Hrvatska će odlučiti želi li mene ili Davora Bernardića za premijera – tako Andrej Plenković stilizira predstojeće, možda nikad neizvjesnije parlamentarne izbore, pokušavajući ekstremno personalizirati kompletnu izbornu utakmicu. Po njemu, riječ je o izboru između onih koji znaju i onih koji ne znaju. Između onih – usta moja, hvalite me! – koji su „građanima osigurali zdravlje, radna mjesta i gospodarski rast“, kako predstavlja sebe, svoju Vladu i HDZ, i onih koji su im navodno potpuna suprotnost, pri čemu cijelu Restart koaliciju reducira na njenog prvog čovjeka, za kojega će uporno tvrditi da sam sebe diskvalificira, da nije sposoban voditi Hrvatsku i ne može biti premijer.

PLENKOVIĆ JE IZNEVJERIO ZAGREB

Izbor ipak nije tako jednostavan kako ga Andrej Plenković pokušava prikazati. Ali njegove su simplifikacije razumljive. Udara tamo gdje je konkurencija najslabija. A njeno je bolno mjesto upravo šef SDP-a, unatoč osobnoj, silno velikoj nepopularnosti, aspirant na funkciju budućeg premijera. Stvaranje dojma o vlastitoj superiornosti na temelju Bernardićeve inferiornosti nije baš neki podvig. Ako se premijer Plenković tako danas preporučuje biračima, onda su se kriteriji prilično nisko spustili. Imamo, dakle, izbor između lošeg i još goreg! S tim da ni pred takvim, nikakvim rivalom ne uspijeva ostvariti značajniju, čak ni bilo kakvu prednost. Nepunih mjesec dana pred izbore istraživanja pokazuju da su šanse HDZ-a i bloka okupljenog oko SDP-a izjednačene, pa će se pobjednik vrlo vjerojatno odlučivati u fotofinišu. Kako na pravo prvenstva u pokušaju sastavljanja vlade mogu računati oni koji dobiju barem jednog zastupnika više od konkurencije, SDP je uvezao sve koje je mogao. HDZ-ova je situacija nešto kompliciranija. Ne samo zbog odluke da će stranka na izborima solirati, nego i zato što ovoga puta neće biti poguranca s Pantovčaka, kakvim ih je bivša predsjednica države prilikom dodjele mandata znala počastiti.

Kad glanca vlastiti lik i djelo, predstavljajući samog sebe ne kao najboljeg, nego kao boljeg kandidata za premijera, Andrej Plenković zaboravlja na sitnu činjenicu da je on pročitana knjiga. A takve obično idu na policu ili u stari papir. Hrvatska s njim više nema dilema ni nagađanja. Zna što može očekivati. Vidjela je njegove kapacitete, obećanja i rezultate. Onih koji mogu biti zadovoljni njegovim prvim mandatom vrlo je malo. Čak ni birači HDZ-a neće za njega glasati s entuzijazmom. U izbore, po novi mandat, premijer Plenković ide s tri velika hendikepa.

Prvo, umjesto da kampanju vodi ovjenčan slavom pobjednika nad koronom, kakvim se sam proglasio, morat će se braniti od činjenice da je sa svojim partnerom Milanom Bandićem iznevjerio Zagreb. Interese potresom teško ranjenog grada podredio je vlastitim i stranačkim interesima. Važnije mu je bilo hitno organiziranje izbora nego donošenje zakona o obnovi. Nezahvalno je tražiti glasove onih prema kojima je pokazao potpunu nebrigu. Ta bi mu se izdaja na srpanjskim izborima mogla vratiti poput bumeranga. U glavnom gradu HDZ ne može ostvariti dobar rezultat. Bez obzira na to što je u pokušaju kontrole štete premijer sada otvorio prigodni rat plakatima s bandonačelnikom Zagreba pa se njihovo dosad skladno partnerstvo, na državnoj i gradskoj razini, pretvara u međusobno predizborno distanciranje i čerupanje. Neće pomoći kad premijer koji nije stigao donijeti zakon o pomoći porušenom Zagrebu, nađe vremena otići u Mostar, gdje će zagrljen s notornim Čovićem pjevati Hercegovini i hvaliti se poduplavanjem sredstava za projekte u BiH, na što mu svim mastima premazani jaran uzvraća da će se odužiti na izborima. Obojica posve jasni u poruci da HDZ državnim parama, sredstvima građana Hrvatske, kupuje glasove s one strane državne granice.

TAKTIKA IVE SANADERA

Drugo, Andreju Plenkoviću eksplodirale su pod nogama baš uoči izbora dvije nagazne mine u čijem je postavljanju i sam svojedobno sudjelovao. Snažno je prvo grunulo Nacionalovo otkriće da je premijer svoje obećanje o povratku Ine u hrvatske ruke pretvorio u predaju hrvatske nafte mađarskim rafinerijama, na štetu onih hrvatskih, koje se gase ili rade s polovičnim kapacitetima. Onda mu se zemlja otvorila pod nogama hapšenjem HDZ-ove Josipe Rimac i razvaljivanjem njene male zločinačke organizacije koja je državne poslove rutinski pretvarala u priliku za bezočnu korupciju. Afera vjetroelektrane ponovno je razotkrila hajdučki model HDZ-ova funkcioniranja. Pokazala svu bijedu njegove kadrovske politike – kako nekompetentni i nemoralni ljudi postaju članovi Vlade i kako se država podređuje suspektnim i kriminalnim interesima HDZ-ovih klijenata. Rečenica iz transkripata koji su procurili u javnost, a koja kaže „Sad kad bude puvalo, ti puniš džepove!“ mogla bi obilježiti današnji HDZ. Baš kao što je svojedobna Rojsova konstatacija „Tko je jamio, jamio je!“ pregnantno sublimirala HDZ-ovu privatizacijsku pljačku devedesetih, a višestruko „bojenje tunela“ markiralo sistemsku hobotnicu Ive Sanadera. Možda je razumljivo da premijer Plenković reagira nervozno, ali posve je neprimjereno i nedopustivo da svojim porukama Državnom odvjetništvu naručuje istrage, crtajući metu SDP-u na leđima.

Treća je Plenkovićeva teška muka formiranje konkurencije na desnici. Desničarska, u nekim aspektima i proustaška skupina oko Miroslava Škore treća je opcija u državi, s podrškom, prema najnovijim istraživanjima, koja je narasla na polovicu HDZ-ove: 26,6 za HDZ naspram 13,5 posto za Domovinski pokret. Da ih nema, HDZ bi sasvim sigurno bolje stajao. Otimaju mu birače, otkinuli su kompletan stranački vrh u simbolički silno važnom Vukovaru. U ratu na desnici Andrej Plenković pokušava koristiti taktiku Ive Sanadera, koji je svojedobno uništio HSP optužbom da je glas za njih glas za SDP. Po istom obrascu sada iz HDZ-a tvrde da je Škoro doveo Milanovića na Pantovčak, da opet radi za pobjedu ljevice. Nazivaju ga „komitetlijom“. Veliko je pitanje mogu li takvi napadi pomoći HDZ-u. Jer, pogledaj dom svoj, anđele! Kao da HDZ-om nisu vladali i ne vladaju ljudi također prilično ukorijenjeni u sustavu bivše države. Kao da predsjedničke izbore nisu izgubili zbog potpuno skandaloznog ponašanja svoje kandidatkinje, prije svega zbog njenog egzaltiranog intimiziranja i javnog padanja u zagrljaj s kompromitiranim i toksičnim Milanom Bandićem.

METUZALEMI OKO BERNARDIĆA

Hrvatska demokratska zajednica može se promijeniti i postati pristojna stranka samo u opoziciji. Premda socijaldemokrati tu šansu za sebe nisu iskoristili. Nikakav purgatorij ni proces transformacije nisu ni prošli ni pokrenuli. Zato će mnogi danas reći da je HDZ problem, ali ni SDP ne djeluje kao rješenje. Iz više razloga. Prvo, Davor Bernardić također nije nepoznanica. Teško ga je smatrati nositeljem nečega novoga u hrvatskoj politici. U Saboru se prvi put našao prije dvanaest godina. Ako se doima novijim političkim licem, to je tek zato što je kroz svoje zastupničke mandate prošao prilično neprimjetno. Ne ostavljajući traga. Vlastite mogućnosti pokazao je vodeći SDP-ovu organizaciju u Zagrebu. Učenik Milana Bandića, svojim socijalnim porijeklom prirodni ljevičar, kojemu se – nažalost – ni jedna politička izjava ili potez ne pamte. Osim nebuloza zbog kojih je postao predmetom opće sprdnje. Poput one da je Zagreb lijep po kiši ili slikanja s glavicom zelja dok je Agrokor pucao. Ili primitivnog spominjanja rektalnog alpinizma kojim je znao počastiti neke HDZ-ove korifeje, prostački diskurs unoseći u političku utakmicu. Ovih se dana uspoređuje s velikim Mahatmom Gandhijem. Svečano najavljuje da će voditi vladu koja će se „pamtiti za sva vremena“. Po čemu bi se mogao pamtiti? Po onome po čemu se pamte i njegove tri puta po četiri godine provedene u Saboru. Baš ni po čemu.

Drugo, Bernardić je u gabuli jer biračima obećava nešto što sa svojom koalicijom evidentno ne može isporučiti. Najavljuje „restart“, zato se tako i nazvao, tvrdi da će donijeti novi početak Hrvatskoj. Ali oko njega sve redom stara, metuzalem politička imena, uglavnom umorni, isluženi političari, ljudi na zalasku, bez novih ideja i energije. Nikakav se tu novi početak ne može vidjeti, samo perpetuiranje već viđenog, uvijek isti status quo. Smjena vlasti ne mora značiti promjenu političke supstance. Može značiti ostajanje u istom modu, bez bilo kakvog iskoraka, osim personalnog. SDP u protekle četiri godine, u Bernardićevu mandatu, nije uspio stvoriti ni jedno novo ime. Premda u svojim savjetima okuplja respektabilan broj vrsnih stručnjaka. Ali u prve ih redove ne puštaju. Jer vječni obnašatelji funkcija grozničavo čuvaju vlastite pozicije. U izbore idu s neznatno osvježenim starim SDP-ovim programom iz vremena Kukuriku koalicije. Možda im djeluje uščuvano jer nikada nije realiziran. Ekonomski stručnjaci tvrde da je neodrživ, da je ništa više od liste lijepih želja. Najavljuju veliko povećavanje plaća, mirovina i sličnih primanja, ali crveni alkemičari ne preciziraju odakle. Plagijat Plana 21 protiv izbornog programa iz radionice aferama kompromitiranog Plenkovićeva ministra. SDP-ov copy paste vs. fake HDZ-a. Nije baš neki izbor ni perspektiva.

ŽESTOKI RIVALI NA LJEVICI

Treća se SDP-ova nevolja tiče novosti da „partija“ prvi put više ne može računati na to da će za nju, makar i začepljena nosa, glasati sva nehadezeovska, lijeva Hrvatska. Baš poput HDZ-a, koji je dobio žestoke rivale na desnici, i ekipa s Iblera sada ima relevantnu konkurenciju u zelenoj ljevici okupljenoj oko stvarnog lidera opozicije u Zagrebu Tomislava Tomaševića. Za razliku od jako apšisanog SDP-a, riječ je o ekipi koja se ne stidi svojih ljevičarskih uvjerenja. Niti prakticira nagodbenjaštvo i ne kalkulira sa svojim opozicionarstvom. Njeni pripadnici nisu rasli po stranačkim kancelarijama, nego su svoj politički aktivizam trenirali na terenu, još od vremena otpora Bandićevu samovlasnom raspolaganju srcem Zagreba, od Varšavske nadalje. Otkako je šačica njihovih ljudi ušla u Zagrebačku skupštinu, gradonačelnik više mirno ne spava. Stalno su mu za vratom. Na skorim izborima ta će zeleno-crvena ljevica sigurno uzeti dio SDP-ovih birača i vrlo vjerojatno ide u Sabor. Očekuje se da će tamo uraditi isto što su napraviti i u Zagrebu. Što bi, uz još neke inovacije, već moglo predstavljati dobrodošlu promjenu. Jer bez angažirane, sposobne i oštre opozicije nema ni zdrave vlasti. Za trulo stanje u Hrvatskoj odgovornost nose kako vladajući HDZ tako i jednako kilavi SDP.