Glasanje Sabora o sudjelovanju Hrvatske u novom vojno-edukativnom paketu pomoći Ukrajini, pretvorilo se u veliki poraz Andreja Plenkovića. Vladajući nisu uspjeli prikupiti dvotrećinsku većinu za odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Riječ je o bolnom porazu jer je pitanje pomoći jednoj agresijom Rusije ugroženoj zemlji premijer transformirao u mjerenje vlastite moći. Pokazalo se da ipak ne može sve što hoće, kako sam zna govoriti.

Nije se u Saboru odlučivalo o Ukrajini. Ili se barem nije odlučivalo samo o tome. Izjašnjavanje hrvatskog parlamenta o pomoći ukrajinskoj vojsci poslužilo je kao medij za unutarnjopolitičke obračune. Donošenje odluke kanaliziralo se tako da je Ukrajina na koncu ostala u drugom planu. Postala je sitan kusur nadmetanja u vrhu hrvatske države. Proxy-tema ispod koje se valja sukob koji se prije svega tiče odnosa snaga u Hrvatskoj. Zato izostanak dvotrećinske potpore ne govori ništa, ili govori jako malo, o odnosu Hrvatske prema Ukrajini. Odluka o obuci ukrajinskih vojnika kontaminirana je Plenkovićevim pokušajem da je poput trojanskog konja iskoristi za razvaljivanje političkih rivala i demonstriranje svoje svemoći u državi. Bratoubilački rat između dvaju brda vlasti u Hrvatskoj tako je dobio novu dimenziju. Već notorni sukob između predsjednika države i premijera u ovom je slučaju prerastao u pokušaj lomljenja kičme opoziciji. Da je Andrej Plenković dobio potrebnu većinu u Saboru, parlamentarna opozicija sama bi sebi potpisala smrtnu presudu. Kakvu je svojedobno, svojim prevarantskim udruživanjem s HDZ-om, potpisao HNS. Prevario je vlastite birače, prodao se Plenkovićevoj stranci, pa ubrzo faktički nestao s političke scene. Politički je konsenzus u ozbiljnim stvarima dobrodošao, ali ne ako je put do njega popločan silovanjem ustavne norme i autokratskom malformacijom. Izopačenjem vlasti.

Bijesni premijer

Da se zaista vodio interesom osiguravanja nužne pomoći Ukrajini, onda bi premijer Plenković za tu odluku tražio saveznike. S predsjednikom Milanovićem teško mu je naći zajednički jezik, ali ne bi ga ni pokušavao preskočiti. Pogotovo kad Ustav u takvim stvarima jasno određuje njihovu suradnju. Niti bi razvlačio ustavnu normu kako bi je prilagodio vlastitim potrebama. Ne bi rezolutno odbijao svaku ideju da se početna greška u koracima, nedopustivo zaobilaženje šefa države, pokuša ispraviti. Pogotovo kad je ovaj u jednom trenutku ipak spomenuo mogućnost pokretanja razgovora. Ne bi opoziciju šamarao optužbama da je na strani Rusije. Kad bi svi koji se protive obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj zaista bili Putinove pudlice, kako im Plenković prišiva, onda bi se, pokazuju istraživanja raspoloženja javnosti, polovica Hrvatske našla na pogrešnoj strani, na strani agresora i zločina.

Nakon neuspjeha u Saboru premijer je, potpuno razumljivo, jako bijesan. Ali vlastiti poraz neće umanjiti bacajući kletve na opoziciju. Ni puštajući svoje pobočnike s lanca, u agresivnu kampanju u kojoj će oponente redom prokazivati kao političku hulju koja će vazda nositi stigmu moralnih patuljaka, kukavica i kvislinga. U kojoj će ministar obrane Banožić tvrditi da je opozicija instruirana iz Moskve, a inače neprimjetni predstojnik premijerova kabineta Frka-Petešić, odjednom transformiran u političkog jastreba, prijetiti da „neće moći izbjeći sud europske povijesti ni osudu vlastite djece“.

Pomoć Ukrajini

Hrvatska je pomagala i pomaže Ukrajini. Činit će to i ubuduće. Glasanje u Saboru nije propalo zato što je većina bila protiv te pomoći. Tek se manja grupa zastupnika tome usprotivila, navodno iz straha da bi Hrvatska jačim angažiranjem na strani Ukrajine sama sebi crtala metu na čelu. Izostanak dvotrećinske potpore za Plenkovićevu odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj nema razloga dramatizirati. U odnosu na pomoć koju Hrvatska već šalje u Ukrajinu, to je minorno. Niti se ovdje radi o izboru između Ukrajine i Putinova režima, kako premijer to formulira. Nije se glasalo protiv pomaganja Ukrajini, nego odluka vladajućeg HDZ-a, jako problematična ne samo iz proceduralnih razloga, nije uspjela dobiti dovoljnu potporu. Zato se ništa bitno u odnosu Hrvatske prema Ukrajini, i u odnosu prema Europskoj uniji pod čijom se kapom obuka ukrajinskih vojnika odvija, ne bi trebalo promijeniti. Optužbe da je opozicija osramotila Hrvatsku jako su pretjerane i služe samo prebacivanju krivnje s vladajućeg HDZ-a na moguće političke rivale.

Poraz Andreja Plenkovića nikako ne znači da se Zoran Milanović može osjećati pobjednički. Kako to neki njegovi fanovi sada pokušavaju razglasiti. Njegova je uloga u ovom slučaju također bila toksična. Predsjednik je, po običaju, i ovoga puta demonstrirao svoju konfliktnu prirodu i nespremnost na kompromis. Njegov stav da rat u Ukrajini „nije naš rat“ duboko je pogrešan. Jednako su problematične i njegove posve neizbalansirane, kao sjekirom odvaljene izjave o prirodi tog rata. Pravi retorički balvani, koji često djeluju kao povlađivanje Rusiji na štetu Ukrajine. Ni pokušaj da se šef države u ovom slučaju predstavi kao branitelj hrvatskog Ustava ne drži vodu. Milanović se nema običaj ograničavati ustavnom normom, a odluku o obuci ukrajinske vojske odbio je podržati iz minornih i neozbiljnih razloga, samo zato što ga je umjesto premijera kontaktirao ministar. Goli inat oko pogrešnog potpisa na pismu iz Vlade nedostojan je šefa države.

Nakon neuspjeha u Saboru, premijer Andrej Plenković je, potpuno razumljivo, jako bijesan. Ali vlastiti poraz neće umanjiti bacajući kletve na opoziciju. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

Odnos prema opoziciji također je dubiozan. Predsjednik će spremno iskoristiti SDP za svoje ratove. Trošit će zadnje ostatke ostataka uvjerljivosti stranke koju je svojedobno ostavio u razvalinama. Veza još funkcionira premda se Zoran Milanović politički posve udaljio od ljevice. Ali SDP o tome ni da bi pisnuo. Svoj tvrdi stav prema obuci ukrajinske vojske u Hrvatskoj predsjednik danas dijeli s desničarskim strankama, pozicioniranim desnije od HDZ-a. Neizglasavanje Plenkovićeve odluke o Ukrajini nije njegova pobjeda, jer utjecaj šefa države na opoziciju u toj stvari nije bio presudan. Njegov se upliv precjenjuje. Osim toga, nije predsjednik nadjačao premijera, nego je šef Vlade ostao kratak za četiri glasa. Za samo četiri glasa. Dobio je puno, ali ipak nedovoljno. Andrej Plenković sam je sebe na koncu uspio poraziti. Teško je vidjeti da bi Pantovčak u tome imao nekih zasluga.

Ranjena opozicija

Opozicija također nema razloga za slavlje. Premda bombardirana optužbama za rusofilstvo i sramoćenje Hrvatske, uspjela se suprotstaviti Plenkovićevoj volji da je potaraca i svoju svemoć dodatno podbolta. Ali iz okršaja izlazi teško ranjena, četiri su je glasa dijelila od potpunog poraza. Nakon što je uz premijera stalo 97 zastupnika, redovi parlamentarne oporbe jako su se stanjili. Dio je otišao na stranu parlamentarne većine, što će vrlo vjerojatno rezultirati trajnim posljedicama. Okupljanje oporbe na nekakvoj zajedničkoj platformi sada se čini posve nemogućom misijom. Najviše su se izblamirali Socijaldemokrati, stranka koja je nastala od SDP-ovih otpadnika. Dosad u Saboru najbrojnija opozicijska formacija gotovo se kompletna prebacila na drugu stranu. Od njenih 16 u parlamentu prisutnih zastupnika, 14 je glasalo za Plenkovićevu odluku o obuci ukrajinske vojske u Hrvatskoj. Od sumnji da su postali nova generacija političkih žetona, odnosno prodanih duša, teško će se oprati. Vjerojatno i sami svjesni rizika svog izbora, njeni su sabornici pokazali veliku nervozu, odbijajući da prije glasanja objave i obrazlože vlastite stavove. Kao da su tajna organizacija, a ne politička stranka koja svoje bitke bez javnosti ne može dobiti. Svojim pretrčavanjem Socijaldemokrati pomažu novom razbijanju i ruiniranju opozicije kao moguće alternative postojećoj vlasti. Andrej Plenković lupio je glavom o zid, ali se ni konkurencija ne osjeća baš najbolje.

Veliku štetu trpi i Hrvatska. Ali ne zato što je odbila pomoći Ukrajini, što bi – da je istina – zaista bilo kompromitirajuće, nego zato što je sukob u vrhu države narastao do potpune blokade njenog funkcioniranja. Predsjednik i premijer međusobno se drže za vratove, cijelu zemlju pretvarajući u žrtvu međusobnog animoziteta. Oko strateških pitanja ne mogu se složiti. Ne mogu se složiti čak ni oko potrebe da razgovaraju. Premda je obnavljanje pokidane komunikacije obaveza funkcija koje obnašaju. Neće se Hrvatska osramotiti zato što premijer Bruxellesu i Kijevu ne može isporučiti ono što je obećao. Sramoti se zato što su njeni prvi ljudi zaglavili u svojoj infantilnoj i kapricioznoj konfrontaciji, pri čemu tragediju Ukrajine koriste kao batinu u uzajamnom šaketanju. Hrvatsku su pretvorili u taoca potpuno neodgovornog rata vlastitih taština. Egotriperi vode hrvatsku državu. Demoni narcizma mogu dovesti do neslućenih havarija. Njihov sudar – sve zaoštreniji – može imati kataklizmičke učinke.