Hrvatska nije Njemačka da bi se zbog dramatičnog pogoršavanja socijalne situacije morala brinuti. Niti je uvijek slavljenički egzaltirani hrvatski premijer neveseli njemački kancelar koji zabrinuto gleda u budućnost. Za razliku od Njemačke, koja je ušla u recesiju, hrvatski BDP još raste. Skromno, ali u uvjetima gospodarskog malaksavanja Europe svaki se plus čini velikim ko kuća. Za razliku od kancelara Scholza, koji pad standarda u svojoj državi, sa sumornom perspektivom da se situacija neće brzo promijeniti, proglašava „povijesnim izazovom za Njemačku“, premijer Plenković ne prestaje prštati od optimizma dok hrvatsku javnost na dnevnoj bazi pokušava kapacitirati pričom o neviđenim uspjesima svoje vlasti, s posebnim naglaskom na povećanje plaća i mirovina. Reklo bi se da Hrvatska cvjeta, dok Njemačka tone u depresiju.

Narcis u Banskim dvorima pobrinuo se da je vazda okružen debelim bedemom ljubavi. Premda je svojom samohvalom već svima dosadio pa će se čak i u njegovoj Vladi naći pokoji kritički šapat koji ide od uha do uha. Nadglasava ih, još uvijek, forsirano zborno pjevanje fraza o njegovim fantastičnim rezultatima. U koje su prošloga tjedna osim premijerove svite, članova kabineta i pripadnika HDZ-a, uključeni i visoki gosti iz Bruxellesa. Između nebuloza izvjesne, široj javnosti dosad nepoznate, dubrovačke vijećnice i bombastičnih lauda predsjednice Europskog parlamenta nema neke ozbiljne razlike. Prva je somnambulno vezla o tome kako HDZ prekonoć, valjda u trećoj smjeni, rješava probleme države. Jedno smo se jutro, veli, probudili i problemi više ne postoje. Zahvaljujući sverješavajućoj vlasti. Politička alkemija, o kojoj je govorila šefica Europskog parlamenta Roberta Metsola, razlikuje se samo po trajanju. Hrvatska je, reći će gošća, u deset godina, koliko je članica Europske unije, postigla nevjerojatan uspjeh. Promijenila je tijek povijesti, svoje povijesti i povijesti Europe. Svoga domaćina, premijera Plenkovića, Metsola će počastiti usporedbom s nogometnim genijem. „Vaša prepoznatljiva crveno-bijela šahovnica – bilo da je nosi Luka Modrić ili njome maše Andrej Plenković – postala je simbol za sve Europljane.“ Hrvatski će se premijer, skroman kakav već jest, spremno pridružiti pohvalama na vlastiti račun. Tvrdit će da se Hrvatska pod njegovom vlašću potpuno transformirala, dičit će se kako „imamo međunarodni ugled i respekt i naš se glas uvažava“.

Ali kad se bajke o spektakularnim postignućima malo razgrnu, slika se mijenja. Plenkovićeva Hrvatska ne izgleda baš bajno. Životni je standard za trećinu niži od prosjeka EU-a. Polovica zaposlenih, oko 780 tisuća, prima plaću manju od 800 eura. Prema recentnim podacima Eurostata, prosječna je EU-cijena radnog sata lani bila skoro 25 eura, hrvatska 14 eura. Da o prosječnim plaćama od skoro 2700 eura u recesijom zahvaćenoj i dešperatnoj Njemačkoj ne govorimo. S mirovinama još je gora situacija. Premda će premijer Plenković talambasati o njihovom višekratnom povećanju, za njegova je mandata udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći pao s 43 na 35 posto. Što je rekordno nisko, ne samo u EU-u nego i u odnosu na susjedne zemlje regije. A obećanja su bila da će do kraja mandata udio mirovina u plaćama narasti na barem pedeset posto.

Socijalno nezadovoljstvo

Istodobno, inflacija divlja. Dok u plaćama značajno zaostaje, Hrvatska po troškovima života ubrzano hvata korak s bogatijim zemljama Europe. Hrana rapidno poskupljuje, cijene su lani prešle prosjek EU-a. Cijene nekretnina također galopiraju. Prema Eurostatu, lani su u Hrvatskoj stambeni kvadrati poskupjeli gotovo šest puta više nego u Europskoj uniji. Kupovina stana postaje nepriuštiva čak i dobrostojećim obiteljima. Sumorni niz zaključimo podatkom da 60 posto Hrvata ne može platiti ni minimalan odmor na Jadranu. Ali plaćaju visoke, turizmu prilagođene potrošačke cijene u državi.

Narastajuće socijalno nezadovoljstvo premijer Plenković pokušava sanirati povećavanjem plaća pojedinim državnim službama i radnim skupinama. Uglavnom voluntaristički, bez nekog vidljivog sustava. Štrajku sudskih službenika, koji je ušao već u treći tjedan, ne popušta. Premda ga predsjednik Vrhovnog suda Dobronić u, čini se, vrlo dramatičnom pismu upozorava da njihove niske plaće ugrožavaju normalno funkcioniranje sudske vlasti te pravosuđu prijete rasulom. Ni na najavljeno organiziranje umirovljeničkih prosvjeda u Vladi još ne reagiraju. Ali nedavno preko inozemnih medija provaljena afera o pritiscima na mirovinske fondove kako bi se opet spašavalo nekadašnji Agrokor, danas Fortenovu, govori da bi premijer i u taj bazen rado zagrabio. Plenkovićeva vlada, piše Financial Times, stiskala je njemačku osiguravajuću kuću Allianz, čak je prijeteći regulativnim mjerama pokušala promijeniti odluku njihova ovdašnjeg mirovinskog fonda da u kupovini udjela Sberbanka u Fortenovi neće sudjelovati. U Vladi skandal demantiraju. Tvrde da je riječ o potpuno neosnovanim i neistinitim medijskim spekulacijama. Ali Andrej Plenković javno je zavrtao ruku Allianzu, otvoreno najavljujući da će morati objasniti svoje povlačenje iz navodno već dogovorene transakcije. Zanemarimo li ovom prilikom nikad razjašnjenu epizodu Borg, njegova zainteresiranost da pomogne jednoj velikoj kompaniji na klimavim nogama nije upitna. Problematična je njegova sklonost da se pritom igra s rizicima na tuđi račun. Nedopustivo je da jednu privatnu firmu pokušava spašavati operacijom u kojoj bi interesi i pare hrvatskih umirovljenika mogli stradati.

Hrvatska na stupu srama

Hrvatska je država s duboko usađenim osjećajem socijalne nepravde. Usađenim još devedesetih, pljačkaškom privatizacijom koja je naslijeđeno društveno bogatstvo kanalizirala odabranicima političke vlasti, dok je ostatak nacije ostao praznih ruku, pauperiziran. U svoja dva premijerska mandata Andrej Plenković toksični ugriz tog socijalnog raskola, zločina uklesanog u temelje države, nije uspio sanirati, pa ni smanjiti. Prošloga tjedna nove informacije o Bandićevoj bandi, bandi pokojnog zagrebačkog gradonačelnika, samo su potvrdile da je stari model otimačine, svojedobno poznat kao Rojsov zakon „Tko je jamio, jamio je“, još uvijek u punoj funkciji. Dvije godine nakon Bandićeve smrti USKOK je podigao optužnicu za korupciju protiv njegova nekadašnjeg vozača i jednog prijatelja, svojedobno nazvanog „kraljem Adventa“. Ali mitom zgrnute pare gradonačelnikovi nasljednici ne moraju vratiti. Ni dvojica optuženih neće trpjeti veću štetu. Već su se navodno nagodili da državi vrate neku siću. Manju od iznosa koji svaki od njih svakoga tjedna ubere od iznajmljivanja vlastitih raskošnih vila u Istri. Nije izravno povezano s tim slučajem, ali Hrvatska je prošlog tjedna, ne slučajno, dospjela na stup srama. Stavljena je na listu zemalja pod posebnim nadzorom zbog pranja novca. Jedina od svih članica Europske unije. Premijer se o tom značajnom uspjehu svoje vlasti, koliko znamo, nije očitovao.

Plenkovićeva Hrvatska ne izgleda baš bajno. Životni je standard za trećinu niži od prosjeka EU-a. Polovica zaposlenih, oko 780 tisuća, prima plaću manju od 800 eura. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Možda paradoksalno, ali jedna ispravna odluka Andreja Plenkovića otkriva razloge generalnog podbačaja njegove Vlade u vođenju države. Tri godine nakon potresa u Zagrebu i na Baniji ministar Branko Bačić, treći ministar obnove po redu, uspio je utrošiti europska sredstva namijenjena postpotresnoj obnovi. Čini se kao da je napravio nemoguće, brojna su gradilišta otvorena, niču nove kuće i javni objekti. Nije Bačić nikakav čarobnjak ni poseban genijalac, samo je vrijedno, skoro udarnički radio svoj posao. Što znači da se može, pod uvjetom da obnovu vode pravi ljudi. Njegovi su rezultati živi dokaz da banijska sirotinja nije tri zime morala provesti po ledenim kontejnerima. Samo da je premijer bolje i odgovornije birao svoju ekipu. A to onda otvara pitanje o cijeni njegovih kadrovskih promašaja, ne samo u obnovi nego i u drugim šepajućim resorima, pa i kompletno u Vladi.

Kriminalni nemar

Nejasnim jedino ostaje što je razlog katastrofalne kadrovske politike, koja je mnogo štete napravila Hrvatskoj. Je li premijer vođen nebrigom za probleme ljudi, indolentan čak i kad su oni jako postradali, ili je ciljano tempirao obnovu što bliže izborima kako bi mogao utjecati na njihove rezultate. Jesu li nesposobni ministri posljedica kriminalnog nemara Andreja Plenkovića za posao koji bi njegova vlada trebala obaviti ili je obnova morala čekati predizbornu godinu kako bi mu rejting među biračima mogla napumpati. Teško je reći koja je od te dvije solucije poraznija.