Odbit ćemo oporbenu inicijativu za opoziv ministra Horvata, samouvjereno objavljuje Andrej Plenković, dodajući da je njegova većina u tom stavu snažna kao da ima 151 zastupnika. Odnosno kao da su svi zastupnici u Saboru njegovi.

Premijer ima većinu u parlamentu, ali njegova je odluka u ovom slučaju posve neracionalna. Bit će jako zanimljivo čuti kako će u sabornici osobno braniti ministra odgovornog za katastrofalan debakl postpotresne obnove. Pametan bi se šef vlade distancirao od nesposobnog ministra, ne bi njegov fijasko preuzimao na vlastita pleća. Pogotovo bi se čuvao otrcanih fraza kako u Hrvatskoj „postoje oni koji rade i oni koji opstruiraju“. Za ministra je Horvata, naime, vrlo teško reći da radi. Posvuda ga ima, ali da je nešto zaista i uradio, to još nitko nije uspio vidjeti. Plenkovićeva je kritika opozicije u ovom slučaju također posve promašena. Posao je opozicije upozoravati na greške i nesposobnost vlasti. Pogotovo ako je riječ o tako vitalnom problemu kao što je obnova potresom razrušene Banije i devastiranog Zagreba. Pokretanjem inicijative za smjenu ministra koji mnogo zuji ali meda ne daje, opozicija ne radi opstrukciju. Jasno da svojim glasovima ne može smijeniti Horvata, ali bi rasprava o rezultatima obnove neke stvari mogla učiniti jako vidljivim. Poput one da problem možda nije u jednom lošem ministru, nego u premijeru koji ga drži, nikakvim rezultatima unatoč.

Štetni ministar

Ni jedna vlast, reći će analitičari, neće svoje ministre smjenjivati na zahtjev opozicije. Ali ni jedna racionalna vlast neće držati ministra koji joj dokazano radi štetu. Svojom nesposobnošću da pokrene obnovu i svojom sposobnošću da pritom bude neviđeno arogantan, da postradalima i cijeloj javnosti gura prst u oko tvrdeći, najnoviji biser, da obnova ne kasni nego se samo ne odvija zadovoljavajućim tempom, ministar Horvat jako šteti i Vladi i premijeru Plenkoviću. Koalicijski su partneri najmanji problem. Dići će ruku za katastrofalnog ministra, ali s gvaljom u grlu. Pokazujući da ih ta odluka jako žulja, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog vlastite reputacije. Iskusni Čačić tako pere ruke lakonskom izjavom da je odluka o ministru u zoni premijerove odgovornosti. Pupovac poziva Horvata da sam odstupi. Neka, kaže, od šefa Vlade traži da ga oslobodi zadaće koju nije sposoban obaviti. Njihova podrška ne govori o čvrstoj, nego o truloj većini. Glas za Horvata ne učvršćuje vlast, nego je rastače. Glasat će kako je premijer odlučio, ali svjesni da sami sebi ne rade uslugu. Svjesni da ih Plenković bezobzirno troši, kao što su u prošlom mandatu cijenu svoje suradljivosti s njegovim toksičnim modelom vlasti platili potpuno uništeni HNS ili pokojni Bandić sa svojim žetončićima. Premda se neće izmaći, sigurno je da bi Čačić i Pupovac, kao i drugi HDZ-ovi partneri, mnogo spremnije sudjelovali u raspodjeli uspjeha, nego u obrani neuspjeha, kao što je u ovom slučaju riječ.

Andrej Plenković ne shvaća, izgleda, da se pitanje zapravo još nepokrenute obnove i sudbine ministra odgovornog za taj strašan debakl nikako ne može svesti tek na odnos vlasti i opozicije. Ne radi se ovdje samo o sukobu oporbe koja traži smjenu jednog ministra i vlasti koja ga brani. Ovdje je prije svega riječ o odnosu vlasti i javnosti. Vlade i građana koji su za nedavne posjete premijerove svite postradaloj Baniji glasnim prosvjedima i bačenom grudom jasno pokazali što misle o procesu obnove. S većinom kojom u Saboru raspolaže premijer može nadglasati opoziciju i odbaciti zahtjev o Horvatovoj smjeni. Ali što će s nezadovoljstvom svih onih koji već godinu ili dvije u kontejnerima, sada na ciči zimi, čekaju početak obnove?! Kako njihov glas misli stišati, kako pred njima kani obraniti svog nesposobnog ministra?

Plenković od kevlara

Čini se da Andrej Plenković zaista misli kako može sve što hoće, kao što je sam jednom prilikom tumačio. Uvjeren u vlastitu superiornost i nepoderivost. Kao da je od kevlara. Zapravo se drži kao da su on i njegova partija praktično nepobjedivi. Istina, HDZ je i dalje po snazi prva stranka, dvostruko jača od najbliže konkurencije. Ali koalicijski su mu kapaciteti jadni, nikakvi. Da su danas izbori, teško da bi mogao složiti većinu. Zbroj glasova ljevice, SDP + Možemo!, nešto je jači. Ali premijer voli forsirati priču o svojoj nadmoći, vjerojatno uljuljkan razmrvljenošću i pogubljenošću opozicije. Po onoj Tuđmanovoj: Evo, recite, tko umjesto mene?, u vlastitu je nezamjenjivost uvjeren jer nigdje na vidiku dostojnog rivala. Da nema zabadanja s Pantovčaka, njegova bi pozicija bila valjda faraonski nedodirljiva.

Tajnu HDZ-ove dugovječnosti na vlasti na ovom smo mjestu već više puta analizirali. U više od tri desetljeća, koliko s dva mandata prekida vlada Hrvatskom, HDZ je uspio da Ustavom uspostavljeni višestranački parlamentarizam faktički pretvori u jednostranačje. Hrvatska je danas jako slična svojoj prethodnici, onoj iz vremena bivše, nedemokratske države. Vladajuća je stranka sve, gospodar ne samo svih državnih institucija, nego i kompletnog društva. Od prvoga trenutka nakon preuzimanja vlasti devedesetih HDZ se ponašao kao vlasnik Hrvatske. Kao da je s pobjedom na izborima dobio i tapiju na državu, pa je stavio šapu na njene materijalne resurse i izvršio preraspodjelu društvene imovine. Stvorio svoje tajkune i novu elitu. Dok je sirotinja branila Hrvatsku, HDZ-ovi su baruni zgrtali. Uobičajilo se tako sisanje države, u privatizaciji i navika kriminalnog pljačkanja nacionalnog bogatstva.

Vladajuća se stranka sve do danas nastavlja mastiti, preko svog utjecaja na veliki dio hrvatske privrede. Ovladala je i svim nazovi nezavisnim institucijama, od Ustavnog suda, kojega predsjednik Milanović danas naziva HDZ-ovom kumovskom zadrugom, do Državnog odvjetništva, od kojega premijer javno naručuje istrage, pa i njihov ishod, ne krijući svoje nezadovoljstvo njihovim dosadašnjim rezultatima. Konkretno, nalazima tajnih službi i DORH-a o napadu na Banske dvore. Jedna stranka praktično okupira kompletnu državu i društvo. Postojeća je vlast trula, podrška joj se konstantno smanjuje, ali se i dalje drži u sedlu jer nema tko da je smijeni. U trideset godina HDZ se ukopao u ulozi hegemona. Uskočio je u cipele komunističke partije u bivšoj Jugoslaviji. Možda logično za vrijeme Franje Tuđmana, koji je ispod te kabanice izašao. Porazno za današnje šefove HDZ-a koji se ponašaju kao da je svevlast jedne stranke demokratski standard.

Bez alternative

Ali za klizanje Hrvatske u jednostranačje, u vlast jedne faktički nesmjenjive partije, nije kriv samo HDZ. Nije sva odgovornost na vladajućima i njihovoj agresivnoj gladi za kontrolom svega u državi. Danas bismo malo i o onima koji su Hrvatsku praktično izručili u HDZ-ove ruke. Mnogi su spremni reći da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Hrvatski je narod neobrazovan, prilično zapušten, pa je valjda logično da bira vlast koja nije sposobna ustrojiti civiliziranu državu ni pokrenuti obnovu nakon razornih potresa. Ali narod je zapravo prepušten HDZ-ovoj družbi. Umjesto da igra ulogu oštre opozicije i tako utječe na kvalitetu vlasti, SDP se, kao godinama najjača nehadezeovska stranka, konstantno skriva po mišjim rupama, propuštajući preuzeti svoj dio odgovornosti za oblikovanje Hrvatske. Ta se kukavička, kunktatorska linija može pratiti od devedesetih kada su šefovi te stranke, predsjednik Račan i bliski mu suradnik Tomac, šampanjcem nazdravljali HDZ-ovoj pobjedi na izborima, do današnjeg dana kada šef države, politički stasao u socijaldemokratskoj stranci, pokazuje znakove teškog desnila. Nije problem što je SDP otišao u opoziciju, problem je što nije iskovao alternativu HDZ-u.

Prije trideset godina ta se stranka izrijekom odrekla teškog nasljeđa komunizma, ali je s prljavom vodom bacila i dijete, propuštajući sačuvati neke vrijedne tekovine bivšeg vremena. Danski povjesničar Christian A. Nielsen, čija je intrigantna knjiga o raspadu Jugoslavije nedavno objavljena i u Hrvatskoj, kritički govori o prevratničkoj praksi potpunog nijekanja i odbacivanju čak i pozitivnog dijela prošlosti. „Moram reći da mi danas u Danskoj imamo neke stvari koje su u Jugoslaviji bile u 70-ima ili 80-ima, poput zdravstva, prava radnika, socijalne sigurnosti i slično. Zašto ste uništavali te stvari? Samo zato da dokažete da Jugoslavija u svemu nije valjala?“ pita Nielsen. Povijesna se neodgovornost hrvatske ljevice danas vidi u njenoj nesposobnosti distanciranja od predsjednika Milanovića. Kao šef SDP-a svoju je stranku ispraznio od političkih ideja i posadio sjeme sukoba, koji se godinama nakon njega s kobnim učinkom nastavljaju perpetuirati; kao šef države desničarsku je retoriku učinio dijelom mainstreama, sužavajući prostor SDP-u koji se, nesposoban za vlastitu političku emancipaciju, smežurao kao šaka jada.

Jadnom stanju hrvatskog naroda jako je kumovala i njena intelektualna elita, uglavnom nacionalistička, staromodna i jako potkupljiva. Vlast je drži na kratkom lancu i egzistencijalno ucjenjuje ili plaća da bude nevidljiva. Nekad utjecajne kulturne institucije, rasadišta slobodarskog i prosvjetiteljskog duha, danas su uglavnom eutanazirane. Navodni cvijet hrvatske pameti, današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, uporno se bavi kajgodarijama. Matica Hrvatska kao da ne postoji. Zagrebačko sveučilište, najstarija univerza u Hrvata, pretvoreno je u hahariju jednog kvarnog rektora i njegove družbe. Dok najproduktivniji i najprogresivniji dio nacije masovno odlazi. U zadnjih pet-šest godina Hrvatsku je napustilo deset posto ukupnog stanovništva, i to probranoga, u najboljoj radnoj dobi, s najboljim kvalifikacijama. Odlaze mladi i obrazovani, pa se tako udio onih koji su zadovoljni postojećim stanjem u Hrvatskoj povećava. Normalno da je narod zapušten i zaglupljen. Normalno da se opljačkan, pauperiziran i obezglavljen spotiče. Valjda je onda normalno da glasa za HDZ. Ne kao nekad, ali na tridesetak posto u toj stranci i dalje mogu računati. Dovoljno da se vlast skrpa, a Hrvatska iz čemernog statusa quo nikad ne pomakne. Zato je na lanjskim izborima HDZ na Baniji dobio više nego dvotrećinsku većinu glasova. I opet će, vrlo vjerojatno. Bez obzira na skandalozno nesposobnog ministra Horvata i Plenkovićevu nepostojeću obnovu.