Ako je bilo što od onoga što se trenutno vrti u javnom prostoru istina, to je užas! Ja sam zgrožen! To je ne-do-pu-sti-vo”, tako je naglašavajući svaki slog svoje konsterniranosti Andrej Plenković reagirao na tvrdnje Zdravka Mamića da je korumpirao više istaknutih hrvatskih sudaca, sve do predsjednika Vrhovnog suda. Mamićeve su optužbe brutalne. Bačene ravno u lice hrvatskom pravosuđu i hrvatskoj državi djeluju šokantno i strašno, ali zapravo nisu iznenađenje.

Nije iznenađenje da je stvarni gospodar ne samo jednog nogometnog kluba, nego kompletnog hrvatskog nogometa znao igrati s one strane zakona. Pravomoćno je osuđen za zamračivanje više od sto milijuna kuna. Nije iznenađenje ni to da je goropadnik iz Maksimira imao bliske veze u pravosudnim krugovima. Trojica sada prozvanih sudaca iz Osijeka nisu jedini koji su se kretali u njegovoj orbiti. Njih je samo izložio reflektorima javnosti na dinamitnoj presici u Mostaru, upriličenoj dan nakon što mu je Vrhovni sud potvrdio višegodišnju zatvorsku kaznu. Ali njegova je crna tekica prijateljstava u pravosudnoj vlasti mnogo bogatija. Zbog toga mu je i suđenje svojedobno izmješteno iz Zagreba. Na razgranatost njegovih veza upućuje i činjenica da je dan prije osuđujuće presude – vjerojatno upozoren – zbrisao u Hercegovinu.

Donator HDZ-a

Nešto o njegovoj mreži utjecaja govore i optužbe na račun predsjednika Vrhovnog suda. Mamić sada Đuru Sessu naziva zlotvorom, kleptomanom i varalicom i tvrdi da mu je osobno nosio novac u ured kako bi ovaj mijenjao nepovoljne presude. Na Mamićevim se fotografijama jaranskih veselica sa sucima našao i poduzetnik Drago Tadić, svojedobno osuđen zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda i oslobađanja Branimira Glavaša. O svojim vezama u Ustavnom sudu Mamić ovom prilikom nije govorio. Ni o onoj ustavnoj sutkinji koja je prije pet-šest godina uhvaćena u intenzivnim kontaktima s njegovim povjerenicima, baš kad je on krenuo da tužbom pred Ustavnim sudom ruši nemili mu Zakon o sportu.

Nije tajna niti bi premijeru Plenkoviću trebalo biti nepoznato da je ogromna moć kabadahije Mamića bila rezultat ne samo njegova raspolaganja raskošnim financijama, nego i njegove osobne uključenosti u najvažnije političke i društvene strukture. Kao donator HDZ-a bučno je, kao rado viđen gost, pozdravljan i na stranačkim saborima. Notorna je i njegova svekolika uvezanost s pokojnim Milanom Bandićem, pa onda i financijama i drugim resursima grada Zagreba. Na koncu, na isti način na koji javnost sada skandalizira audio i videozapisima svojih terevenki sa sucima, Mamić bi vrlo vjerojatno Hrvatsku mogao šokirati i snimkama svojih druženja s bivšom šeficom države kojoj je, kao što je općepoznato, između ostalog organizirao i rođendanske proslave. Naravno da takve bliskosti i ljubavi nisu stvar samo emocija. Golim je okom bilo vidljivo da čovjek funkcionira kao jedno od mjesta na kojem se podzemlje spaja s najvišom političkom vlašću u državi.

Svjedočanstvo insajdera

Iznenađenje može biti samo to da je o dijelu svojih akcija u svijetu pravosuđa Zdravko Mamić odlučio obavijestiti hrvatski USKOK, a potom i javnost. O motivima tog poteza možemo samo nagađati. Ali za meritum stvari to zapravo i nije bitno. U konačnici prilično je nevažno je li se Mamić samo htio osvetiti buketu sudaca koji su mu uzeli pare, ali su ga unatoč obećanjima osudili na zatvor, ili su neki drugi, možda plemenitiji razlozi u igri. Porazno je da njegova evidencija beščašća i uglavljenosti u ozbiljan kriminal dijela hrvatskih pravosudnika djeluje uvjerljivije od njihove nemušte obrane. Deseci tisuća eura koji su navodno prešli iz ruke u ruku, još tisuće i tisuće potrošene na razna čašćavanja i poklone, za turistički boravak nekih osječkih sudaca u Dubaiju ili u jadranskim i zagrebačkim hotelima, pijanke u kletima i VIP salonima, sponzoriranje ljubavnica, brdo love za njihov šoping – sva ta gadljiva, imenima i prezimenima, datumima i mjestima susreta detaljizirana i s više fotografija ilustrirana Mamićeva optužnica hrvatskog sudstva doima se kao autentično svjedočenje jednog insajdera.

Naravno, sve navode treba provjeriti. Tvrdnje o korumpiranju sudaca treba dokazati. Čak i da ih ne plasira čovjek pravomoćno osuđen za težak kriminal, usto bjegunac od hrvatskog pravosuđa. Ali premda se odavno dokazao kao veliki manipulator, to ne znači da njegove izjave u ovom slučaju nisu istinite. No čak ako bi mu na koncu i usfalilo čvrstih dokaza, Mamićeva dosad već objavljena slikovnica djeluje razarajuće po hrvatsko sudstvo. Prizori sudaca koji se „ubijaju u alkoholu i hrani“ s ljudima kojima bi kao optuženicima istodobno trebali suditi, do kosti kompromitira uvjerljivost hrvatskog pravosuđa. Nažalost, posve neprimjerena, maligna sklonost pojedinih sudaca privatnim druženjima s vrlo suspektnim tipovima već je viđena i u nekim drugim slučajevima. U Kerumovoj konobi, primjerice. Ili u također nedavno otkrivenoj stečajnoj mafiji. Ili u prerano provaljenoj aferi Vjetrenjače.

Bez obzira na osobnu neslavnu reputaciju Zdravka Mamića, njegove se optužbe ne mogu pomesti pod tepih. Ni staviti na čekanje. Niti riješiti s nešto malo skandaliziranja. Zato je premijerovo zgražanje nad njegovim striptiziranjem hrvatskog pravosuđa jako licemjerno. Za razliku od Andreja Plenkovića, hrvatska je javnost već dulje vrijeme zgađena situacijom u sudstvu. Nemoguće da šef Vlade – posebno s obzirom na povjerljive informacije kojima raspolaže – tek sada otkriva njegove strahotne deformacije. Teško je vjerovati da mu je Mamić svojim izjavama to morao nacrtati. Da bez njega ne bi znao baš ništa o koruptivnim skandalima devastiranoj sudbenoj vlasti.

Za razliku od Plenkovića, koji se čudom čudi onom što je za najveći dio javnosti odavno notorno, ali još ni prstom nije makao da se to i promijeni, šef će države na tome snažno inzistirati. Ljut jer vladajući miniraju njegov prijedlog da se za predsjednicu Vrhovnog suda umjesto Sesse izabere respektabilna profesorica Zlata Đurđević, predsjednik će Milanović reći da HDZ nastavlja s opstrukcijom promjena u hrvatskom pravosuđu i grčevito brani status quo i nedodirljivost sudačko-pravosudne klike. Jeftinim zakonskim smicalicama, u suradnji s kumovima iz Ustavnog suda, nadljudskim naporima pokušavaju održati zatečeno stanje, stanje hadezeovog pravosuđa u kojemu suci arče i banče s ljudima kojima sude, objavio je u svom postu na društvenim mrežama, zaključno najavljujući da će se ta riba ipak očistiti krećući od glave.

Reforma pravosuđa

Lijepo zvuči, ali za biranje novog predsjednika Vrhovnog suda potrebna je većina ruku u Saboru kojom još uvijek raspolaže HDZ. Milanović će se oko toga ipak morati dogovarati s premijerom Plenkovićem. S kojim se zasad nateže oko procedure, svojim svadljivim karakterom otvarajući prostor da ovaj vlastitu nevoljkost za potrebne promjene u pravnom resoru kamuflira jahanjem na sporednostima. Ali čak i ako uspije u svom planu da na čelo sudbene vlasti dovede uglednu profesoricu Đurđević, njene su mogućnosti pokretanja promjena – s obzirom na ingerencije funkcije – vrlo ograničene. No njeno bi imenovanje imalo veliku simboličku važnost. Moglo bi biti prvi znak kretanja u dobrom smjeru. Potvrda da je izvučena prva cigla i možda počinje demontiranje lopovskih struktura u sudstvu.

Mogu li i hoće li Mamićeve prokazivačke litanije pokrenuti toliko potrebnu i prizivanu reformu pravosuđa? Teško da bi osuđenik mogao postati glasnik, još manje nositelj pozitivnih promjena. Nije to njegova inspiracija. On može pokrenuti tek proces sankcioniranja ili možda čak eliminiranja nekih posve kompromitiranih sudaca. Uklanjanje iz sudstva raznim dealovima i korupcijom uzrokovanih sistemskih nekroza mnogo je opsežniji proces koji može odraditi samo politika. Ali politika takve zahtjeve godinama već eskivira. Nimalo iznenađujuće jer upravo je ona nakaradnom i zloćudnom sustavu zapravo kumovala. Zdravko Mamić čedo je politike. Isto kao i u kriminal ogrezli stupovi pravosudnog sustava. Premijera navodno užasavaju otkrića o pokvarenim sucima, ali nadležni ministar ne reagira. Svaku raspravu o reformi pravosuđa HDZ-ovi kapitalci svode na digitalizaciju. Oni će o tehnikalijama, tvrdeći da je stanje sve bolje, umjesto o moralnosti, profesionalnoj i ljudskoj, što je očito najveći problem hrvatskog sudstva.

Mamićeva optužnica nekolicine visokih sudaca – ujedno i samodenunciranje jer je i osobno sudjelovao u njihovu korumpiranju – može značiti prekretnicu jer je na šokantan način ogolio kriminalnu narav ne samo pravosuđa, nego ukupnog političkog i pravnog sustava države. Cijela je nacija uvjerena da Hrvatskom – zahvaljujući politici i pravosuđu – vlada bezakonje, ali nitko kao burevjesnički Mamić nije tako brutalno jasno pokazao kako to zapravo funkcionira. Strgao je maske, održao sat anatomije tog polusvijeta u vrhu sudbene vlasti. Posljedice njegova istupa mogu biti dvojake. S jedne strane, povećat će nepovjerenje u pravosuđe. S druge strane, mogao bi pojačati pritisak javnosti za promjene. Ako ne želi da ljudi uzimaju pravdu u vlastite ruke, ako ne želi eskalaciju prakse da ulica sudi sudstvu, ako u krajnjoj liniji ne želi da mu se puca pod prozorima, premijer Plenković zapravo nema izbora. Ili će otvoriti proces čišćenja i uređenja pravosuđa ili će, umjesto nadležnih institucija, o borbi protiv korupcije i kriminala u sudovima govoriti kriminalci, iz vlastitih razloga. Zdravko Mamić ne može postati pravednik, ali u očima ojađene javnosti može postati rušitelj jednog trulog sustava. Bez obzira na to kakav bi se Frankenštajn iz toga mogao roditi.