Ovo je vrijeme obračuna s korupcijom! Pa nakon dramatične stranke još jednom: Ovo je vrijeme obračuna s korupcijom!. Tako je, čitajući iz pripremljenih papira, Andrej Plenković na prošlotjednoj sjednici Vlade komentirao uhićenja trojice osječkih sudaca koje je bjegunac od zatvorske kazne Zdravko Mamić prokazao kao korumpirane. Dva puta je premijer demantirao i predsjednika Milanovića koji pravosuđe naziva HDZ-ovim. „Ne postoji takozvano HDZ-ovo pravosuđe. Ne postoji! Pravosudna tijela rade svoj posao samostalno i neovisno i laž je da je pravosuđe HDZ-ovo ili da su ovi suci u Osijeku HDZ-ovi“, tvrdi.

Slično je i Ivo Sanader svojedobno najavljivao obračun s korupcijom. Nakon provaljivanja jedne od korupcijskih afera svoje vlasti s govornice stranačkog sabora grmio je da lopovi, lupeži i kriminalci i oni koji daju i primaju mito više neće mirno spavati. U što se to pretvorilo, nije valjda potrebno podsjećati. Ali, čak i ako se povjeruje tvrdnji da stiže vrijeme obračuna s korupcijom, veliko je pitanje kome u zasluge to upisati. Plenkovićevoj vlasti teško, zapravo nikako. Trojac sa Županijskog suda u Osijeku pao je zaslugom Mamićevih optužbi. Preciznije, zaslugom njegove upornosti. Godinama on ne prestaje govoriti kako ih je mitio, tisućama eura, darovima i skupim putovanjima, šopinzima, satovima i pijankama… Proziva poimence, navodi detalje, objavljuje kompromitirajuće fotografije. Njegov famozni stick, navodno sa svim potrebnim dokazima, već je mjesecima u Državnom odvjetništvu. Institucije su šutjele sve dok je to bilo moguće. Sve dok priča nije postala toliko javna da se više nije mogla ignorirati. Sve dok se u javnosti nisu počela postavljati pitanja koga štite. Tek su ga nedavno odlučile saslušati.

Naravno, Zdravko Mamić, pred hrvatskim sudovima osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu od izvršenja koje je pobjegao preko granice, u Hercegovinu, nije svjedok bez mane. Sve se njegove optužbe debelo moraju provjeriti. Posve je jasno da njegov motiv nisu zakon i pravda. Nije teško zaključiti zašto danas bespoštedno tereti one koje je nekad mitio. Da nije osuđen, vjerojatno nikada ne bi progovorio o tome na koje je sve načine kupovao suce iz Osijeka. Kao što i dalje neće o nekima drugima s kojima se također suspektno povezivao. Njegova inspiracija sigurno nije reformska. Premda sam sebe sada proglašava najvećim reformatorom hrvatskog pravosuđa i stradalnikom za opće dobro. Ali, bez obzira na namjere, njegova bi svjedočenja mogla pokrenuti procese koji mogu rezultirati tektonskim pomacima u sudbenoj vlasti. Predsjednik Milanović govori o sistemskom poremećaju, odvjetnik Nobilo o pravoj bombi. Nakon uhićenja tri županijska suca, koje kao urgentno nameće pitanje korumpiranosti sudstva, neke se promjene u pravosuđu više vjerojatno ne mogu izbjeći.

Pitanje je samo smjera, sadržaja i dubine promjena. Snage statusa quo ne treba podcijeniti. Ni u politici ni u pravosudnim strukturama. Na što upućuje i činjenica da je Državno odvjetništvo javnosti ostalo dužno objasniti zašto na neke druge Mamićeve optužbe nije reagiralo. Ako su se navodi o korumpiranosti osječkih sudaca pokazali istinitima, barem koliko je dovoljno za pokretanje DORH-ovih mehanizama, što je s onima koji se odnose prije svega na predsjednika Vrhovnog suda, a kojega Mamić podrugljivo zove Đuro Kessa. Međutim, na tvrdnje da je sklon uzimanju mita gospodin Sessa, autor teze da su za loš imidž pravosuđa krivi mediji, gromoglasno šuti. Uopće se ne želi očitovati.

Javnost bi trebala znati i zašto su neke druge indicije o lopovluku i gangsteraju u pravosuđu ostale bez reakcije. Što je s onim, prije pet godina u medije puštenim glasom da obavještajne službe imaju tajni popis s imenima dvadeset sudaca koji su zbog svoje povezanosti s kriminalom postali sigurnosna prijetnja državi. SOA je u to vrijeme u svom javnom izvještaju govorila o zabrinjavajućim pokušajima koruptivnog utjecaja na donošenje političkih i pravosudnih odluka. Ali ništa se posljedično nije dogodilo. Nikada nije do kraja istraženo ni podmićivanje Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša. Samo je prije osam godina osuđen poduzetnik Drago Tadić koji je zatvorsku kaznu bijegom u BiH izbjegao služiti, a sada je ponovno uhvaćen kao Mamićev kurir za dostavu deviznom šuškom punjenih paketa u ruke osječkih sudaca. Ali tko je onomad bio Tadićeva veza u Vrhovnom sudu, koga je tamo za oslobađajuću presudu Glavašu trebao podmititi, to se nikada nije saznalo. Neistraženim ostaje i umrežavanje članova Ustavnog suda s ljudima koji su se našli s one strane zakona. I politici i jednom dijelu pravosudne vlasti odgovara da se te i slične mračne tajne njihova funkcioniranja nikad i ne pokušaju razgrnuti i raščistiti, da ih zaborav zauvijek pokrije.

Premijer Plenković tvrdi da uhapšeni suci nisu HDZ-ovi. Možda njih trojica zaista nisu. Ali to ne znači da pravosuđe nije HDZ-ovo. Premda u njemu radi veliki broj vrijednih i poštenih ljudi. Ali na ključnim su pozicijama partijski kadrovi. Sudbena vlast u Hrvatskoj – po povjerenju javnosti među najgorima u Europi – čedo je HDZ-a. Početkom devedesetih provedena je etnička i politička čistka, nepodobni su izbačeni, vlastiti odabranici postavljeni. Modeliran je sustav. Formirana struktura koja se sada već godinama samoreproducira i samu sebe perpetuira. Struktura u kojoj svaki šarafić ne mora biti HDZ-ov, ali su čelnici ZNA SE čiji. Sessu je na čelo Vrhovnog suda doveo HDZ, najveći broj šefova županijskih sudova također. Predsjednik Ustavnog suda bivši je HDZ-ov ministar i šef jedne tajne službe, usto kum Vladimira Šeksa koji već godinama, od devedesetih, kadrovira po pravosuđu.

A kad se organizacija dobro postavi i kum drži poziciju, stvari se dalje odvijaju gotovo same od sebe. I vječni bi se Šeks mogao odmoriti. Ne mora više svakodnevno uredovati. Njegov frankenštajn u sudbenoj vlasti i danas funkcionira. Bivši predsjednik Ivo Josipović upozorava da se pravosuđe odmetnulo od društva i pretvorilo u državu u državi. Samo sebe kontrolira. Nikome ne odgovara. Ali politici se – gle čuda! – uvijek nađe na dispoziciji. Pa će sudovi tako servisirati rat Andreja Plenkovića protiv po ingerencijama već jako očerupanog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a DORH će brzopotezno zaključiti da se u djelovanju njegove Borg skupine ničeg sumnjivog ni podložnog istrazi ne može naći.

Da pravosuđe nije HDZ-ovo, premijer je propustio praktično pokazati. Upravo suprotno, primjerice, u slučaju Saucha demonstrirao je vlastitu volju da sve njegove mogućnosti maksimalno i grubo iskoristi. Bivši mu je SDP-ov kapitalac u gotovo cijelom proteklom mandatu osiguravao većinu u Saboru, slomljen sudskim postupkom koji se protiv njega vodio, a koji je – kakve li slučajnosti! – okončan presudom nakon izbora, kada je Saucha postao politički nepotreban. Predsjednik Milanović upozorava i na „stranački privatluk“ te „HDZ-ovu vertikalu“ na Ustavnom sudu. Čak ako im odluke i nisu izravno naručene, družba pod dirigentskom palicom „Vladekova kuma“ pokazala se voljnom u letu loviti i ispunjavati premijerove potrebe i želje.

O svom odnosu prema pravosuđu Andrej Plenković ništa neće reći čitajući unaprijed napisane govore o navodno frontovskom obračunu s korupcijom. Ali je sve otkrio na gotovo istodobno održanom saborskom Odboru za pravosuđe, gdje su HDZ-ovi zastupnici glasali protiv izbora ugledne Zlate Đurđević na mjesto predsjednice Vrhovnog suda. Premda se ona u višesatnom ispitivanju predstavila kao odličan, svima drugima superioran kandidat. Vrlo uvjerljivo pokazujući što bi njenim imenovanjem Hrvatska dobila. Dobila bi priliku da na čelu sudbene vlasti ima osobu ogromnog stručnog i moralnog integriteta. Ali ne! Plenkovićevi pajaci nisu se stidjeli dići ruke protiv. Iz kaprica, zato što je Đurđević predsjednikov kandidat, ili zato što je ne bi mogli kontrolirati – u rezultatu gotovo svejedno.

Odbacivanje kvalitetne kandidatkinje Plenkovićev je poraz. Profesorica se izložila, ali se premijer striptizirao. Šefu stranke, koja je instalirala kompromitiranog Đuru Sessu, nije dovoljno dobra jedna intelektualno moćna i dostojanstvena žena. Štoviše, vladajući se služe nečasnim sredstvima, pakiranjem i posve izmišljenim, lažnim optužbama, samo da bi je minirali. Cijela je javnost mogla vidjeti što smo mogli dobiti. I svi mogu pratiti kako je ta šansa odbačena. Tko opstruira promjene. Tko ih na svaki, pa i prljav način pokušava zaustaviti.

Premda je otvaranje postupka protiv trojice osječkih sudaca premijer Plenković htio iskoristiti kao dokaz da HDZ-ovo pravosuđe ne postoji, taj slučaj o tome ništa ne govori. Iz njega nije moguće izvesti da pravosuđe nije HDZ-ovo. Ali odbijanje izbora po svemu suverene profesorice Đurđević na čelo Vrhovnog suda sve govori. Javnosti šalje poruku da ispravljanja krivosuđa neće biti i sudbena vlast ostaje partijska, HDZ-ova.

Sramota ministar

Plenkovićev ministar vanjskih poslova nije s predsjednikom Milanovićem otputovao na summit NATO-a zato što mu je, kako je rekao, ispod časti biti u društvu čovjeka koji se ponaša primitivno. Ministar komentira šefa države? Naziva ga primitivcem? Ispod časti mu je njegov poziv? Neviđen bezobrazluk! O Milanovićevim izjavama Grlić Radman privatno može misliti štogod hoće, ali instituciju je dužan poštovati. Ako ga premijer promptno ne smijeni, znači da i sam stoji iza te sramote.

Grlić Radman uglavnom funkcionira kao karikatura ministar. Uvreda je za hrvatsku državu. Prošloga je tjedna hrvatskim diplomatima tako govorio da bi im kardinal Stepinac trebao biti uzor, dodajući kako su Hrvati u Jugoslaviji „živjeli u stanovitom ropstvu“ te da je izgovaranje riječi Hrvat značilo opasnost. U onoj Jugoslaviji u kojoj je ministrov otac bio socijalistički direktor jedne tvrtke, koju će devedesetih u sumnjivim okolnostima privatizirati, što će ga dovesti u društvo 200 najbogatijih obitelji u Hrvatskoj. Svaki put kad Grlić Radman progovori, Plenković je na gubitku.