Andrej Plenković nije se uspio udjenuti u visoke briselske strukture, ali je uspio rekonstruirati svoju Vladu. Da, samo da ga je htjelo, hrvatski bi premijer nezavršena posla napustio sadašnju funkciju i zbrisao u Europu. O njegovim pokušajima da se prekobicne iz Hrvatske na neku od važnih pozicija u vrhu Europske unije HDZ-ovi birači i domaća javnost saznat će naknadno, na kapaljku. Tako Njemica Ska Keller, zastupnica i spitzenkandidatkinja Zelenih, u intervjuu Nacionalu tvrdi da je Plenković, kao glavni pregovarač Europskih pučana, u razgovorima o mogućoj kadrovskoj arhitekturi europskih institucija radio za sebe. „On možda nije bio toliko vidljiv, ali ono što mi se učinilo doista iznenađujuće jest da je on vlastito ime stavio na listu“, kaže Keller. Po njoj, takvo ponašanje – „da ljudi pregovaraju u vlastito ime“ – prilično je šokantno i potpuno neprihvatljivo. Kako nije uspio isposlovati vlastiti transfer u Europu, hrvatski se premijer morao vratiti doma i zagaziti u rekonstrukciju Vlade. Vlastiti je kabinet jako prerovao, mijenjajući skoro trećinu ministara. Šest je otpisanih iskrcao, šest novih doveo, jednoga je zarotirao. Plus novi potpredsjednici Vlade. Obimom promjena nadmašio je sva dosad u nas viđena preslagivanja. Hrvatska je faktički dobila novu, treću po redu Plenkovićevu vladu. Uz samo jedne izbore. Unatoč radikalnim pretumbacijama u vladajućoj koaliciji i ministarskom postavu, onda kada se razilazio s Mostom i sada, premijer nije smatrao potrebnim da u međuvremenu svoj mandat provjeri na izborima.

Brkić opet procvjetao

Ali, što nakon rekonstrukcije? Andrej Plenković smatra da će se njegova ekipa stabilizirati, oslobođena tereta teških afera koje smrde na korupciju. Činjenica da je skoro četvrtina ministara uhvaćena u imovinskim makinacijama za svaku bi vladu predstavljala golem izazov. Otpuštanje ljudi čijim se nekretninskim poslovima morao početi baviti i Uskok bilo je nužnost, a ne stvar velike pameti, morala ili principa. Vjerojatno s uvjerenjem da još nemaju repove, za nove su ministre dovedeni uglavnom jako mladi ljudi.

Ali Vlada je u svom čišćenju ipak stala na pola puta. Jer je premijer izbjegao da se prema malverzacijama svojih suradnika precizno odredi. Predstavljajući rekonstrukciju u Saboru cijelo je vrijeme govorio o etiketama. „Nikada nikome neću dopustiti da meni osobno, mojoj Vladi ili stranci lijepi etikete koje imaju veze s korupcijom“, uporno je ponavljao. Kao da su im afere potpuno izmišljene, a „etikete“ bez razloga i nepravedno prikačene. Premijer nije htio objasniti zašto su ministri morali otići. Ni u jednom trenutku nije spomenuo bilo kakvu njihovu grešku, propust ili odgovornost. Kao da su smijenjeni bez ikakva razloga. Presumpcija nevinosti? OK, ali to je pravno pitanje. Ozbiljan političar ne može zanemariti postojanje snažnih indicija da su ušli u prostor malverzacija, da su se ogriješili o moral, možda i zakone.

No, čak da je iz Vlade zaista i pobacao sve kontaminirane ministre, a znamo da nije, Plenković se od hipoteke korupcije teško može rekuperati. Kompromitira ga način formiranja njegove vlasti i partnerstvo s vrlo problematičnim pojedincima i strankama, pravim političkim prljavcima. Vladajuću koaliciju nije skovao na političkoj ideji ili programu, nego je istrgovao. Većinu mu osiguravaju klijenti Remetinca. Branimir Glavaš, u SDP-u nekad važni Saucha, Milan Bandić, s kojim se utalio i u vladanju Zagrebom. Vazda klijentelistički HNS jednostavno je kupio. Kao što Bandić sakuplja i kupuje SDP-ov ili otpad neke druge raspadajuće stranke. Princip je isti, sve su ostalo nijanse… Politička korupcija, po svoj prilici ugodno popunjena i onom drugom, šuškavom, nikada nije bila toliko razgranata i toliko javna kao u vrijeme vlade Andreja Plenkovića.

O dometima etičke lustracije HDZ-a lako je zaključivati i po činjenici da je prije nekoliko mjeseci raznim aferama nastrijeljeni Milijan Brkić opet procvjetao. Paunovski paradira središnjicom stranke, s premijerom koji ga je mjesecima držao na tihoj žeravi odjednom večerava… Brkića se vjerojatno može smatrati najvećim dobitnikom recentne Plenkovićeve rekonstrukcije. Dojučer otpisan, ponovo preuzima inicijativu, pa sav razdragan u kamere poručuje: Idemo dalje, u rješavanje problema građana. Ako je veseli Vaso opet u sedlu, onda premijerove deklaracije o tome kako nikada nikome neće dopustiti… djeluju u najmanju ruku nevjerodostojno. Kao ruganje publici.

Najave da će Vlada, oslobođena tereta afera, sada poletjeti, također se čine posve nerealnima. Premijer nije izabrao ekipu za posao, nego za figuriranje u njegovom kabinetu. Akvizicije mu većinom djeluju kao kartonski ministri. Za nove je uzdanice odabrao mahom vrlo mlade i neiskusne ljude koji se državnom poslu tek trebaju učiti. Nova ministrica demografije i ostaloga odmah se poskliznula, ne uspijevajući odgovoriti na pitanje kako definira obitelj, pa joj je premijer morao suflirati. Čak i životnim vijekom najseriozniji među njima, novi ministar vanjskih poslova, u prvim se izjavama pokazao kao vrlo pretenciozan, ali i prilično prazan diplomatski kadar. Posebna je priča Plenkovićev klon Marko Pavić koji je s funkcije ministra rada, gdje je svojom mirovinskom reformom isprovocirao referendumsku oluju s više od sedamsto tisuća potpisa, valjda za nagradu prebačen na mjesto ministra europskih fondova, pa se već hvali kako će ubuduće raspolagati s mnogostruko više milijardi. Sve u svemu, HDZ-ov treći ešalon, bez prepoznatljivosti i bilo kakve težine, kako u stranci, tako i u javnosti. Pokrpana Vlada kao šaka jada.

Zbor nezamjetnih ministara

Imenovanja novih potpredsjednika Vlade također djeluju karikaturalno. Ministar unutarnjih poslova Božinović zadužen je za aktivnosti u području ljudskih prava, premda nevladine organizacije, domaće i inozemne, kontinuirano upozoravaju da hrvatska policija pod njegovom kontrolom sustavno krši prava migranata. Premijer je odlučio ignorirati i činjenicu da je drugi sada imenovani potpredsjednik, ministar financija Marić, kompromitiran svojom ulogom u Borg aferi. Špekulacije kako će Plenković sada s osvježenom ekipom krenuti u dugo odgađane reforme ne djeluju uvjerljivo. Reforme se pokreću na početku, a ne u posljednjoj godini mandata. Osim toga, sastav Vlade nije reformski. Novi su ministri birani tako da budu što neprimjetniji i što zahvalniji. Njihovo zborno pjevanje u slavu premijera, koji ih je silno usrećio funkcijama, postaje sve neukusnije. Jaki lideri okružuju se sposobnim suradnicima, slabi koji se boje konkurencije još slabijima. Nova je Vlada skrojena tako da može držati vodu dok Hrvatska bude predsjedala EU-om, što je posao kojem će se Plenković snažno posvetiti. Između ostaloga i zato što mu od toga zavisi možda i neki željeni angažman u Bruxellesu.

Od nove ekipe ništa posebno ne treba očekivati između ostaloga i zato što je premijer vrlo zadovoljan svojim dosadašnjim rezultatima. Za svoju će Vladu reći da je puna postignuća. Samo ih, tvrdi, fabriciranje dojma o korupciji zakriljuje i skriva. Zato će on maknuti sve što kvari percepciju, kako bi se javnost mogla fokusirati na uspjehe. Sad kad misli da je uklonio korupcijsku stigmu, Vlada bi, po njemu, trebala bljesnuti u punoj raskoši plodova svoga rada. Plenković smatra da bi narod morao biti zadovoljan, čak da mu duguje zahvalnost. Drži se uvrijeđeno, uvjeren da će građani napokon morati progledati i shvatiti njegovu veličinu. Dakle, naredna će godina za Hrvatsku biti izgubljena, kao što su prilično izgubljene i prethodne tri godine njegova mandata. Zato bi brzopotezno raspisivanje prijevremenih izbora bilo najpoštenije.

Bandićevi prelivode i prevrtači

Izbori su najpoštenija solucija iz dva vrlo bitna razloga. Prvo zato što sadašnja vlast nema nikakve veze s onim što su građani izabrali na izborima. Plenkovićeva je konstelacija zapravo jedna velika prijevara. Nije rezultat izbora. Sastavljena je mimo volje birača. Izdaja je vlastitog elektorata kad HNS iz koalicije na ljevici pretrči u zagrljaj s HDZ-om. Ili kad nekadašnji stupovi SDP-a, potpredsjednici i ministri u kabinetu Zorana Milanovića, s upravo bestidnim izgovorima idu dizati ruke za HDZ-ovu vladu. Ili kad Bandić na izborima dobije jednog, a onda svoj klub nakrca s deseterostruko više prelivoda i prevrtača. Pretrčavanje je u sadašnjem sazivu Sabora naraslo do zastrašujućih razmjera. Zato je Plenkovićeva vlada – mada raspolaže s vrlo čvrstom većinom, pa je u zadnjem glasanju narasla na 82 ruke – ostala bez legitimiteta. Sve da i hoće, ništa ona više ne može uraditi.

Drugo, izbori su jedino pošteno rješenje i zato što je sve drugo krađa vremena. Kojim se Hrvatska ne može razmetati. Plenković je u ništa – dobro, gotovo u ništa – satro tri godine, pa bi zaista bilo dosta. Vrijeme je da se mandat vrati narodu na odluku. Jer država više nema prostora za stajanje, čekanje i uzaludno trošenje cajta. Tvrdnje da se s izborima ništa neće promijeniti ne piju vodu. Čak kad bi ista ekipa ponovno dobila šansu da vodi zemlju, novi je mandat uvijek neka vrsta novog početka. Nažalost, malo je izgleda da bi se to zaista moglo i dogoditi. Većina u Saboru ne želi raspisivanje izbora. A njihovi interesi uvijek dobiju prioritet. Što će im se jednoga dana vrlo vjerojatno osvetiti dubinom pada i poraza. Andrej Plenković samo misli da radi za sebe. Rezultati govore da zapravo odrađuje posao za konkurenciju. Hrani Kolakušića i slične antisistemske udave. Zaslužio je sve što će mu se dogoditi.