Zaista, premijer ima potpuno pravo birati svoje ministre, kako to ovih dana sljedba Andreja Plenkovića vergla, pokušavajući zaustaviti svako propitivanje najnovijih smjena u njegovu kabinetu. Ali pravo izbora nikako ne znači da o razlozima svojih odluka, pa i onih kadrovskih, nikome nije dužan polagati račun. Da ga se o tome ništa ne smije pitati.

Šef je Vlade obavezan objasniti zašto na mjesto ministra obnove postavlja svog glavnog stranačkog operativca, vječnog Branka Bačića i što konkretno od njega očekuje. Micanje dosadašnjeg ministra Paladine, koji nikada nije ni smio biti biran, možda i ne mora objašnjavati. Javnost ga je – za razliku od premijera – od prvoga dana smatrala lošom i nedopustivom akvizicijom. Ako o tom incidentnom izboru još treba govoriti, onda je to pitanje zašto je lik dokazan u nekretninskom mešetarenju i prikačen na ruski kapital uopće mogao postati ministar, zašto ga je izbornik odlučio angažirati, sve tvrdeći kako će mu upravo on dinamizirati obnovu. Ali u ovom trenutku Andrej Plenković dužan je prije svega objasniti svoju potpuno iznenađujuću presudu Nataši Tramišak. Zašto je ministricu regionalnog razvoja i fondova EU-a, koja je – koliko je poznato – korektno obavljala svoj posao, odlučio smijeniti.

Furiozna brzina

Pitanja su legitimna pogotovo u slučaju premijera koji sastav svoje Vlade mijenja furioznom, dosad neviđenom brzinom. Koji troši ljude kao košulje. Kojemu je dobar dio ministara završio pod optužnicama i u reštu, ulovljen s rukama u lopovluku. I koji Hrvatskoj nikako ne uspijeva isporučiti obećani rezultat, poput obnove Banije i Zagreba ili normalnog funkcioniranja zdravstvenog sustava. To je točka na kojoj se pitanja o ministrima pretvaraju u pitanja o onome tko ih bira. Sjajan premijer, a loši ministri – ta se mogućnost čini prilično nerealnom. I kad su neuspješni, nije problem u ministrima. Oni su samo posljedica. Problem je u premijeru. Zato i najnovije promjene u Vladi, kao i one prethodne, govore prije svega o Andreju Plenkoviću. O njegovim katastrofalnim kadrovskim preferencijama. O pokvarenim radarima kojima se nekada znao hvaliti. O njegovu sustavu vrijednosti. O karakteru njegove vlasti. U ovotjednoj se mini-rekonstrukciji Vlade kao u ogledalu jasno zrcale premijerov lik i djelo.

U izboru novih ministara nema nikakvih većih iznenađenja. Andrej Plenković preferira poslušnike. Branko Bačić njegov je pouzdan čovjek. Kao što je svojedobno vjerno služio Ivi Sanaderu, a potom i Jadranki Kosor. U njega su se mogli pouzdati svi dok su bili na vlasti. U vrijeme zločinačke glavni je tajnik HDZ-a. Ali ništa sumnjivo, kaže, tada nije primijetio. Nakon Ćaćina brodoloma torbe s prljavim milijunima zatečenim u stranačkim sefovima osobno je morao odnijeti u Državno odvjetništvo. U Plenkovićevoj piramidi funkcionira na sličan način: kao jedan od stupova HDZ-ove vlasti odrađuje sve što treba. Beskrajno poltronski prema šefu, Bič Božji kad stranačku pješadiju u Saboru utjeruje u disciplinu. Tipičan partijski čovjek, ono što se nekada zvalo komitetlijom. Bezličan, a sveprisutan. Bez nekih vlastitih ili javnosti vidljivih političkih uvjerenja, ali stranački dobro umrežen. Uz njegovo se ime ne vežu neki ozbiljni skandali, ali ni uspjesi. On je transmiter vladajuće volje u Banskim dvorima. Ne samo Plenkovićev trbuhozborac, nego i čistač. Onaj koji će mu raskrčiti put, da sa Saborom može raditi štogod hoće.

Politički utjecajan

Može li Bačić, autor nezaboravne instrukcije da u strankama „nema glasanja po savjesti“, osigurati i konkretne rezultate u obnovi – drugo je pitanje. On je naučio mijesiti ljude, nekog velikog iskustva s kućama, koliko znamo, nema. Politički je utjecajan, što i na novoj dužnosti može biti jako važno i korisno. Ali nije čovjek velikog zamaha, nije reformator. A cijeli je sustav obnove posve krivo i kaotično postavljen. Treba ga temeljito presložiti. Njegovi su prethodnici – u dvije godine već dva otpisana ministra, on je treći – preslagivali zakone, fondove, mehanizme, dok je obnova bila na čekanju. U više se navrata rekonstruirao organizacijski okvir, samo rekonstrukcije kuća nigdje. Bez ministra buldožerske snage teško da se taj beton može pokrenuti i preokrenuti.

Ni izbor Šime Erlića za ministra europskih fondova, na mjesto smijenjene Tramišak, nije iznenađenje. Posve se uklapa u Plenkovićevu kadrovsku kolotečinu. Šef zadarskog HDZ-a, dosad na funkciji državnog tajnika, pripada krugu mnogim aferama opterećenog Božidara Kalmete. Čak se i protiv njegova oca, kao jednog iz grupe optužene za izvlačenje milijunskih iznosa iz lokalnih struktura, vodi sudski proces. Djeca, naravno, ne odgovaraju za grijehe svojih roditelja, ali Erlić dolazi iz prilično toksičnog, korupcijom galvaniziranog kadrovskog inkubatora, što premijeru Plenkoviću nikada nije previše smetalo.

Razloge otkaza, potpuno nekorektno, Andrej Plenković ni otpisanoj Nataši Tramišak nije otkrio. Nije je pozvao čak ni na razgovor kako bi joj oči u oči rekao da se rastaju. FOTO: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Najproblematičniji je aspekt najnovijih promjena u sastavu Vlade posve iznenadna smjena ministrice Nataše Tramišak. Njen je odstrel suspektan iz više razloga. Ponajprije zato što ga premijer ni na koji način nije objasnio. Samo ponavlja, uz zbornu potporu svoje svite, da je izgubila njegovo povjerenje. Ali zašto se to dogodilo, zašto je povjerenja nestalo, to nismo čuli. A važno je znati na čemu šef Vlade gradi svoje povjerenje u ljude. Kako, na osnovu čega bira one kojima će vjerovati. Njegovi su kriteriji ekstremno neuhvatljivi i konfuzni. Tramišak je ostala bez povjerenja i bez funkcije, ali najlošiji, skandalozno loši članovi njegove ekipe nisu. Andrej Plenković nije izgubio povjerenje u ministra Beroša, premda mu se zdravstveni sustav rapidno urušava, da o preplaćenim aranžmanima i aparatima za njegove prijatelje sada ne govorimo. Ni u potpuno nesposobnog ministra obrane Banožića, bez obzira na to što je njegovo milijunski vrijedno pogodovanje jednoj obitelji zakupaca državnog prostora stiglo do DORH-a. Ni ino-ministar Grlić Radman, koji suvislu rečenicu ne zna sastaviti, koji svaku svoju izjavu započinje bizarnim laudama Velikom Vođi, povjerenje premijera, naravno, nije izgubio.

Kukavički otkaz

Razloge otkaza, potpuno nekorektno, Andrej Plenković ni otpisanoj Nataši Tramišak nije otkrio. Nije je pozvao čak ni na razgovor kako bi joj oči u oči rekao da se rastaju. Obavio je to telefonski, bezobrazno i kukavički, pa je ona posve neuobičajeno odmah potom izašla pred novinare, sugerirajući kako je ostala bez ministarske funkcije zbog suradnje s istražnim organima. Njene sumnje zvuče prilično uvjerljivo. Premijer je otpočetka pokazivao manjak potpore njenom rezerviranom odnosu prema ostavštini prethodne ministrice Gabrijele Žalac, koju je zbog afera morao smijeniti i koju su europski tužitelji zbog kupovine jednog preskupog softvera – operacija u kojoj je navodno zamračeno nekoliko milijuna – pospremili u Remetinec. Tramišak vrlo vjerojatno nije oprošteno ni alarmiranje DORH-a kada je zbog neproduljenja ugovora jednoj otprije angažiranoj tvrtki počela dobivati ozbiljne prijetnje. Premda su protiv Žalac u međuvremenu podignute dvije ozbiljne optužnice za korupciju, premijer će reći da je bila sjajna. Da takvo znanje, entuzijazam i kvalitetu nigdje nije vidio. Kao što je nedavno hvalio još trojicu svojih bivših ministara koji imaju ozbiljne probleme s pravosuđem. U nedostatku argumenata za smjenu ministrice Tramišak, ili u nedostatku volje da ih javno ekspliciraju, Plenkovićevi su ljudi sada pokrenuli prljavu difamacijsku kampanju, puštajući svojim plaćenicima u redovima nazovi nezavisnih analitičara da je blate kao navodno tešku za suradnju.

Odlazak ministrice u koju premijer iz nepoznatih, neobjašnjenih razloga više nema povjerenje nije tek još jedna u gotovo beskrajnom nizu smjena u kabinetu Andreja Plenkovića. Nataša Tramišak odlučila je da će njen rastanak s Vladom biti drugačiji od svih dosadašnjih. Nije otišla bez riječi, pokazala je nezadovoljstvo zbog načina na koji je dobila otkaz. Njene hladne izjave da je „HDZ preživio puno toga, smjene različitih ministara ali i premijera“ ili ona da „nijedan čovjek u demokratskim procesima ne može biti one man band“ zvuče ubojito. Udaraju tamo gdje se nitko u HDZ-u dosad nije usudio ciljati. Zvuče otprilike onako kako je svojedobno zvučala poruka Andreja Plenkovića da stranka ne može biti talac ni jednog čovjeka, s kojom je prije skoro sedam godina krenuo na politički blesiranog Tomislava Karamarka i osvajanje HDZ-a. Borba za prijestolje u stranci još nije otvorena. Ali odstrel Tramišak jasna je poruka njenom pokrovitelju, osječkom županu Ivanu Anušiću. Kao što i presedansko, u kim-il-sungovsku masovku ushićenih klanjatelja Andreja Plenkovića bačeno upozorenje o njegovoj autokratskoj, one-man-band vlasti nije slučajno.