Mi smo u ratu – objavio je premijer Andrej Plenković, ispravno dimenzirajući dramatičnost situacije s kojom se Hrvatska, kao i ostatak svijeta, trenutno mora nositi. Hrvatska je u ratu protiv koronavirusa, protiv panike i protiv negativnih društveno-ekonomskih posljedica pandemije, precizirao je, svojom izjavom zatvarajući vrata mogućnosti bilo kakvog relativiziranja narastajuće opasnosti. Što znači da je Hrvatska praktički u svojevrsnom izvanrednom stanju, doduše neproglašenom, za razliku od Amerike ili Srbije i Slovačke koje su to i formalizirale.

Premijerovo priznanje da je zemlja u ratu u prilično je velikom neskladu s činjenicom da izbore u svojoj vlastitoj stranci nije smatrao potrebnim odgoditi. Premda se u ratnoj situaciji – poznato je – izbori ne održavaju. Međutim, unatoč desecima zaraženih i strogim karantenama, unatoč mobilizaciji ne samo zdravstvenog sustava, nego faktički cijele države, unatoč obustavi rada škola i zaustavljanju dobrog dijela ekonomskog i društvenog života, unatoč sasvim razumljivo uznemirenoj javnosti, HDZ je odlučio da se izbori za najviše stranačke funkcije ipak odrade. Što se šefu stranke na koncu jako isplatilo.

Generali rata protiv virusa

Andrej Plenković doživio je u nedjelju pravi trijumf, s osvojenih 80 posto glasova brutalno je pomeo konkurenciju. Svoju poziciju dodatno je učvrstio činjenicom da su njegovi najljući rivali, poput Milijana Brkića, doživjeli pravi potop. Koliko je takav ishod rezultat široke prihvaćenosti njegova kormilarenja HDZ-om, a koliko bi mogao biti posljedica u krizama uobičajenog zbijanja redova, o tome se sada može nagađati. Ali pobjeda je čvrsta i više nego uvjerljiva. Unutarstranački kritičari i oponenti na duže vrijeme bit će okupirani lizanjem rana i pitanjima vlastitog političkog opstanka. Novopotvrđeni šef HDZ-a može profitirati i zbog pristanka na uličarsko šaketanje svedene kampanje. Od nadmetanja zastrašujuće plitke razine cijela je stranka trpjela reputacijsku štetu. Nakon što je dobio rat za vlastitu poziciju u HDZ-u, Andreju Plenkoviću ostaje da pokuša spašavati Hrvatsku od prijeteće zdravstvene kataklizme. Što je mnogo zahtjevnija zadaća.

Korona ozbiljno mijenja svijet kakav smo poznavali. Kad prođe, život se vrlo vjerojatno neće vratiti tamo gdje ga je smrtonosni virus zaustavio i prekinuo. Već je moguće raspoznati više promjena koje ovaj nosi. Kao prvo, recentni su događaji drastično pokazali dragocjenost stručnjaka. Dojam da sigurnom rukom vodi zemlju u zdravstveno pogibeljnim vremenima, premijer prije svega može zahvaliti kriznom stožeru sastavljenom od vrhunski sposobnih ljudi i sjajnom medicinskom osoblju kojim Hrvatska raspolaže. Način na koji nedavno imenovani ministar Vili Beroš, ozbiljan, posvećen i autoritativan, i šefica Zarazne bolnice u Zagrebu, dosad u javnosti neeksponirana profesorica Alemka Markotić, vode priču, rezultirao je velikim odobravanjem i povjerenjem javnosti. Postavili su strategiju i Hrvatska zasad, što njihovom zaslugom, a što zahvaljujući sreći i maloj pokretljivosti stanovništva, stoji bolje od mnogih država. Širenje virusa drži se pod kontrolom, nema furioznu brzinu i domet, što cijelom sustavu daje vremena da se pripremi i brzopotezno ne kolabira, kako se to dogodilo u nekim drugim, Hrvatskoj bliskim zemljama. Kao generali u ratu protiv korone, taj dvojac zaslužuje svaki respekt i priznanje. Duboki naklon onome što rade!

Ali država je istodobno katastrofalno podbacila tamo gdje su, umjesto stručnih osoba, poslovima dirigirali po stranačkoj liniji dovedeni kadrovi. Pod njihovom se zapovjednom odgovornošću dogodio nepotreban i nedopustiv kaos na granicama i u zračnim lukama, gdje su ljudi u gužvi, bez hrane i osnovnih higijenskih uvjeta, zdravstveno kompromitirani zajedno sa zdravima, i po tridesetak sati morali čekati komad papira. Dok policija lovi neodgovorne koji ne poštuju nalog o samoizolaciji, zagrebački aerodrom i granični prijelaz na Bregani pretvoreni su u potencijalno najveće rasadište zaraze. Činjenici da su u ovom slučaju sanitarni inspektori strašno podbacili, pokušao se narugati njihov nadređeni, napuhanac Andrija Mikulić, nedavno postavljeni šef cijelog Državnog inspektorata, koji se pred kamerama usudio tvrditi da mu izmučeni ljudi na granici djeluju baš odmoreno. „Barem su se u ovih nekoliko sati ovdje odmorili“, izvalio je. Umjesto da iscrpljenima ponudi ispriku, bezobrazno je preporučio strpljenje, čak imputirao sebičnost. „Nemojte misliti samo na sebe, mislite i na druge“, doslovce je poručio. Povjerenje u sustav koje Vili Beroš s mukom izgradi, HDZ-ov uhljeb Mikulić u tren oka razori. Svejedno, premijer Plenković ne pokazuje namjeru da povuče jedini situaciji primjeren potez – njegovo promptno smjenjivanje.

Slom hrvatske tvornice cjepiva

Drugo, korona-apokalipsa pokazuje neprocjenjivu vrijednost javnog zdravstva. Hrvatska se uspijeva nositi s nadolazećim prijetnjama zahvaljujući ne samo svojim sjajnim liječnicima, nego i sustavu javnog zdravstva, kojemu je ovdje i u međunarodnim relacijama temelje prije stotinjak godina postavio veliki Andrija Štampar. Premda se od devedesetih taj sustav rapidno i ciljano urušava, kako bi se otvorio prostor privatizaciji zdravstva, nešto se ipak uspjelo održati. Ekonomski ekspert Željko Lovrinčević ovih dana podsjeća da je socijalna medicina stradala kada se prije desetak godina pod teretom recesijske krize rezao javni sektor, ali i nakon ekonomskog oporavka kada su zdravstvo i obrazovanje ostali u drugom planu. Nakon popuštanja fiskalne stege Europa, pa onda i Hrvatska, kao svoj prioritet određuju pitanja sigurnosti, i to vrlo usko shvaćena, što rezultira povećavanjem izdvajanja za obranu. Uvjeren da se s bujajućom pandemijom može nositi samo kvalitetno javno zdravstvo, Lovrinčević smatra da bi koronavirus mogao postati točka preokreta. Točka na kojoj bi se ponovno mogle propitivati odluke o strateškim prioritetima, odnosno „hoće li se zdravlje građana tretirati kao pitanje javne sigurnosti, pitanje suvereniteta, pa i kao pitanje kapitala jedne države“.

U tom kontekstu ovih se dana ponovno aktualizira pitanje sudbine gotovo do temelja devastiranog Imunološkog zavoda, ustanove koja je sa svojom više od stotinu godina dugom tradicijom proizvodnje cjepiva osvajala svjetske vrhunce. Cjepivom protiv ospica ili rubeole zaštićene su stotine milijuna ljudi širom svijeta. Što bi hrvatski doktori dali da se danas u ratu s koronom mogu služiti čuvenim zagrebačkim interferonom. Međutim, grabež i interesi pojedinaca sve su uništili. O spašavanju Imunološkog zavoda godinama se tek teoretizira. Nije nemoguće, ali nikako da se pokrene s mrtve točke. Sad je prilika da se to promijeni. Obnavljanje vlastite proizvodnje lijekova sada planiraju i neke druge zemlje koje su se tih industrija, uvjerene u prohodnost globaliziranog svijeta, bile odrekle. U nekoliko mjeseci, koliko mu ostaje do kraja mandata, Andrej Plenković može osigurati nastavak rada Imunološkog zavoda, što je jednako važno, ako ne i važnije, od svojedobnog spašavanja Agrokora. Pogotovo jer je involviranje Vlade u rješavanje problema u jednoj privatnoj firmi prilično problematično, dok je tvornica cjepiva u državnom vlasništvu, pa onda i u zoni premijerove odgovornosti.

Gospodarstvo slabog imuniteta

Treće, najezda opasnog virusa, koji će mnogi nazvati novovjekom kugom ili kolerom, u fokus državne politike opet stavlja često zaboravljeni ili zanemareni imperativ da se zdravlje nacije ima tretirati kao najvažnija vrijednost svake normalne, dobro uređene i perspektivne države. Zdravstveno stanje stanovništva prvo je i najpreče pitanje nacionalne sigurnosti. Efikasno posložen i dostupan zdravstveni sustav nužniji je ljudima od vojske i oružja. U tom pogledu i Hrvatskoj vrlo vjerojatno predstoji ozbiljno preispitivanje vlastitih strateških prioriteta.

Četvrto, pandemija koronavirusa, teška zdravstvena kriza koja se već prelijeva i u ekonomiju, na dramatičan način upućuje na krivi gospodarski model – praktički bez proizvodnje i s pretjeranim osloncem na turizam – koji je u Hrvatskoj uspostavljen, a cijelu državu čini jako ranjivom. Zatvaraju se granice i hoteli, cijela je sezona pod velikim znakom pitanja, ograničava se i prekida promet, Hrvatska nije sposobna vlastitom proizvodnjom svom stanovništvu osigurati dovoljno hrane, previše je ovisna o uvozu… Nema baš nikakve sumnje da će ekonomske, pa onda vrlo vjerojatno i društvene posljedice biti dramatične. Privreda rapidno usporava, smanjuju se prihodi, prijete gašenja i otpuštanja. Državni proračun trpjet će manjkove. Hrvatska narodna banka u nekoliko je dana već tri puta morala spašavati tečaj kune. Vlada obećava mjere pomoći, nažalost vrlo upitnog dometa. Mogućnosti su ograničene, ni blizu onima kojima barataju privredno snažnije države. Njemačka najavljuje mjere bez presedana u svojoj poslijeratnoj povijesti, Francuzi govore o desecima milijardi eura proračunske injekcije, slovenska vlada prije desetak dana o svom već pripremljenom, milijardu eura teškom, paketu pomoći vlastitim privrednicima. Hrvatsko je gospodarstvo, kao kronični bolesnik slaba imuniteta, u mnogo većim problemima. Čini se da je odgovor države na zdravstvene aspekte korona-ugroze vođen mnogo stručnije od programa spašavanja ekonomskog rasta Hrvatske.

Peto, Hrvatsku, koja je inače jako polarizirana i oko prošlosti često potpuno zakrvljena, virusna opasnost sada odjednom suočava s činjenicom da je u ovoj stvari cijela nacija u istom čamcu. Da su svi jednako zdravstveno ugroženi, da ima situacija koje ne trpe podjele. Predsjednik Milanović smatrao je potrebnim podržati premijera Plenkovića, ovaj na sastanak saziva sve parlamentarne stranke, ne samo svoje koalicijske partnere, nego i oporbene rivale, da zajedno pred koronom stave glave na kup. Politička je konkurencija dobra, ali neke su stvari nadstranačkog karaktera. Nekad obrana Hrvatske u ratu, danas rat protiv monstruozne bolesti koja guta ljudske živote.