Kad tvrdi da u Hrvatskoj „nikakva izvanrednost nije na dnevnom redu“, hoće li Andrej Plenković reći da neizvanrednom, dakle redovitom, smatra situaciju u kojoj mu jedan ministar završava u Remetincu, a još se protiv nekoliko visokih dužnosnika, između ostalih i potpredsjednika Vlade, vodi istraga? Ili je takva konstelacija normalna samo za njegovu vladu? U pristojnim zemljama takve se stvari rješavaju ostavkama i izvanrednim izborima.

Na premijerovu žalost, situacija je u Hrvatskoj jako daleko od normalne. Uhićenje ministra Horvata presedanskog je karaktera. Hrvatska nije hapsila samo ministre, nego i svoje premijere, ali nikad dok su bili na vlasti. Sada prvi put iza rešetaka ide ministar koji je u funkciji. Usto ministar kojega je premijer prethodno gorljivo branio. Kao što brani sve svoje suradnike koje opozicija stavi na tapet. Čak i one koji ugrožavaju vitalne interese nacije. Kao što je Horvat svojom dokazanom nesposobnošću da pokrene postpotresnu obnovu naštetio Hrvatskoj. Da je samo htio poslušati glas javnosti, da je na vrijeme maknuo jednog katastrofalno potkapacitiranog ministra, premijer Plenković mogao je izbjeći strašnu blamažu u kojoj se našao.

Posljedice bahatosti

Ali nije, pa se sada mora nositi s posljedicama svoje bahatosti. Cijela Hrvatska ovih dana može pratiti kako njegovi ministri završavaju u reštu. Ispada da Horvat nije samo nesposoban, nego je i nedopustivo nepošten. Državno odvjetništvo sumnjiči ga za zlouporabu položaja i ovlasti. Dijelio je državne pare bez kriterija, „po babu i stričevima“, kako otkriva SMS korespondencija njegove bivše pomoćnice, prethodno uhićene u aferi Vjetroelektrane, kraci koje se od nekadašnje HDZ-ove moćnice Josipe Rimac granaju, evo, na sve strane. S Horvatom je u ovom ogranku šestoro osumnjičenih: ministar i njegova nekadašnja pomoćnica, Vladin potpredsjednik Milošević, koji nakon pucanja bruke svoj mandat stavlja na raspolaganje i vjerojatno mu već curi odjavna špica, zatim još jedan bivši ministar, jedan državni tajnik i ravnateljica jedne državne uprave. Da je bio spreman poslušati glas razuma pa se na vrijeme odrekao jednog štetočinskog ministra, da još do jučer nije arogantno grmio kako opozicija može dubiti na trepavicama, ali ga on neće smijeniti, premijer Plenković možda se ne bi ni našao u posve grbavoj situaciji da mu DORH kadrovira po kabinetu.

Horvat je prvi, ali možda nije i posljednji ministar koji će završiti u Remetincu. Aladrović je također na odlasku. U javnost cure informacije da bi i ministar Ćorić trebao spakirati torbu. Njegov ga je bivši pomoćnik Validžić navodno otkucao kao odgovornog za kriminalno, milijune kuna teško pogodovanje privatnim investitorima u aferi Vjetroelektrane. Dokazujući da je sve radio po Ćorićevom nalogu, Validžić je istražiteljima pokazao i njihovu prepisku e-mailovima. Istom su aferom dotaknuti još neki ministri, koji se, zasad, ne spominju u kriminalnom kontekstu. Ali iz svega proizlazi da neka ministarstva funkcioniraju kao stožeri korupcije. Da je izgrađena vrlo razgranata arhitektura lopovluka i kriminalnog transferiranja državnih para u privatne džepove. Da je grabež sustavan. Nije incidentan nego je redovit. Više pravilo nego izuzetak. Da ne spominjemo sada sve one Plenkovićeve odličnike koje je zbog imovinskih dubioza morao putem pobacati kroz prozor. Hapšenje ministra Horvata, možda prvi korak u rasplitanju sveprisutne, metastatske korupcije u strukturama vlasti, teško havarira Vladu premijera Plenkovića. Pitanje je tko je sljedeći. Tko će ostati? Kadrovska mu se piramida rapidno urušava.

Nepotrebna šteta

Valjda je jednako pogubno i ovih dana upriličeno teško samoranjavanje Andreja Plenkovića. Svojom zloćudnom konferencijom za medije sam je sebi napravio nepotrebnu i nepodnošljivu štetu. Prvo, Horvatovo hapšenje bez ikakvih je argumenata proglasio nekom vrstom sabotaže njegova navodno silno uspješnog tjedna. Insinuirajući da se DORH našao u službi nekih urotničkih scenarija, doveo je u pitanje vrijeme privođenja, tvrdio da tajming nije neutralan. Netko je imao motiv da to bude baš sada, rekao je, redajući svoje, kako će reći, spektakularne uspjehe: dolazak američkog nosača u splitsku luku, produženje roka za dosad neiskorištene milijarde iz europskih fondova za postpotresnu obnovu, Vladino usvajanje paketa antiinflatornih mjera… Usput rečeno, nema tu ničeg posebno spektakularnog. Primjerice, kupovanje vremena za trošenje europskih sredstava posljedica je teškog neuspjeha njegove vlasti, a ne neka njegova osobna pobjeda kojom bi se trebao hvaliti. Morao je moliti za dodatnu godinu jer njegova vlada u sada već skoro dvije godine od potresa u Zagrebu obnovu nije uspjela pokrenuti, pa su onda i pare ostale nepotrošene.

Drugo, Plenkovićeva je reakcija na Horvatovo uhićenje skandalozna i zbog njegova žestokog napada na DORH. Premijer je u više navrata zatražio javno očitovanje glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj Šipek o razlozima ministrova zatvaranja, ne propuštajući znakovito napomenuti da joj je HDZ nedavno produljio mandat. Moraju jako dobro argumentirati svoje postupke, moraju objasniti što je tako žurno da se uhiti ministra, govorio je. Upustio se čak i u špekulacije kako bi DORH-ova akcija mogla biti posljedica izjava predsjednika Milanovića: da su se istražitelji možda prepali kritike s Pantovčaka pa odlučili uhapsiti HDZ-ova ministra. Inzistirao je na „čvrstim dokazima“ te posve neprimjereno najavio da će glavnu državnu odvjetnicu i osobno nazvati. Lansirao je i posve originalnu tezu da bi „DORH morao brinuti o državnim interesima, da bi morao misliti kako ovakav potez može djelovati na političku situaciju“. Premijer zapravo traži da se progon kriminala podredi političkim interesima. Premda se DORH najbolje brine o državnim interesima pošteno obavljajući svoj posao, rigorozno čisteći zemlju od banditizma i korupcije.

Treće, nedopustivo je i sramotno Plenkovićevo bagateliziranje i minoriziranje razloga Horvatova hapšenja, odnosno djela koja mu se stavljaju na teret. Više je grijeha našao na DORH-u nego u ministrovim postupcima. Opasno relativizirajući korupciju, višemilijunski će iznos problematično podijeljenih poticaja nazvati „programima male vrijednosti“. Šef Vlade morao bi se izjasniti o tome koje iznose smatra vrijednim DORH-ova postupanja, a koliko bi se moglo ukrasti bez posljedica i progona. Koju količinu milijuna treba zamračiti da bi lopovluk postao problem. Premijerov pokušaj da se iz priče izađe kao da se ništa nije dogodilo također govori o teškom ignoriranju opasnosti utapanja Hrvatske u moru korupcije. Nema izvanrednosti, Vlada je, kaže Plenković, stabilna, razgovarao je s partnerima, svi su i dalje uz njega, izbora neće biti.

Pošteno rješenje

Nikome u Hrvatskoj trenutno ne odgovaraju izbori, ni HDZ-u, ni njegovim zbrda-zdola partnerima koji se izbora panično boje jer im, izvjesno je, nose potpuni potop, ni opoziciji koja ih priziva. Ali izbori su jedino pošteno rješenje. Plenkovićeva je vlada trajno oštećena. Teško je vidjeti kako bi efikasno mogla upravljati zemljom. Ni dosad se u tome nije baš iskazala, nakon slučaja Horvat još će više potresena mljeti u prazno. Sigurno neće postati funkcionalnija. Fatalno je stradao i legitimitet vlasti. Plenković je, vidimo, dopustio da se kraci podivljale kriminalne hobotnice probiju do samih vrhova države. Njegove se legije raspadaju, i same do kosti izjedene korupcijom. Zato nikakvo preslagivanje unutar istog kruga, s istim izbornicima i istim bazenom kadrova, nikakvo krpanje ni politički inženjering ništa ne znače. Samo produžavaju političko i moralno bauljanje i truljenje. Prekasno je za rekonstrukciju Vlade. To je moglo biti rješenje dok stvari nisu otišle predaleko.

Kad vlast postane crvotočna, kako se to u Hrvatskoj dogodilo, bez kapaciteta za bilo kakvu ozbiljnu promjenu, kakvom se duboko kompromitirana Plenkovićeva kamarila pokazuje, onda je jedini izlaz da se mandat vrati narodu na odluku. Sve drugo je silovanje demokracije. Možda i u tom slučaju HDZ opet pobijedi, možda je Andrej Plenković zaista najbolje što Hrvatska trenutno ima, možda osvoji novi mandat, s pravom da ponovno formira vladu, ali o tome više ne mogu odlučivati Pupovac, Čačić i Hrebak. Pogotovo o tome neće odlučivati njegovi pajaci, poput konfabulacijama sklone ministrice Obuljen Koržinek, koja će ovih dana bezočno bajati kako ljudi trebaju biti sretni što je HDZ na vlasti, jer „mi smo pokazali da na probleme brzo i učinkovito reagiramo“. Sada odgovornost odluke o tome kako izaći iz katastrofalne situacije u koju je Andrej Plenković doveo Hrvatsku, pripada isključivo narodu.

Izbori su nužni i kako korupcija ne bi ostala politički nekažnjena. Ako HDZ-ova vlada može nastaviti vladati zemljom i unatoč Horvatu, unatoč tome što joj ministri sada već u snopovima otpadaju zbog mutnih i kriminalnih poslova, onda se ta spirala lopovluka nikada neće zaustaviti. Ako će premijer Plenković svoje, zbog kriminala u Remetinec pospremljene suradnike moći otresti kao zrnce prašine sa svog revera, a da kao faktički najmoćniji čovjek vlasti sam ne trpi posljedice, onda propadanju Hrvatske još nema kraja.

Nedopustivo je i sramotno Plenkovićevo bagateliziranje i minoriziranje razloga Horvatova hapšenja, odnosno djela koja mu se stavljaju na teret. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL