Dakle, selo gori, a baba se češlja. Hrvatska je u velikoj drami, proklamirana borba protiv korone ne daje željene rezultate, a državni vrh petlja, sporeći se oko potpuno nebitnih stvari. Broj se bolesnih vrtoglavo povećava i ritam se smrti ubrzava, dok šefovi države javnost kapacitiraju sudarom svoja dva titanska ega. Cijela je zemlja u crvenom, zdravstveni je sustav na koljenima, a dva se prva čovjeka vlasti okupiraju svojim rivalstvima i međusobnim nadmetanjem. Ni na Pantovčaku ni na Markovu trgu kao da ne vide katastrofu koja s galopom pandemije Hrvatsku sustiže. Po broju procijepljenih među najgorim smo zemljama Europske unije, po stopi smrtnosti također. Vladajućima te činjenice sigurno nisu ugodne, ali se ponašaju kao da s divljanjem brojeva baš nikakve veze nemaju. Nitko da preuzme odgovornost za težak neuspjeh Vladine protupandemijske politike.

Nojevsko je držanje vlasti nepodnošljivo iritantno. Udruga bolničkih liječnika (HUBOL) dramatičnim se apelom obratila javnosti, upozoravajući na neadekvatno reagiranje na novo razbuktavanje pandemije. Dok nam vrhovi državne vlasti izmjenjuju uvrede na razini narcisoidnih maloljetnika zlostavljača, ono što vole nazivati zdravstvenim sustavom pred našim očima nestaje, pišu doktori, objašnjavajući da zdravstveni sustav više ne postoji jer ne uspijeva zbrinuti sve covid-pacijente. Uskoro će, kažu, morati birati kojem bolesniku omogućiti kisik ili mehaničku ventilaciju. Za nadležne će reći da ne upravljaju krizom, osim što naciji uporno serviraju lažni spokoj. Oni čija je odgovornost zaustaviti širenje virusa, svakodnevno sedirajućim glasom objavljuju sve veće brojke hospitaliziranih i umrlih, perući ruke od vlastite odgovornosti i svrhe postojanja, konstatira HUBOL. Razlog nedopustive indolentnosti vlasti, po njima, treba tražiti u činjenici da „oni koji odlučuju svoje probleme rješavaju telefonskim pozivom, oni i njihova rodbina, prijatelji i poznanici ne čekaju u redovima“.

Proizvodnja kaosa

Umjesto epidemiološke stabilizacije, Stožer sve više proizvodi kaos. Premijer je uvrijeđen jer se narod u velikom postotku ne želi cijepiti. Njegovi su planovi o visokoj procijepljenosti stanovništva neslavno propali, pa se Plenković jako duri na nezahvalne podanike, odbijajući bilo kakvu dodatnu propagandnu akciju. Građane krivi za alarmantnu situaciju, činjenicu da njegova Vlada ne nudi nikakvu novu strategiju preskače. Protiv loših će se vijesti boriti samo peglanjem statistike. Resorni ministar naređuje da se broj umrlih razvrsta na one koji su umrli od covida i one koji su iz života otišli s covidom. Revidirat će se i stari slučajevi, tako da se broj od skoro deset tisuća umrlih na umjetan način smanji. Ne znamo što budućnost nosi, niti smo kadri upravljati procesima, ali će se prošlost i podaci o smrtnosti unatrag prilagoditi političkoj potrebi da Hrvatska po broju covid-žrtava ne bude među dvadesetak najgorih država svijeta. Vlast ne može i ne zna, čak se i ne trudi previše promijeniti stvarnost, ali će mijenjati registre i statistiku.

Da je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru državni vrh pokazuje i eskalirajućim sukobom u kojem se zvecka i upotrebom vojske. Šef države gromko inzistira da se umirovljenje zapovjednika njegove Počasno-zaštitne bojne odgodi do kraja godine. Plenkovićev ministar takvu mogućnost rezolutno odbija. Na što će predsjednik zapovjedniku Glavnog stožera, admiralu Hranju, zapovjediti da ministra isključi s liste govornika na jednoj vojnoj svečanosti. Uvrijeđeni ministar traži Hranjovu ostavku, što nema pravo, te pokreće izvanredni nadzor njegovih odluka. Dok će premijer poteze Zorana Milanovića proglasiti puzajućim državnim udarom, a medije prijetećim tonom upozoriti da ne puštaju, po njemu, lažne teze kako je riječ o prepirci. Nema prepirke, ovo je nezakonito ponašanje, tvrdi, pa novinare – koje naziva tek transmiterima – optužuje da kvalificirajući čerupanje u vrhu države kao razmjenu verbalne vatre zlorabe svoju ulogu i dezinformiraju javnost. Na stranu sada to da bi premijer jedne demokratske države morao znati kako uloga novinara nije samo posrednička. Mediji su instrument demokratske kontrole vlasti. Trenutno se važnijim čini podatak da se vrh države zapravo bavi političkim kokošarenjem.

Stanje svijesti

Raspaljivanje sukoba oko kadrovskih rješenja u jednoj nebitnoj vojnoj postrojbi, odnosno oko toga gdje će tko govoriti, otkriva tragično stanje svijesti među državnim prvacima. Koji su tešku krizu u svojim redovima, pa onda i u državi spremni konstruirati praktično ni iz čega, tek iz vlastitih kaprica. Umjesto da probleme rješavaju, oni ih udarnički proizvode. Pogriješili su, prvo, jer fokus javnosti miču s bitnoga na posve sporedno i nevažno. Dok se cijela Hrvatska muči s pandemijskom tragedijom i broji mrtve, predsjednik i premijer strasno se bave svojim momačkim nadjebavanjem.

Drugo, u svom šaketanju njih su dvojica spremni porušiti sve oko sebe, ne pitajući za cijenu, ne vodeći računa o drugim ljudima i njihovu dostojanstvu. Načelnika Glavnog stožera, časnog su admirala Hranja zajedničkim snagama doveli u nemoguću situaciju. Pokazujući da su za međusobno torpediranje spremni iskoristiti i prvog čovjeka Hrvatske vojske, nimalo ne brinući ni o njegovu integritetu ni o mogućim posljedicama. Našao se između njih, između svog vrhovnog zapovjednika i resornog ministra, odnosno premijera kao između čekića i nakovnja. Sukobljene će se strane na koncu nešto dogovoriti, ali je pitanje hoće li vrijedni Hranj to uspjeti preživjeti. A jedan je od najobrazovanijih i najboljih časnika koje Hrvatska ima. Svejedno, prvi ga ljudi države pokušavaju pretvoriti u krpu.

Treće, nedopustivo je da državni vrh u svoje sukobe uvlači vojsku. Oružane se snage baš nikad i nipošto ne smiju naći u situaciji da moraju odlučivati hoće li stati uz predsjednika ili uz resornog ministra. Bilo kakav konflikt između dva brda vlasti nije njihov rat. Nije rat u kojem bi armija trebala sudjelovati. Svaki pokušaj da se pripadnici oružane sile gurnu u tu ulogu ili iskoriste u političkim obračunima, teška je i zakonski kažnjiva zloupotreba vojske. Bez obzira na to što i hrvatski predsjednik i hrvatski premijer rado vjeruju kako njihovoj volji ništa ne može stajati na putu.

Propali projekt

Pogrešno je, međutim, vjerovati kako bi izostankom sukoba u vrhu vlasti situacija u Hrvatskoj postala normalnija. Svađe nisu uzrok političkog košmara među čelnicima države, nego su posljedica nedostatka političkog sadržaja. Nije problem što se predsjednik i premijer prepucavaju, nego je problem što ne znaju što bi s Hrvatskom. Jer čak i kad među njima nema razlike, ima političkog glavinjanja i izgubljenosti. Obojica su tako uprli sve svoje snage u jedan propali projekt. Ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa nisu naučili iz povijesne činjenice da je Franjo Tuđman svojedobno morao odustati od projekta Herceg-Bosne. Kao što će i njih dvojica morati odustati od ideje da se susjedna Bosna i Hercegovina uredi po njihovoj mjeri, odnosno po mjeri interesa njihova zajedničkog pulena Dragana Čovića. Koji jaše na tezi o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji BiH, dok za sudbinu Hrvata u Republici Srpskoj uopće ne pita.

Ni Zoran Milanović ni Andrej Plenković ništa nisu naučili iz povijesne činjenice da je Franjo Tuđman svojedobno morao odustati od projekta Herceg-Bosne. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Za taj koncept, međutim, nemaju međunarodnu potporu. Podržavaju ga samo službeni Beograd i Rusija. Na Balkanu ponovno aktivirana Amerika i EU imaju drugačiji plan, koji Hrvatska sada pokušava eskivirati. Predsjednik Milanović čak će udariti otvorenu kontru i opstruirati SAD. Dok američki predsjednik Joe Biden u Bosnu i Hercegovinu s novim paketom ideja o ograničenoj ustavno-izbornoj reformi šalje svoju tešku diplomatsku artiljeriju, šef je hrvatske države opet ugostio Milorada Dodika, čije u posljednje vrijeme potpuno ekstremizirane secesionističke stavove ni predsjednik Srbije neće izričito javno podržati. Ali će ga poduprijeti jaran Čović, izjavljujući da on ne predstavlja destabilizirajući faktor, kako ga u međunarodnoj zajednici vide. Dodik je, razumljivo, oduševljen prijemom na Pantovčaku. Tvrdi da je u domaćinu našao sjajnog sugovornika. Da se s predsjednikom Hrvatske slaže u ocjeni bosanskohercegovačke situacije. Njihov je trosatni razgovor, kaže, „rezultirao približavanjem i utvrđivanjem zajedničkih stajališta“. Milanović to ne demantira. Ne samo da se utalio s Dodikom, nego u službenom saopćenju svog ureda Čovića proglašava predstavnikom hrvatskog naroda, premda je ovaj samo predsjednik HDZ-a BiH. Kako to šef jedne stranke postaje predstavnik cijelog jednog naroda, hrvatski predsjednik ne objašnjava. Ali se nudi da s predsjednikom Vučićem i sultanom Erdoğanom moderira dogovor tri konstitutivna naroda o budućem uređenju Bosne i Hercegovine.

Šef hrvatske države zapravo pokušava nametnuti Dodik-Čovićevo rješenje kao konkurentsko onom iza kojeg stoje SAD i EU. Američko-europska inicijativa kombinira etničko i građansko organiziranje države Bosne i Hercegovine. Govori o konstitutivnim narodima, ali ne zaboravlja ni „ostale“, kojima se prema odluci Europskog suda za ljudska prava mora osigurati izborna ravnopravnost. Najviše se prašine diže oko ideje o ukidanju etničkog prefiksa. Ukratko, predložena, ali još ne do kraja definirana rješenja upućuju na koegzistenciju i suradnju među etničkim zajednicama, dok je dosadašnji model primjene Daytona implicirao podjele i konfliktnost. Ne bi bilo prvi put da Zoran Milanović tvrdoglavo jašući na nekim svojim, međunarodnoj zajednici neprihvatljivim rješenjima lupi glavom o zid. Nezgodno je što zbog toga posljedice trpi Hrvatska.