Izborne su pripreme otvorene. Više od godinu dana prije parlamentarnih izbora Andrej Plenković već je u kampanji. Svakoga je dana pred kamerama, čuven po samohvali sada eskalira. Opozicija se također uzmuvala. Alex Braun, koji je svojedobno Zorana Milanovića doveo do premijerske pozicije, instruira SDP, Most već ima vlastitu izbornu programsku deklaraciju, oko centra se kuju neke nove inicijative…

Ali HDZ kolo vodi. Za šefa već treću godinu nepostojeće obnove premijer je sada doveo jednog od najjačih stranačkih ljudi, s najavom da će do kraja godine tisuće ljudi iz kontejnera preseliti pod čvrst krov. Vlada građane časti navodno narodnim obveznicama, preslikom svojedobnog Sanaderova obećanja o „narodnom kapitalizmu“, koji znamo kako je završio. Donosi se zakon o zabrani rada trgovina nedjeljom koji bi mogao potrajati dok se izbori ne završe. Podstanarima obećavaju subvencije, po istom modelu po kojem su poticaji za kupnju prve nekretnine pomogle skoku cijena stanova nebu pod oblake. Premijer obilazi HDZ-ove lokalne organizacije, pokušavajući ih predizborno galvanizirati. Javnost zabavlja tiradama o neviđenim uspjesima svoje vlasti. Poput one da bi mu građani morali biti zahvalni jer „zahvaljući odlukama Vlade imaju jeftiniju struju i benzin“ ili još bizarnije da je Hrvatsku doveo „među 15 najrazvijenijih zemalja svijeta“. Svojim glancanjem vlastitog lika i djela samo potvrđuje da se nikad ne laže toliko kao u izbornoj kampanji. Da, Hrvatska je među 15 država koje su istodobno članice NATO-a, EU-a, Schengena i eurozone, ali to nije pokazatelj ni razvijenosti zemlje ni standarda ljudi. Brojne mnogo bogatije i uspješnije države uopće nisu u tom krugu. A Hrvatska je, nažalost, među najsiromašnijim zemljama EU-a.

Bez reformi

Između ostalog i zato što premijer Plenković svoj dvostruki mandat na čelu Vlade nije iskoristio za pokretanje životno važnih reformi. Suprotno najavama, nije ih bilo ni u one tri godine u kojima se u Hrvatskoj nisu održavali baš nikakvi izbori. Ni prioritetne reforme zdravstva ili pravosuđa nisu otvorene, nužna se borba protiv korupcije pretvorila u borbu protiv javnog raskrinkavanja korupcijskih afera… S dolaskom predizbornog vremena šanse za reformske poteze definitivno se gase. Vlada će do izbora iduće proljeće prodavati PR i populističku bozu. Još jedna godina praznog hoda, još jedna četvrtina mandata u ništa.

Prošlotjedna u Saboru oporbenom inicijativom pokrenuta rasprava o opozivu premijera Plenkovića također govori o početku izborne kampanje. Jasno da opozicija ne raspolaže s dovoljno ruku za njegovu smjenu, ali riječ je o predizbornom zagrijavanju. Oporbenjaci artiljerijskom paljbom po šefu Vlade bildaju vlastite mišiće. Zasad nisu briljirali. Više su brljavili. Većina kritičkih strelica kojima ga gađaju nesumnjivo pogađa, ali sve je to već viđeno. Rijetki su uspjeli pokazati nešto više. Glavnina se zadržala na ponavljanju široko poznate dijagnoze da je HDZ-ova vlast beznadno korumpirana. Po čitavoj okomici, do samog vrha države, sve do AP-a. Zasad se ne čini realnim da je premijer fatalno ranjen. Ne u Hrvatskoj, u kojoj se javnost navikla na lopovluk – što bi narod rekao – kao magare na batine.

Puštajući svoju stranačku pješadiju da sričući s papira već napisane pohvale prave oko njega bedem ljubavi, nazivajući ga „snažnim i karizmatičnim liderom“, a još više bahatom odlukom da odšeta iz sabornice dok parlament debatira o njegovoj odgovornosti, Andrej Plenković nije pokazao superiornost nad svojim kritičarima. Pokazao je veliku nepristojnost i nesimpatičnu aroganciju. Ne samo prema opoziciji, nego prema Saboru koji mu je formalno nadređen. Koji ga je izabrao za premijera i kojemu bi trebao polagati račun. Svojim bezobraznim odnosom prema zastupnicima, napuštajući dvoranu usred rasprave, ostavljajući tamo svoju potpuno nevažnu i zblenutu svitu, ponizio je državni parlament i pokazao što misli o demokraciji.

Razlozi za strah

Andrej Plenković ima razloga za samouvjerenost. Ali isto tako i za strah. Premda je njegova vlada izbušena ružnim korupcijskim aferama, a transfer se njegovih ministara do Remetinca odvija furioznim tempom, rejting je HDZ-a i dalje postojan. Prema anketama, dvostruko veći od drugoplasiranog SDP-a. Za njega radi i pogubljenost opozicije. Nepostojanje ozbiljne strategije u oporbenim redovima, kao i manjak ličnosti liderskog potencijala. Po rejtingu HDZ je u prednosti pred opozicijskim strankama, ali mu je prostor za rast vrlo ograničen. Teško je vjerovati da bi mogao prebaciti iznad sadašnjih tridesetak posto. Veliki je problem i više nego skroman koalicijski potencijal. Pod šatorom je pobjednika obično velika gužva, ali Plenković će – sve ako i dobije izbore – vrlo teško naći partnere za sastavljanje većine. Postojeći, poput nekad uglednog HSLS-a, od čije agende liberalne stranke ni kamen ni kamenu više nije ostao, mogu u Sabor samo preko HDZ-ove liste. Nije sigurno da ih Veliki Brat baš toliko voli. Manjine imaju osigurane mandate, ali ulogom u Plenkovićevoj vladi svoj su ugled jako ruinirale. Od svakoj vlasti poželjnog partnera pretvorene u grupaciju koju bi – ako je to moguće – bilo dobro izbjeći. HDZ-ov se zagrljaj po njih pokazao kobnim, gotovo pa smrtonosnim.

Andrej Plenković prije sedam godina dobro je shvatio da bez promjene HDZ-a nema ni promjene Hrvatske, pa je najavio kako će mijenjati prvo svoju stranku, e da bi mogao promijeniti državu. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Naredni će izbori biti jako važni, vjerojatno i presudni. Jer neće se odlučivati samo o tome tko će u idućem mandatu vladati Hrvatskom. Neće se birati tek između HDZ-a i SDP-a ili možda neke treće opcije koja bi se do izbora mogla pojaviti. Nije glavno pitanje hoće li Andrej Plenković ili Peđa Grbin ili eventualno neki drugi kandidat dobiti mogućnost formiranja Vlade. Odlučivat će se prije svega o tome hoće li Hrvatska dobiti šansu da izađe iz kružnog toka, iz zatvorenog kruga po kojem se već više od tri desetljeća klatari. Hoće li se napokon otvoriti mogućnost ozbiljne, dubinske promjene. Ne rotacije stranaka ili pojedinaca na vlasti, nego transformacije cijelog do nakaznosti dovedenog sustava. Hoće li Hrvatska dobiti priliku da promijeni paradigmu svog funkcioniranja.

Plenković nije uspio

Andrej Plenković prije sedam je godina dobro shvatio da bez promjene HDZ-a nema ni promjene Hrvatske, pa je otvoreno najavio kako će mijenjati prvo svoju stranku, e da bi mogao promijeniti državu. Ali ta se promjena nije dogodila. Plenković nije uspio. HDZ se nije promijenio. No zato je stranka svoga šefa uspjela rekomponirati. Premijer se ozbiljno transformirao. Nekadašnji nositelj europskih vrijednosti pretvorio se u političkog kromanjonca. Političkog pračovjeka koji bi političke probleme rješavao suspendiranjem sloboda i političku utakmicu vodio represivnim metodama države. Nije riječ tek o osobnoj nedemokratskoj aberaciji jednog čovjeka. Premda devijaciju na toj razini nipošto ne treba zanemariti. Ali riječ je prvenstveno o tome da se HDZ ne može promijeniti. Ne može barem dok je na vlasti. Svi su takvi pokušaji dosad neslavno propali.

Svaka vlast – stara je istina – kvari ljude. Velika vlast kvari jako. Stranka koja već više od tri desetljeća s dva kratka prekida vlada Hrvatskom strašno se pokvarila. Ako vjerujemo da je nekad bila dobra. Danas će čak i neki njeni utemeljitelji, poput Nediljka Matića u intervjuu Nacionalu, javno razmišljati o tome da bi HDZ zbog vlastitih devijacija mogao nestati s političke scene. Kao što već propadaju stranke koje „izgube kompas“. Još uvijek visoki HDZ-ov rejting Matić objašnjava činjenicom da „u poludemokracijama, kakva je hrvatska, trećina glasača koji izlaze na izbore uvijek glasa za stranku na vlasti“. Za mlade je demokracije – poznato je – smjenjivost vlasti jako dobra. Jer omogućava demokratsku ventilaciju te kadrovski probir i provjetravanje. Greške se ispravljaju, a ne pretvaraju u sustav. Nažalost, HDZ-ovo se posrtanje u korupciju u tridesetak godina, koliko vlada Hrvatskom, jako zapeklo. Sve dok ne ode u opoziciju, taj se sustav neće promijeniti. Uostalom, stranka koja je pravomoćno osuđena za težak kriminal ne bi ni smjela doći u poziciju da upravlja državom. Vjerojatno bi bilo mnogo uputnije da prvo daleko od vlasti odradi proces unutarnjeg preispitivanja i rehabilitacije. Bez tog prolaska kroz čistilište HDZ je povratkom na tron samo nastavio tamo gdje je nekad stao. Grešni je Sanader u zatvoru, ali njegova stranka gospodari Hrvatskom. Na gotovo isti način na koji je on funkcionirao. Od devedesetih do danas HDZ je postao glavna smetnja prosperitetu i demokratskoj tranziciji države.

Dok ne izgubi izbore HDZ se neće promijeniti, preduboko se korupcijska matrica usjekla u njega, kao što se ni Hrvatska ne može promijeniti dok HDZ ne ode u opoziciju. S tim da jedan mandat za potrebnu temeljitu transformaciju ne može biti dovoljan. Ni Ivica Račan ni Zoran Milanović nisu svaki u svoje četiri godine uspjeli ovladati svim polugama vlasti. Njihovo upravljanje Hrvatskom nije obilježeno korupcijskim aferama, barem ne onakvim u kakve se HDZ redovito uvalja. Ali razgrađivanje godinama armiranog naopakog sustava nije obavljeno. HDZ je svojim ljudima i utjecajem impregnirao sve strukture države i društva, od Ustavnog suda do sportskih klubova, od gospodarstva do kulture, pa su tako i bez političke vlasti, iz opozicije, uvelike praktično gospodarili Hrvatskom. Zato se HDZ temeljito mora razvlastiti, kako bi Hrvatska dobila priliku za reforme. Oko toga će se država na narednim izborima lomiti. Neće se odlučivati o tome djeluje li po briselskim salonima formatirani Andrej Plenković bolje od nekog oporbenjaka koji će mu konkurirati. Odlučivat će se o tome hoće li Hrvatska dobiti šansu da krene u promjene, koje već tridesetak godina jedna kompromitirana stranka i njeni oligarsi iz vlastitih interesa uporno blokiraju. Splitski je gradonačelnik Puljak dilemu maksimalno zaoštrio. Ili HDZ ili Hrvatska, to su opcije između kojih će se 2024. birati.