Mostovci nisu uspjeli zaustaviti zakon, ali svojim su maratonom onemogućili da ga HDZ promijeni na brzaka i neprimijećeno, daleko od fokusa javnosti. Demonstrirajući mogućnosti legitimne parlamentarne borbe, svojim su kolegama u opoziciji održali lekciju. Most je svojim fajtom napravio sjajan ulaz u vlastitu izbornu kampanju

U posljednjem trenu, dok se predsjednica države već hvatala nalivpera da potpiše raspisivanje izbora za Europski parlament, premijer je kroz Sabor uspio progurati promjene zakona koje će mu omogućiti potpunu dominaciju u predstojećoj kampanji. Dosadašnji maksimalni iznos koji stranke smiju potrošiti za izbore gotovo je utrostručen, s milijun i pol granica je sada pomaknuta na četiri milijuna kuna, a podignut je i limit stranačkim sponzorima, srezan 2011. u jeku afere Fimi media. Generalno, kako konstatira Gong, promjene signaliziraju povratak u doba Ive Sanadera.

Posve je jasno da novi Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe pogoduje strankama koje raspolažu priličnom količinom milijuna. A to je u ovom trenutku samo HDZ. Andrej Plenković, kako se običava hvaliti, uspješno je financijski konsolidirao svoju stranku i doveo je, trenutno, do plusa od 16 milijuna kuna. Očekuje se da će vladajući povećati i naknade koje slijede nakon osvajanja parlamentarnih mjesta u Bruxellesu. Na izborima 2013. svaki je mandat vrijedio 250 tisuća kuna, da bi u vrijeme premijera Zorana Milanovića taj iznos – koji se strankama slijeva iz državnog proračuna – bio smanjen na samo 43 tisuće, što HDZ smatra daleko nedovoljnim. Ali koliko kane povećati tarifu po svakom eurozastupniku, to se još ne zna.

BERNARDIĆEVA NAKNADNA MUDROST

Bildanje izbornih troškova premijer Plenković argumentira navodnim potrebama kampanje. Kao cilj ističe povećavanje njene vidljivosti. Bitno mu je, kaže, da ih javnost vidi i čuje. Promjenu zakona predstavlja kao „odgovoran potez europski orijentirane Vlade, za razliku od onih koji su protiv toga i kojima su sadržaj Europe i europski smjer Hrvatske zadnja stvar za koju se zalažu“. Premijer sebe i svoju stranku voli predstavljati kao jedine ili najveće zastupnike europskih vrijednosti, što, naravno, ne odgovara istini. Njegova se kritika u ovom slučaju prije svega odnosi na Most, koji je u Saboru kod nas dosad još neviđenom akcijom pokušao opstruirati, odnosno odgoditi, donošenje i stavljanje u funkciju spornog zakona.

Malobrojna ekipa Bože Petrova uspjela je podnošenjem rekordnih 888 amandmana maksimalno produžiti parlamentarnu raspravu. U kompletnom su sastavu u gotovo pustoj sabornici proveli četrdesetak sati bez prekida. Nisu uspjeli zaustaviti zakon, ali svojim su maratonom onemogućili da ga HDZ promijeni na brzaka i neprimijećeno, daleko od fokusa javnosti. Demonstrirajući mogućnosti legitimne parlamentarne borbe, svojim su kolegama u opoziciji održali lekciju. Dok su se oni cijele noći hrvali s vlašću, SDP-ovi su sabornici doma spavali, da bi Davor Bernardić naknadno retorički mudrovao o tome kako promjena zakona HDZ-u služi za legaliziranje crnih fondova. Na koncu, Most je svojim fajtom napravio sjajan ulaz u vlastitu izbornu kampanju. Marketing kakav se novcem ne može platiti. Njihov pitbullovski ugriz premijer je pokušao diskvalificirati tvrdnjama o superiornosti vlastite partije. Ovo što mi radimo, rekao je, racionalno je i razumno, a ovo što rade drugi, konkretno oporbeni Most, po njemu je, doslovce, „besmisleno, banalno, nepotrebno, krivo, loše i protiv interesa građana“.

BRZINSKA PRIMJENA ZAKONA

Što je, dakle, sporno u zakonu koji premijer proglašava racionalnim i razumnim, a njegovu kritiku kvalificira kao suprotnu interesima građana? Sporno je, ponajprije, kršenje pravila da se izborni zakoni ne mijenjaju godinu dana prije održavanja izbora. Ignoriranje tog načela suprotno je preporukama Venecijanske komisije, što bi premijer, koji se postavlja kao vrhovni autoritet za europske teme i standarde, morao znati i uvažavati. Sporno je zatim što zakon stupa na snagu odmah po objavljivanju, a ne, kako je uobičajeno, osam dana kasnije. Pravljenje izuzetka u ovom slučaju vjerojatno je suprotno dosad poznatim stavovima Ustavnog suda. Profesor na Fakultetu političkih nauka Goran Čular tvrdi da zakon nije samo sadržajno loš, nego će zbog načina i vremena u kojem se donosi štetno djelovati i na političku kulturu nacije. Svim kritikama usprkos, premijer je odlučio zanemariti uobičajenu proceduru pa će novi zakon biti primijenjen već na europskim izborima u svibnju.

Na kraju, sporno je i enormno povećanje mogućih rashoda za kampanju, kao i popuštanje stege u njenom financiranju. U HDZ-u tvrde da je cijelu zemlju i dijasporu nemoguće pokriti s dosad dopuštenih 1,5 milijuna kuna, koliko se inače na parlamentarnim izborima može potrošiti u svakoj od deset izbornih jedinica. Ali skok na četiri milijuna? Premijer će reći da se tako samo uklanja, po njemu, nevjerojatna anomalija da za predugu kampanju, 45 dana, stranke u Hrvatskoj raspolažu „s najmanje sredstava na razini EU-a uopće“, pa spominje Austriju u kojoj je limit navodno šest puta veći od hrvatskog. Ali takve su usporedbe na klimavim nogama. Po ekonomskoj snazi dvije su zemlje bitno različite. Austrijanaca je duplo više nego Hrvata, a usto su i nešto bogatiji. Prema podacima Eurostata, ukupni je GDP Austrije lani iznosio 386 milijardi eura, a Hrvatske samo 51 milijardu eura. Austrija je, dakle, gospodarski sedam do osam puta jača od Hrvatske. Kad bi vrijedila premijerova logika, kad bi se troškovi ovdašnjih političkih kampanja trebali ravnati po onima u bogatijim zemljama, onda bi kao posve legitimno slijedilo pitanje zašto njegova vlada ne pokuša uhvatiti korak s Austrijom i u nekim drugim stvarima, plaćama i mirovinama, primjerice.

Što brzinska, u osvit europskih izbora provedena promjena izbornih zakona govori Hrvatskoj? Kakvu su poruku Andrej Plenković, njegov HDZ i njegov kabinet poslali naciji? Svojim postupcima govore, prvo, o vlastitoj materijalnoj pohlepi, bezobzirnosti i neodgovornosti. Financiranje političkih stranaka u ovoj državi vezano je uz državni proračun. Nije vezano uz njihove rezultate. Čak ni uz ekonomske rezultate države. A proračun je u Hrvatskoj – kao što je dobro poznato – rastao i kad je sve drugo padalo. Dok su se radna mjesta gasila i gospodarstvo u krizi kolabiralo, politička klasa sisala je sve više. Stranke su zapravo zainteresirane da državni budžet buja, bez obzira na financijske kapacitete države i bez obzira na pogubne posljedice takvog ponašanja.

PROCVAT KORUPCIJE

Nakon što je ovih dana kreditni rejting Hrvatske napokon podignut za jedan stupanj, iz smeća na početnu investicijsku razinu, u Banskim dvorima euforično stvaraju dojam da su hrvatskoj državi osigurali neviđen ekonomski prosperitet. Ali ugledni ekonomist Velimir Šonje upozorava da je HDZ s osvajanjem boljeg rejtinga uspio samo u tome da Hrvatsku vrati tamo gdje je bila prije 22 godine, u 1997. kada je, tek izašla iz rata, prvi put zatražila i dobila kreditni rejting. „Stalno treba podsjećati na to da je svaki naš takozvani uspjeh tek potvrda fundamentalnog neuspjeha. Sve što pokazuje rast, smiješno je malo“, piše Šonje konstatirajući da Hrvatska s rejtingom BBB- i dalje stoji uvjerljivo najlošije od svih novih država članica iz srednje i istočne Europe, uz Rumunjsku. Ali premijer svejedno smatra da u izbornoj kampanji ima pravo trošiti pare kao da je, u najmanju ruku, austrijski kancelar.

Drugo, usvajanjem te implementacijom zakona na način koji odstupa od dosad uobičajenih procedura i uz šamaranje kritičara kao neeuropskih i nekompetentnih luzera, Andrej Plenković demonstrira autokratske sklonosti. Na te tendencije u njegovu ponašanju analitičari sve češće i sve otvorenije upozoravaju. Tako je, primjerice, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Ivan Koprić primijetio da na autoritarne ambicije upućuje i svojedobno raskidanje saveza s Mostom. „Ministri Mosta smijenjeni su na način koji odudara od naših ustavnih standarda“, izjavio je. Koprić antidemokratski otklon nalazi i u premijerovoj fokusiranosti na stabilnost. „Ultrastabilnost postoji u diktaturama, ne u demokracijama. Zagovarati stabilnost onako kako se to sada kod nas radi je antidemokratski.“

Andrej Plenković promijenio je zakon i olabavio limite u financiranju izborne kampanje ne samo zato što smatra da mu to pravo pripada, da može raditi što god hoće, nego i da bi medijski zagušio i potisnuo sve one koji se s financijskim mogućnostima HDZ-a ne mogu nositi. Nova pravila služe održavanju statusa quo. Preferiraju one koji su već u sedlu, eliminirajuće djeluju prema svima koji tek dolaze. Koji nisu nakačeni na državnu sisu i ne mogu računati na milijune poput etabliranih stranaka. Cilj je smanjiti ili otežati političku konkurenciju, a vladajućoj partiji osigurati povoljniju startnu poziciju. Takav bi potez mogao sugerirati rast straha. Strepi li premijer Plenković od Dalije Orešković ili nekog sličnog novog lica na političkoj sceni pa ih ovako pokušava suzbiti?

Autokracija ispod koje cvjeta korupcija, alarmiraju kritičari, uspoređujući aktualnog premijera s prethodnicima. Je li Andrej Plenković zaista novi Ivo Sanader? Osobno vrlo vjerojatno, koliko se dosad moglo vidjeti, nema njegovu kompulzivnu grabežnu crtu, ali skupina Borg neodoljivo podsjeća na nekadašnje fimimedije ili višestruko farbanje tunela. Samo to prije godinu dana postavljeni novi državni odvjetnik još nema petlje vidjeti. Kao što ni šef Vlade ne vidi problem u Mercedesima misteriozno parkiranima po dvorištima njegovih ministara ni kumama koje pijane bježe s mjesta prometne nesreće, dok policija ministra Božinovića gleda na drugu stranu. Gdje god da takneš, sadašnja je vlast trula gotovo kao i neke koje su srećom tempi pasati. Može li se to promijeniti rastrošnom medijskom ofenzivom, mogu li milijuni ulupani u stranačku kampanju to prekriti? I Sanader je osvajao izbore sve dok nije sam odstupio. Ali od njegova statusa uspješnog premijera ni kamen na kamenu više nije ostao.