U trideset i nešto godina samostalne Hrvatske nikad se Jugoslavija u pozitivnom kontekstu nije spominjala tako učestalo kao u posljednje vrijeme. Bivša je država dosad, sve od devedesetih, funkcionirala kao najveće političko strašilo. Kao psovka. Iz kolektivne se memorije svaka jugo konotacija pokušavala prognati kao neprijateljska

Prvo izdanje najnovije knjige o Titu, majstorski vještog Borisa Rašete, u kojoj se pokojnog predsjednika pokojne države predstavlja kao „Elvisa Presleyja svjetske politike druge polovice prošlog stoljeća“, rasprodana je u rekordnom roku, u dvadesetak dana. Profesor Dejan Jović upravo je objavio „Uvod u Jugoslaviju“, knjigu pisanu, kako autor sam kaže, za nove, postjugoslavenske generacije, a za koju će recenzenti reći da u ostrašćenu kakofoniju narativa o Jugoslaviji, zapravo u politički sukob oko njene interpretacije, unosi smirenost argumenta. Nedavno su predstavljeni i „Posljednji Jugoslaveni“ Jovana Vejnovića, sjećanja savjetnika posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića. Opsegom gigantski memoari Stipe Mesića zatresli su hrvatsku javnost poput diverzije, najviše onim dijelovima u kojima bivši hrvatski predsjednik iznosi podatke o uključenosti tajnih jugoslavenskih službi u stvaranje HDZ-a i osamostaljenje Hrvatske. Knjiga Snježane Banović „Kronika sretnih trenutaka – odlomci iz ludih osamdesetih“, svjedočenje o uzbudljivom vremenu eksplozije slobode u okruženju odumirućeg socijalizma, također je razgrabljena.

U trideset i nešto godina samostalne Hrvatske nikad se Jugoslavija u pozitivnom kontekstu nije spominjala tako učestalo kao u posljednje vrijeme. Bivša je država dosad, sve od devedesetih, funkcionirala kao najveće političko strašilo. Kao psovka. Iz kolektivne se memorije svaka jugo konotacija pokušavala prognati kao neprijateljska. Jugoslavija se od devedesetih sustavno demonizira, proglašava tamnicom naroda, federacijom u kojoj je Hrvatska bila obespravljena, nacionalno potlačena i ekonomski opljačkana. Ljudi su brisali dijelove vlastite biografije, lustrirali sjećanje, kao da bi život u bivšoj državi trebao biti razlogom stida. Etiketiranje se jugonostalgije koristilo kao ubojita politička diskvalifikacija. Još prije desetak godina, debelo nakon okončanja rata i osamostaljenja Hrvatske, savski je šator ratovao protiv Jugoslavije i Jugoslavena, kako je stajalo na transparentima, a zapravo pučistički protiv legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj. Rijetki koji su u atmosferu histeričnog antijugoslavenstva pokušavali unijeti glas razuma, tretirani su kao državni neprijatelji.

Posljednjih se godina ta atmosfera apriornog odbacivanja svega povezanog s pokojnicom polako stišava. Na neki bi se način moglo reći da se Jugoslavija vraća. Ne kao politički projekt. Nigdje na prostoru nekadašnje jugoslavenske države ne postoje ni spomena vrijedne snage koje bi optirale za njeno obnavljanje. Jugoslavena je u Hrvatskoj na popisu stanovništva 2021. bilo ni tisuću, točnije 942 osobe. To je gotovo trostruko više nego deset godina ranije (331) i pet puta više (176) nego 2001., ali sve u svemu ništa. Osamdesete obljetnice Drugog zasjedanja AVNOJ-a, na kojem su u Jajcu udareni temelji Titove Jugoslavije, a koja pada baš ovih dana, nitko se u Hrvatskoj nije ni sjetio.

Mesićeva monografija pod naslovom ‘Progon i nacionalno buđenje’ na šokantan način razotkriva kako se negativno nasljeđe Jugoslavije ugrađivalo u današnju Hrvatsku. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Ali Jugoslavija se u Hrvatsku vraća kao legitimna tema, koju je moguće analizirati i debatirati bez povišenih emocija, gotovo racionalno. Više je razloga za taj „comeback“. Prvo, tridesetak godina od upokojenja Jugoslavije klatno se počelo kretati u drugu stranu. Odnos prema bivšoj državi s vremenom se objektivizira i normalizira. Hrvatska je svoj identitet devedesetih formirala i konsolidirala na revolucionaran način, nasuprot Jugoslaviji, generalnim suprotstavljanjem svemu što je dotadašnja država predstavljala. Na ovom mjestu već spominjani danski povjesničar Christian A. Nielsen, pisac intrigantnih knjiga o raspadu i ratovima na prostoru Jugoslavije, tvrdi da je takva apsolutna negacija svake jugo-ostavštine imala političku funkciju. Podsjećajući da su mnoge države tijekom povijesti propadale, što ne znači da su cijelo vrijeme svog postojanja bile loše, Nielsen sotoniziranje Jugoslavije, pa i strašni rat devedesetih, vidi kao operaciju svojevrsne lobotomije. Izbacivanje Jugoslavije iz svijesti ljudi kako bi se pojačao vlastiti nacionalizam kao sredstvo uspostavljanja i ojačavanja novog nejugoslavenskog ili antijugoslavenskog identiteta. Tridesetak godina kasnije Hrvatska, kao članica zapadnih saveza, potpuno integrirana u europski institucionalni okvir, više nema potrebu samu sebe definirati negativno, poricanjem vlastite prošlosti i ratovanjem s fantomom bivše države.

Promjena odnosa

To ne znači da odnos prema Jugoslaviji postaje afirmativan. Ali više nije ni jednoznačno ukalupljen. Proljetos je dugogodišnja profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Mirjana Kasapović u svom vrlo zapaženom tekstu ustvrdila da je Jugoslavija bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja dvaput nastala i dvaput se raspala u morima krvi svojih građana, piše Kasapović. Spominjanje postjugoslavenstva istaknuta politologinja smatra ideološkim konstruktom kojim se nepostojećom državom želi operirati kao da je politička, kulturna ili društvena činjenica, dok se države nastale raspadom Jugoslavije dekonstruiraju, denunciraju i demoniziraju. Desnica je stavovima profesorice Kasapović pokazala veliko zadovoljstvo, obradovana jer je „jedna ljevičarka konačno progledala“.

Nasuprot tumačenju da je Jugoslavija bila negacija hrvatskog interesa i identiteta, ugledni novinar Jurica Pavičić tvrdi da je Hrvatska izvukla najveću dobit iz Jugoslavije jer se u njenom sastavu „nacionalno integrirala, teritorijalno ujedinila i izvukla iz položaja kolonijalno podložne zemlje“. Hrvatska je u vremenu Jugoslavije, objašnjava, prvi put prestala biti pasivni dominion, „afrička“ kolonija za ekstrakciju resursa. Postala je tehnološki, industrijski i trgovački lider. Doživjela je frapantan modernizacijski skok tijekom kojeg se od 90 posto seljačke zemlje pretvorila u naciju kadru proizvesti radio, TV, plastičnu masu, hidrocentralu, računalo, nuklearnu energiju. Jugoslavija je jedino razdoblje hrvatske povijesti, navodi Pavičić, u kojem je hrvatska kultura bila svjetski relevantna. Njegova vrlo uravnotežena analiza zaključuje da su veliki prosvjetiteljski i modernizatorski kapaciteti Jugoslavije išli pod ruku s velikom represijom, teškim kršenjima ljudskih prava te grotesknim, operetnim kultom Titove ličnosti.

Drugo, Jugoslavija doživljava neku vrstu tihe rehabilitacije usporedo s jačanjem svijesti da se današnja Hrvatska snažno naslanja na nasljeđe prethodnice. Pozitivno kao i ono negativno. Hrvatska država iznijela je iz Jugoslavije svoje granice i svoje Ustavom garantirano pravo na samoodređenje i samostalnost. Zato Rašeta primjećuje da bi hrvatski narod Tita morao nazivati Ocem domovine zbog njegovih državotvornih zasluga. Iz bivše je države Hrvatska ponijela i svoju razvijenost, po čemu je devedesetih bila u vrhu tranzicijskih zemalja. Inozemni analitičari, više od domaćih, otkrivaju i hvale neke pozitivne aspekte života u Jugoslaviji – poput masovnog obrazovanja i javnog zdravstva, prava radnika, socijalne sigurnosti – koje i u nekim naprednim zapadnim zemljama tek počinju usvajati.

Žal za standardom

Po svijetu se dive partizanskim spomenicima od kojih su mnogi ovdje devedesetih porušeni. Jugoslavija je sa svojom arhitekturom prije nekoliko godina uskrsnula i na jednoj od najprestižnijih adresa svjetske umjetnosti, u njujorškoj MoMA-i. Split 3 i Novi Beograd, Haludovo i hoteli u Župi dubrovačkoj, spomenik na Petrovoj gori i stadion na Poljudu, jugoslavenski paviljon na Svjetskom sajmu u Bruxellesu velikog Vjenceslava Richtera i vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu, sve biseri graditeljstva iz vremena socijalizma. Potom se i domaći autori, poput televizijske serije „Betonski spavači“, trenutno u trećoj sezoni prikazivanja, počinju baviti divot zdanjima nastalim u 45 godina postojanja bivše države. Nedavna virtualna obnova veličanstvenog spomenika antifašizmu u Kamenskoj na obroncima Papuka, grandiozna apstrakcija Vojina Bakića, također je djelovala kao otkriće bolje prošlosti.

S druge strane, brojna svjedočenja, a sada i Mesićeva monografija pod naslovom „Progon i nacionalno buđenje“, na šokantan način razotkrivaju kako se negativno nasljeđe Jugoslavije ugrađivalo u današnju Hrvatsku. Bivši predsjednik Hrvatske, prvi nakon Tuđmana, detaljno se u svojoj knjizi bavi ulogom jugoslavenskih tajnih službi, Udbe i SDS-a, u prekretničkim devedesetima. Nije prvi koji to spominje, ali on vozi bez kočnica, lupa u glavu. Po njemu, obavještajni se aparat jugoslavenske države jako uključio u formiranje HDZ-a. Tako je Opći sabor HDZ-a poslužio kako bi se značajan dio mreže Službe državne sigurnosti u inozemstvu, pod maskom navodnih velikih domoljuba i Hrvatina, legalno vratio u zemlju i integrirao u novoformiranu stranku, koja će uskoro preuzeti vlast u Hrvatskoj. Mesić otkriva i neke vrlo intrigantne s Udbom povezane detalje iz biografija ljudi koji slove kao ikone hrvatstva, poput Brune Bušića ili Gojka Šuška. Za Tuđmanova ministra obrane Šuška tvrdi da nije bio nikakav ekstremni emigrant kakvim se predstavljao, nego je funkcionirao kao provokator koji druge nagovara na mahanje ustaškim zastavama. Politička ljevica u Hrvatskoj je devedesetih jako stradala, ali se, izgleda, dobar dio tajne policije uz novu vlast samo prekopčao.

Treće, omekšavanje odnosa prema Jugoslaviji dobrim je dijelom i izraz implicitnog nezadovoljstva današnjom Hrvatskom. Nije riječ o nostalgiji prema državi, nego o žalovanju za nekim u ono vrijeme standardnim vrijednostima. Prije svega za socijalnom sigurnošću. Hrvatska nije uspjela ostvariti ono što se od nje očekivalo. Ekonomski su pokazatelji ispod njenih objektivnih mogućnosti. Razvojni se potencijali ne koriste. Mnogi se osjećaju zakinuto i potlačeno. Poseban je problem sveprisutan osjećaj goleme socijalne nepravde. Nepravedna država najteže se podnosi. Ozbiljna većina ljudi u ovoj zemlji smatra se prevarenima i pokradenima. Dok je službena politika ocrnjivala Jugoslaviju, politička elita sa svojim klijentima grabila je sve što je iz bivše države naslijeđeno. Prvo lopovska privatizacija, zatim divljačka korupcija. Hrvatska je danas duboko podijeljena zemlja, na masovne gubitnike tranzicije i HDZ-ovu predatorsku manjinu. Jačanje sentimenata prema Jugoslaviji jako je povezano s osjećajem da je hrvatska država iznevjerila.