U drugu godinu svog drugog premijerskog mandata Andrej Plenković zaplovio je na krilima najave da će se Hrvatska uskoro kupati u parama. Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen osobno je neki dan stigla u Zagreb s pozitivnom ocjenom Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, koji je težak 6,3 milijarde eura. Prva bi tranša iz tog paketa, s nešto manje od milijarde eura, trebala kapnuti uskoro, svakako već ove godine. Ali to nije sve. Europski strukturni fondovi također su izdašni. U Vladi tvrde da će Hrvatska u idućih deset godina raspolagati s ukupno tridesetak milijardi eura.

Premijer puca od zadovoljstva. Posve razumljivo, jer s takvim se financijskim bonusom lakše diše. Ali Andrej Plenković posve nesimpatično i netočno s tim uspjehom paradira kao da je samo njegov. Kao da pare stižu isključivo na njegovo ime. Istina, njegove dionice u Bruxellesu dobro kotiraju, ali Hrvatska će od sredstava za oporavak od posljedica korona-krize dobiti razmjerno više od drugih, oko 12 posto BDP-a, najvećim dijelom zahvaljujući svojoj neslavnoj situaciji. Činjenici da je po ekonomskim pokazateljima na dnu Europe. Što bi se sada trebalo mijenjati. Ali kako će teći ti procesi, o tome se u javnosti tek nagađa. Hrvatska se pretvara u veliko gradilište? Gospodarstvo će rasti, životni standard procvjetati? Plenković najavljuje otvaranje 100 tisuća novih radnih mjesta.

Problem reformi

Gospođa Von der Leyen na sva usta hvali hrvatski program koji domaća javnost odlukom hrvatskog premijera u punom obimu nije imala priliku vidjeti. Ali ona tvrdi da je sjajan i ambiciozan. Isto uglavnom govori u svim zemljama koje je ovih dana na svojoj turneji glasnice dobrih financijskih vijesti obigrala. No kad se malo razgrne šušur kurtoaznog uzajamnog komplimentiranja, kao vrlo se ozbiljno postavlja pitanje apsorpcijske moći Hrvatske. Mogu li se u pet godina povući tolika sredstva. Iz europskih strukturnih fondova, dostupnih od 2014., Hrvatska je uspjela potrošiti samo nešto više od polovice raspoložive kvote.

Kao prvi se razlog skepse nameće skromna reformska kapacitiranost hrvatske vlasti. Realizacija Programa oporavka uvjetovana je provođenjem reformi. Kojima premijer – kao što je dobro poznato – nikako nije sklon. Ali i on sada spominje sretnu okolnost da u naredne tri godine nema nikakvih izbora, što će Vlada, kao, iskoristiti i za pokretanje u dijelu javnosti nepopularnih reformskih zahvata. Ali problem je u političkoj volji. Andrej Plenković jednostavno nije reformator. Nego je teški konformist. Nikad od njega lidera spremnog mijenjati vlastitu zemlju. Nikad državnika koji će nacionalne interese nadrediti onim stranačkim i osobnim. Koji će reformirati državu čak i po cijenu gubitka izbora.

O njegovoj reformskoj impotentnosti jasno govore i neke svježe objavljene činjenice. Primjerice, ona da je po pravosuđu Hrvatska najgora u Europi. Ili ona da je druga najsiromašnija država Europske unije. Godišnje izvješće Europske komisije navodi da je Hrvatska zajedno sa Slovačkom na samom dnu EU-a kad je riječ o povjerenju u pravosuđe i utjecaju politike na sudske procese. Ali Plenkovićevi adlatusi taj poražavajući nalaz pokušavaju poništiti tvrdnjom da je riječ o percepciji. Kao, stvarno je stanje posve drugačije. Samo građani to ne znaju.

Sličan je odnos i prema recentnim podacima Eurostata po kojima je Hrvatska uz Bugarsku najsiromašnija članica EU-a. Standard je ovdje 56 posto slabiji nego u Njemačkoj. Hrvatskoj po svemu bliska Slovenija danas je više nego dvostruko bogatija. Premda su startne pozicije obje države bile vrlo slične. Susjedi su prije trideset godina, u vrijeme odvajanja iz Jugoslavije, bili u neznatnoj, tek oko 10-postotnoj prednosti. Prestigle su nas i gotovo sve tranzicijske zemlje, one kojima je Hrvatska nekad bila uzor. Čak i Rumunjska, sve donedavno pojam teške sirotinje. Prije šest su godina Hrvatska i Rumunjska bile poravnate, na 58 posto prosjeka EU-a. Rumunji su u međuvremenu pokrenuli reforme i sada su na 79 posto EU prosjeka, Hrvatska na samo 67 posto. To je rezultat na promjene nespremne Plenkovićeve vlasti koja već pet godina upravlja Hrvatskom. Umjesto reformama, vrata su široko otvorena korupciji po kojoj je Hrvatska također među europskim šampionima. Lopovske su se mreže razmahale, opet, kao u najgora vremena. Ugrađivanje i infiltriranje kriminalnih interesa u provedbu Plana oporavka posve je realna mogućnost. Jata pirana već su spremna jurnuti, do kosti bi ga oglodala.

Kadrovska piramida

Druga su bolna točka slabi kapaciteti Plenkovićeve kadrovske piramide. Njegova ekipa jednostavno nije kapacitirana za realizaciju tako krupnog zadatka. Stoga se valjda i počinje šuškati o rekonstrukciji Vlade. Premijer bi svoj ministarski postav navodno osvježio i ojačao. Ali, kao što reče Damir Vanđelić, njegov nesuđeni kandidat za gradonačelnika Zagreba, problem je u kovaču, a ne u materijalu iz kojeg se ministri kuju. Problem je u izborniku. U njegovim kadrovskim filtrima. Svoje kadrovske preferencije Andrej Plenković u dva je slučaja ovih dana više nego jasno eksplicirao. Njegov izbor nije respektabilna Zlata Đurđević, njegov je izbor Kazimir Bačić. Ugledna sveučilišna profesorica kod njega ne prolazi, ali prolazi čovjek trenutno pritvoren u Remetincu. Žena dokazanog znanja, velike stručnosti i ogromnog moralnog integriteta nije izabrana za šeficu Vrhovnog suda. Premijer se štoviše jako potrudio da protiv nje pokrene mahnitu difamacijsku kampanju. Njegovi stranački batinaši besramno su je napali, lažima i klevetama, i provukli kroz blato.

Ali šef je Vlade smatrao posve prikladnim da anonimusa Bačića svojedobno postavi na čelo javne televizije. Ni po čemu značajnom šefu tehnike na Prisavlju, bezličnom čovjeku bez ikakvog javnog autoriteta, o čijem moralnom profilu sve govori činjenica da je sada uhvaćen kao važna karika korupcijske mreže pokojnog gradonačelnika Bandića, kao mizerni dostavljač vreća s prljavom lovom, takvom je liku Andrej Plenković povjerio upravljanje najvažnijom kulturnom i medijskom institucijom u Hrvatskoj. Bačića je za utjecajnu funkciju valjda kvalificirala činjenica da je obiteljski dobro udjenut u HDZ-ove partijske strukture. Tako premijer selektira svoje kadrove. Tako je formirao i vlastiti kabinet. Možda zato što društvo patuljaka jako godi njegovom sebeljublju. Osigurava mu superiornost, bez konkurencije.

Status quo

Treće, o šansama provedbe Plana oporavka moguće je zaključivati po sudbini nekih drugih premijerovih i Vladinih proklamacija i strateških projekata. Velika Plenkovićeva najava da će mijenjati HDZ, kako bi potom mogao mijenjati Hrvatsku, pretvorila se u priličan debakl: premijer se promijenio mnogo više od HDZ-a, dok se Hrvatska iz statusa quo nije makla. Ili po tijeku obnove. Godinu dana nakon potresa u Zagrebu vlast je uspjela srušiti tri uništene kuće, organizirana obnova još nije pokrenuta. Već spomenuti Vanđelić, s čela Fonda za obnovu, tvrdi da je nadležno ministarstvo usko grlo i najavljuje svoj ulazak u politiku jer, kaže, više ne može gledati propadanje Hrvatske. Prozvani inertni ministar Horvat kreće, veli, u bitku s vremenom. Napokon je shvatio da europski novac namijenjen obnovi Zagreba u iduću godinu i pol dana možda i ne uspije potrošiti. Što znači da će za Hrvatsku biti izgubljen. Istodobno s Banije, nešto više od pola godine nakon potresa, sve češće stižu potresna svjedočenja o zaboravljenim, pod užarenim metalnim kontejnerima ostavljenim ljudima, kao i vijesti o dramatičnom smanjenju broja školske djece u Petrinji ili Glini. Nadalje, premijer se u više navrata proglasio pobjednikom u ratu s koronom, a Hrvatska je po broju mrtvih i procijepljenosti stanovništva među najgorima u Europi. Ukratko, Plenković je loš operativac. Njegove će riječi drumom, djela šumom. Teško donosi odluke i ne zna organizirati posao. Upravlja zemljom, ali ne upravlja procesima.

Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen stigla je u Zagreb s pozitivnom ocjenom Nacionalnog plana oporavka i otpornosti koji je težak 6,3 milijarde eura. PHOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Još je gore da ni ciljeve ne zna dobro postaviti. Ovih je dana kao četiri svoja glavna projekta koja do kraja mandata kani ostvariti istakao: otvaranje Pelješkog mosta, članstvo u Schengenu, ulazak u europodručje s početkom 2023. godine te nabavu vojnih aviona. Ne demografiju, ne dizanje životnog standarda. Utjecajni ekonomist Velimir Šonje tvrdi da bi Hrvatskoj strateški cilj moralo predstavljati dostizanje 75-postotne razine prosječnog BDP-a u Europskoj uniji, najkasnije do kraja desetljeća. Bez toga, veli, nije moguće zaustaviti daljnji pad broja stanovnika. Zemlje koje dosegnu od 75 do 80 posto europskog prosjeka ne gube ljude. Na toj razini negativni trendovi usporavaju i mijenjaju smjer: umjesto iseljavanja raste broj povratnika i useljavanje.

Hrvatska će iz briselske kase dobiti ogromna sredstva. Moglo bi biti i para i posla. Ali nema garancije da će svoju novu šansu znati iskoristiti. Da je neće propustiti i profućkati kao i većinu prethodnih. Nema tog novca koji se ovdje ne može potrošiti a da to ekonomsku uspješnost države i opće dobro uopće ne poveća. Mogućnost da će Hrvatska ostati na repu Europe, da sretnu okolnost financijske relaksacije, gotovo obilja, neće staviti u funkciju promjene dosadašnjeg, posve nakrivo postavljenog ekonomskog modela, s enormnom, ubitačnom korupcijom, nije isključena. Dapače, ta je mogućnost vrlo realna. Osim ako se oni koji su Hrvatsku dosad vodili u propast odjednom ne pretvore u heroje napretka. Ali takva bi transformacija bila ravna čudu i rijetko se dogodi. Od velikih para Hrvatskoj su mnogo potrebniji veliki ljudi, posebno na čelu države. Milijarde iz Bruxellesa stižu, političkih lidera ekonomskog rasta i društvenog progresa nigdje.