Nije samo Andrej Plenković politički profitirao od korone. Sličan se skok popularnosti vlasti događa i drugdje, u Hrvatskoj bliskim i onim nešto udaljenijim zemljama. Riječ je o pravom sindromu krda. Ideja o zaštiti od pandemije stvaranjem imuniteta krda nije se baš proslavila, ali smrtonosnim virusom pokrenute turbulencije, zdravstvene, ekonomske i društvene, rezultiraju masovnim zbijanjem redova, refleksom stada, okupljanjem oko prvih ljudi države. Nije nepoznato da u vremenima ratova i teških kriza gotovo spontano raste impuls nacionalne homogenizacije.

U Hrvatskoj dvije su trenutno najpopularnije ličnosti ministar Vili Beroš, svojevrsni general u ratu protiv korone, sa skokom potpore od dva na tridesetak posto u samo mjesec dana, i premijer Plenković. HDZ je ponovno najjača stranka u državi, dok je SDP, nakon nekoliko pobjedom Zorana Milanovića poklonjenih zvjezdanih mjeseci, opet na putu prema dolje. Najspektakularniji je ipak podatak o rastu društvenog optimizma. Dosad je smjer države dobrim ocjenjivalo više nego skromnih oko 20 posto građana, sada – u uvjetima nikad veće zdravstvene, ekonomske i socijalne drame – odjednom više od 50 posto.

Politički patuljci

Slični se trendovi bilježe i u drugim zemljama. Austrijskom kancelaru Sebastianu Kurzu rejting se vinuo nebu pod oblake i trenutno je na oko 80 posto. Angela Merkel također: u mjesec dana skočila je za 11 posto i sada je na skoro 80-postotnoj potpori, dok ljuta populistička konkurencija u AfD-u pada. Talijanski premijer Giuseppe Conte u dva mjeseca nabildao je svoju prihvaćenost s oko 50 na 71 posto, bez obzira na broj žrtava i strašne posljedice korona-najezde u svojoj zemlji. Francuski predsjednik Emmanuel Macron u dva krizna mjeseca također je rastao za oko 15 posto. Čini se da rast potpore vladajućima nema mnogo veze s odabranim načinom borbe protiv korone, možda ni s njenim rezultatima. Trendovi su u tom pogledu vrlo slični u inače prilično različitim državama: u Austriji, zemlji koja je prva u Europi uvela oštre protupandemijske restrikcije i zatvaranja, uglavnom kao i u Švedskoj, gdje su otvoreni i vrtići, i osnovne škole, i kafići, i poslovi, i javni promet, a epidemiolog Anders Tegnell, glavni arhitekt takvog, nerijetko i nacionalnom patetikom te pričom o Vikinzima hranjenog odnosa prema korona-ugrozi, uživa status nacionalne ikone. Još mnogo više nego naš Vili Beroš.

Cvjetanje popularnosti političara u vremenu katastrofe često nema racionalne razloge ni rezon. Paradoksalno, ali taj se fenomen događa istodobno s teškom krizom političkog liderstva na globalnoj sceni, s često spominjanim manjkom snažnih i velikih političkih ličnosti i autentičnih državnika. Svijet je danas napučen političkim patuljcima. Nigdje pravih vođa i vizionara. Tako ni novostvoreno zbijanje redova nije vođeno političkim argumentima, nego se loži ogromnim strahom za zdravlje i život te ekstremnom egzistencijalnom nesigurnošću i panikom. Utoliko je i vijek trajanja tako stvorene kohezije i svojevrsnog okupljanja u čopor ograničen, pod uvjetom da se situacija normalizira. Ali kako je to u slučaju pandemije i njenih posljedica u dogledno vrijeme nemoguće očekivati, postavlja se pitanje što će takva silno narasla politička moć napraviti. Što će Andrej Plenković uraditi s potporom koju danas uživa, a koja mu je stjecajem okolnosti pala u krilo?

Na zahtjev da otkrije izlaznu strategiju i viziju oporavka ekonomije, premijer ne odgovara. S obzirom na kadrovski postav njegova kabineta to ne iznenađuje. Ministar gospodarstva mu je dramatično potkapacitiran. Poljoprivreda bi trebala postati novi hrvatski forte, ali nadležna ministrica o tome muca

Uz malu pomoć koronakrize Plenković je trijumfalnim rezultatom dobio izbore u HDZ-u i doslovce pomeo konkurenciju u stranci. Rivali u opoziciji također su pali na pola koplja, prilično irelevantni i pogubljeni. Javnost podržava način na koji premijer i njegov tim kormilare potencijalno katastrofičnim okolnostima. Protupandemijske mjere podupire 94 posto, a Vladin program ekonomskog spašavanja države više od 80 posto građana. S tvrdnjom vlasti da Hrvatska u borbi protiv korone i njenih posljedica igra iznad svoje kategorije, posve se neuobičajeno slaže i javnost. HDZ-ov će Branko Bačić reći da smo danas u samom vrhu EU-a i svijeta, organiziraniji i funkcionalniji od mnogih zapadnih država, a vox populi, prema jednom istraživanju, sa 65-postotnom potporom dijeli stav da je Hrvatska u tom pogledu superiorna drugim europskim zemljama.

Izlazna strategija

Međutim, za razliku od usporedivih država, koje su počele s otvaranjem i omekšavanjem restrikcija ili su predstavile terminski određen plan exita iz postavljenih ograničenja – što se ne odnosi samo na one koje su se u borbi protiv korone pokazale uspješnima, poput Austrije ili Njemačke, nego i na one zahvaćene najtežim oblikom stradanja od zaraze, kao što su Italija i Španjolska – Hrvatska se drži vrlo tajnovito. Krizni stožer stalno ponavlja frazu o dvama ključnim tjednima ili petodnevnom padu broja zaraženih, pa će se onda vidjeti. Vjerojatno se boje scenarija Singapura. Zemlje koja je u prvom naletu imala relativno malo oboljelih, da bi se nakon relaksiranja karantene virus vratio i epidemija sada nekontrolirano eksplodira. Hrvatska se zato, izgleda, odlučila za taktiku čekanja. Sačekat će da vidi što će se dogoditi zemljama koje su krenule s popuštanjem stege, od Austrije do drugih srednjoeuropskih država. Ali premijer Plenković morao bi upoznati javnost s mogućom ili predviđenom izlaznom strategijom. Ovako se čini da svi imaju neki plan, osim u borbi protiv korone uspješna Hrvatska. Premda sjajni, doktori Beroš, Markotić i Capak, pa ni kompletan Krizni stožer, ne mogu u tom pogledu zamijeniti šefa Vlade. Odluka o izlasku iz izolacije mora biti stručno utemeljena, što nikako ne znači da nije politička. U pripremi moraju sudjelovati eksperti širokog spektra, ne samo medicinari, ali je odgovornost za njen sadržaj i donošenje prije svega na premijeru. Toj se zadaći Plenković ne može izmaći.

Premda je cijela situacija puna upitnika i svaki plan može poput tornjeva zagrebačke katedrale postati fragilan, neodrživ i ruševan. Svejedno, premijer bi morao odgovoriti zahtjevima da jasnije trasira program spašavanja hrvatskog gospodarstva i društva, između ostalog i zato što je doneseni paket ekonomskih mjera na dužu stazu financijski neodrživ. Mjere pomoći radnicima i poduzetnicima puno koštaju, svaki mjesec oko tri posto BDP-a, a u državnu blagajnu sada se slijeva tek oko trećina dosadašnjih prihoda. Naravno, slijedi zaduživanje. Ali ni te mogućnosti nisu beskrajne. Hrvatska je u pandemiju ušla kao najzaduženija tranzicijska država, s dodatnom komplikacijom da s predviđenim padom BDP-a od oko devet posto ide među članice EU-a s najlošijom perspektivom, rame uz rame s Grčkom i Italijom. Prema nekim prognozama, opasno je ugroženo tri četvrtine radnih mjesta u hotelijerstvu i turizmu. Ekonomist Velimir Šonje barata prognozom da će Hrvatska biti kratka za ukupnu godišnju masu plaća koje idu iz državnog proračuna. Također upozorava na ne samo ekonomske posljedice takvog scenarija. „Slabije demokracije, s manje povjerenja u institucije i manje kompetencije u njima, balansirat će na rubu autokracije uz širenje neefikasnosti i korupcije, što će dugoročno usporiti gospodarski i društveni razvitak“, analizira Šonje, najavljujući i vjerojatno dublje političke turbulencije.

Mikulić bez pokrića

Na zahtjeve da otkrije izlaznu strategiju i nekakav plan za budućnost, svoju viziju oporavka ekonomije i društva, premijer Plenković ne odgovara. Tako potreba javnosti da od vlasti dobije nekakvo sidro za koje bi se u perspektivi mogla vezati, kako bi se povećala sigurnost, a smanjio prostor neizvjesnosti, strahu i psihozama, ta potreba ostaje nezadovoljena. Što s obzirom na kadrovski postav njegova kabineta zapravo nije iznenađujuće. Ministar mu je gospodarstva dramatično potkapacitiran. Poljoprivreda bi, navodno, trebala postati novi hrvatski forte, ali nadležna ministrica o tome muca. Dok je korona nadirala u Hrvatsku i granice se zatvarale, ministar Cappelli bajao je o spašavanju turizma pokretanjem akcije „Tjedan – odmora vrijedan“ , kako bi otkazane aranžmane za Uskrs popunili domaći gosti. Sada se bacaju ideje o zračnom mostu od Praga do Jadrana i turističkim koridorima. Ministrica socijalne zaštite pere ruke od katastrofalnog stanja u domovima za starije osobe, koje je korona poharala. Državni inspektorat, na čijem je čelu HDZ-ov kapitalac, šef zagrebačke partijske organizacije Andrija Mikulić, trenira represiju nad restoraterima koji u ova grda vremena pokušavaju preživjeti. Zatvaraju im restorane, stavljaju ključ u bravu, ljude ostavljaju bez posla zbog potpuno bezveznih razloga, jer su improvizirajući uvjete za uspostavu „drive-in“ usluge „postavili stol na javnu površinu“. U vremenu općeg kijameta država se bavi birokratskim pizdarijama. Napuhanca Mikulića, HDZ-ov kadar bez pokrića koji nikada nije ni smio doći na funkciju glavnog državnog inspektora, premijer još nije smijenio. Vjerojatno ni neće.

Kako će Andrej Plenković trošiti veliku popularnost koju trenutno uživa, u što će investirati golemi kapital potpore s kojim bi mogao temeljito, u poželjnom pravcu mijenjati Hrvatsku, lako je zaključiti iz jednog njegova prošlotjednog televizijskog, kim-il-sungovski intoniranog intervjua. Za vrijeme kojeg je morao odgovarati na pitanja puna udivljenja. Kao da se razgovara s velikim i voljenim vođom, a ne premijerom jedne demokratske države. Plenković tu bujicu ljige nije ni pokušao zaustaviti. Nije pokazao da bi mu možda bilo neugodno. Nije frktao, kao što inače zna raditi kad su novinari u pitanju. Baš se lijepo raskomotio u studiju javne televizije. Ništa konkretno nije rekao. Ali vlastito je shvaćanje svoje funkcije zorno demonstrirao. O tome kako vidi svoju ulogu premijera sve je rekao. Nažalost! A to je navodno najbolje što Hrvatska trenutno ima!