Državno odvjetništvo također barata sumnjom na to da je Matijanićeva smrt skrivljena nesavjesnim liječenjem, Hrvatska liječnička komora traži dokumentaciju. Uglavnom svi polazeći od uvjerenja da je riječ o incidentu. Izdvojenoj pojavi. Neuvjerljivo i pogrešno, jer zapravo se radi o raspadanju sustava. Štamparov je sustav javnog zdravstva teško devastiran, liječnici se otvoreno hvale da pogoduju svojima. Matijanić je morao umrijeti jer ni u bolesti nije tražio vezu da bi ga primili u bolnicu. Pošten do posljednjeg daha!

Hrvatskim zdravstvom, kao i drugim javnim službama, danas uglavnom caruju stranački poslušnici, često bez odgovarajućih kompetencija. Šef splitske Hitne istaknuti je član HDZ–a doktor Luetić, koji i dalje ne vidi u čemu je postupanje njegovih ljudi u ovom slučaju bilo pogrešno. Napravili su, tvrdi, sve po pravilima struke, a to što je „došlo do neželjenog ishoda, što je pacijent umro, ah, Bože moj, to se događa“, veli. Šef splitske bolnice Meštrović nesuđeni je HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita. Ministar Beroš nije smijenjen ni kad se u epidemiji korone pokazao tragično nesposobnim. Prozivan da je sposoban svojim drugarima namjestiti unosne poslove, nesposoban organizirati uredno funkcioniranje zdravstva. Sustav se održava zahvaljujući ljudima, doktorima i sestrama, pa nekad ispadne sjajan, drugi put očajan.

Hrvatska je po smrtnosti od covida među najgorim državama, osma na svijetu, što bi premijeru morao biti dovoljan razlog da se aktualnom ministru zahvali na suradnji. Kad bi Plenković mislio o zdravlju i dobru nacije. Beroša pušta i da po vlast vrlo neugodan slučaj Matijanić pokuša sanirati najavom o provođenju nadzora. Premda su sve ministrove dosadašnje istrage neslavno propale. Poput istrage o dvadesetak umrlih u staračkom domu u Splitu na početku epidemije. Čak je i ravnatelj doma, naravno HDZ-ov kadar, ostao na istom mjestu. Ili istrage o prekorednom cijepljenju. Za pripadnike vlasti zdravstvo savršeno funkcionira. Dobit će sve što trebaju. Šefa Sabora lani je hitna preventivno odvezla na slikanje pluća. Za Vladimira Matijanića nije ih bilo ni kad je umirao. Nije jedini koji je ostao bez pomoći, ali slični slučajevi nesretnika koji nisu trebali umrijeti, koje je sustav svojim nemarom i nekompetencijom usmrtio, obično ne dospijevaju do javnosti.

Premijer Plenković smatra da svoj dug prema Oluji i braniteljima ispunjava stalnim povećavanjem veteranskih prava pa se u Kninu hvali novim zakonom i povećanjem proračuna za branitelje. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Predsjednik Milanović potpuno je u pravu kad u Kninu ističe da bi „oni koji su dali živote za Hrvatsku očekivali da će naša država biti instrument ostvarivanja naših ciljeva“. Ali o tome govori isključivo u kontekstu pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini. Gotovo cijeli govor na obilježavanju Oluje šef je hrvatske države posvetio problemima u susjednoj zemlji. Ni jedan problem u Hrvatskoj nije smatrao vrijednim spomena. Ni tragično insuficijentnu postpotresnu obnovu ni strašan i kontinuiran gubitak stanovništva. O interesima notornog veleposjednika, hercegovačkog age Dragana Čovića brine se više nego o potrebama ljudi koji su na Baniji ostali bez krova nad glavom, zaboravljeni po kontejnerima. Vlada se hvali ubrzanjem obnove, ali novinari su izračunali da će državi samo za obradu zahtjeva za konstrukcijsku obnovu trebati još pet godina. Taj užas Milanovića, izgleda, ne ljuti previše. Vladu zbog sporovozne obnove ne proziva. Možda zato što u tom slučaju ni sam ne bi mogao tvrditi kako bi oni koji su „dali život za Hrvatsku“ mogli biti zadovoljni postignutim rezultatima.

Povećanje prava

Premijer Plenković pak smatra da svoj dug prema Oluji i braniteljima Hrvatska ispunjava stalnim povećavanjem veteranskih prava pa se u Kninu hvali novim zakonom, proširenjem povlastica pripadnicima HVO-a, značajnim povećavanjem proračuna za branitelje… faktički ih tretirajući kao plaćenike. Kojima je država dužna osigurati materijalnu satisfakciju za njihove ratne zasluge. Premda je ključni dug prema sudionicima obrane i oslobađanja zemlje posve druge prirode. Vlast je dužna urediti hrvatsku državu tako da bude vrijedna njihove žrtve. To je njena ključna obaveza prema braniteljskoj populaciji i cijeloj naciji koja je prošla kroz težak rat za slobodu. Obaveza koja ostaje neispunjena. Koju vladajući pokušavaju kompenzirati financijskim privilegiranjem veteranskih struktura. Jer kupiti branitelje mnogo je lakše nego upristojiti i srediti državu.

Andrej Plenković jako griješi i kad bildanje vojne spremnosti vidi kao ključno sredstvo snaženja hrvatske države. Premda svi znaju da su ljudi u tom pogledu važniji od oružja. Nije država jaka onoliko koliko vojske ima, nego snagu države određuje broj onih koji su je spremni braniti. Stoga premijerova dika na proslavi Oluje kako će Hrvatska ove godine za vojne potrebe potrošiti 7,8 milijardi kuna – više nego ikad dosad – ne impresionira, više djeluje promašeno. Kao što je zabrinjavajuća istom prigodom servirana najava da nakon kupovine skupih francuskih Rafalea – aviona za koje legendarni pilot Selak tvrdi da su iznad hrvatskih mogućnosti i potreba, kao da „Ferrari koristiš da bi otišao do dućana“ – Hrvatska kreće u nabavku višenamjenskog bojnog broda, vrijednog pola milijarde eura. Za oružje ima, ali za lijekove protiv covida, medikamente koji sprečavaju teži oblik bolesti i smrt, para nema. Premda životno ugrožen, ni Vladimir Matijanić nije ga mogao dobiti. Navodno ga Hrvatska ne kupuje. Zašto – ministar se Beroš nije potrudio objasniti. Zaslugom vlasti Dan pobjede sve se više pretvara u Dan poraza.