O veteranima, samozvanim arbitrima kulture, i njihovim uzurpacijama, nadležna se ministarstva ne oglašavaju. Ni Ministarstvo branitelja ni Ministarstvo kulture. Prvo vjerojatno smatrajući da je takvo ponašanje u redu, drugo kukavički izbjegavajući braniti svoj resor od kvazibraniteljske hajdučije

Baš poput raspadanja vijadukta u Genovi, posljedice ne samo trule građevine, nego i trule države, i u Hrvatskoj se urušavaju javni sustavi. Krš nije tako impresivno vidljiv kao u Italiji, gdje je sunovrat mosta Morandi u smrt odvukao 43 čovjeka. Ali korozija države i ovdje uzima ljudske žrtve. Gotovo istodobno s kataklizmičkim odlamanjem i propadanjem dijela jedne talijanske prometnice, sa svim automobilima i ljudima koji su se na njoj našli, tragedija koja denuncira po život opasno funkcioniranje tamošnje vlasti, u Zaprešiću je na ulici izdahnuo jedan mladić, otkrivajući razmjere propadanja hrvatskog zdravstvenog sustava. Jučer u Genovi, sutra u Zagrebu?

Mladi Matteo Ružić izdahnuo je na rukama prolaznika jer nije dobio liječničku pomoć. A onda je satima mrtav ležao na pločniku jer odgovarajuće službe nisu stizale da ga odvezu. I nije se to dogodilo negdje Bogu iza nogu, nego u predgrađu glavnoga grada. Slučaj je konsternirao hrvatsku javnost jer brutalno svjedoči koliko državnim institucijama, navodno servisima građana, vrijedi ljudski život. Pokazao je kobne falinge u organizaciji i načinu rada Hitne pomoći, ali još gore, demonstrirao je uvredljivu ležernost onih koji su odgovorni za funkcioniranje zdravstvenog sustava u Hrvatskoj.

Sustav je uredno funkcionirao, postupalo se prema hrvatskoj regulativi i standardima, ponavlja nadležni ministar, perući svoje ruke od bilo kakve odgovornosti za izostanak pravodobne pomoći nesretnom mladiću. Sustav je možda funkcionirao gledaju li se postojeće norme i papirologija. Ali nije funkcionirao s obzirom na svoj smisao i ciljeve, a to je spašavanje ljudskog života. Ne može se reći da funkcionira sustav u kojem se u slučaju prerano ugaslog Mattea Ružića pokazalo toliko nelogičnosti i kaotičnosti. Ako čovjek ne može dobiti medicinsku pomoć i to ne zbog neke više sile, nego zato što se hitna služba drži u nefunkcionirajućem stanju, ako njeni timovi ponekad moraju kršiti nelogične propise kako bi spasili neki život, onda je cijeli sustav u tragičnom deficitu, naopako nasađen. U javnost su sada isplivali podaci Eurostata prema kojima je Hrvatska jedina država EU-a u kojoj broj smrti koje su se mogle spriječiti boljom zdravstvenom skrbi, posljednjih godina raste. Upućeni tvrde da takvo žalosno urušavanje nije posljedica manjka sredstava, nego je rezultat nečinjenja i loše organizacije sustava. Za što je, prije svega, potrebna politička volja.

Ministru Kujundžiću ti bi podaci morali biti poznati. Teško je razumjeti zašto on, svemu unatoč, ipak tvrdi da Hrvatska ne stoji gore od prosjeka EU-a. Ne stoji gore kad je riječ o resursima, sredstvima, opremi, broju liječnika… Ali ishod je mnogo lošiji. Aktualni je ministar naslijedio loš sustav. Nijedna ga od dosadašnjih vlada nije ni pokušala reformirati. Najčešće su se intervencije svodile na krpanje financijskih rupa, nikada na ozbiljne racionalizacije. No problematično naslijeđe ne može biti izgovor za nečinjenje. Bez obzira na zatečeno stanje, Milan Kujundžić odgovoran je danas za stanje u hrvatskom zdravstvu. Koje je, tvrde insajderi, u potpunoj komi. Recentna smrt jednog mladića samo je jedan od dokaza. Liste čekanja otele su se svakoj kontroli, nitko ih više i ne pokušava riješiti. Podzemna je amerikanizacija zdravstva zaustavljena, ali nitko od pozvanih nema plan, a još manje petlju za uređenje sustava. Zato se status quo faktički pretvorio u proces propadanja. Kujundžić je sjajan liječnik, ali se pokazao kao jako loš ministar. Što prije ode iz Vlade – to bolje po njega.

UVOĐENJE HARAČA NA DIREKTORE

Spletom tragičnih okolnosti zdravstvo je sada izbilo u prvi plan, ali dekadencija je opasno zahvatila i druge javne sektore pod ingerencijom države. Nosivi stupovi crvotočni, armirani beton loman poput vijadukta u Genovi. Mirovinski sustav, baš poput zdravstvenoga, trokira i prijeti urušavanjem. Nadležni ministar javno priznaje njegovu ugroženost i neodrživost. Ali umjesto ozbiljnih rješenja, javnosti nudi preko koljena prebijene, nedomišljene promjene. Obrazovni sustav daje loše rezultate, ali kurikularna je reforma pod pritiskom konzervativne rekonkviste likvidirana. Hrvatski ekonomski sustav, ortački kapitalizam, s pogubnom uglavljenosti politike i poduzetništva, rezultirao je dramom Agrokora, a priča bi se uskoro mogla ponoviti s Uljanikom. Država kontrolira enormni dio gospodarstva umjesto da otvori prostor za privatnu inicijativu. Svojom naveliko reklamiranom poreznom reformom sada nasrće na male poduzetnike. Najavila je uvođenje harača za direktore, što će mnogima onemogućiti poslovanje. Samo će iseljavanje dobiti na zamahu. Predloženi model neće suziti prostor malverzacija niti će napuniti državnu blagajnu, nego će obeshrabriti poduzetništvo i vrlo vjerojatno ubrzati demografski slom.

Sustavom sigurnosti također se širi nekroza. Ministar obrane pati od nostalgije za ratom, a dosad prilično stabilan resor unutarnjih poslova širi konfuziju. Policiji nije nezakonito izvikivanje ustaških pozdrava, ali je nezakonito protestno dovikivanje premijeru ili bacanje jaja na smrću u Zaprešiću kompromitirano Ministarstvo zdravstva. Izražavanje nezadovoljstva koje se u demokracijama smatra rutinom, ovdje se pokušava proskribirati. Glas o brutalizaciji MUP-a širi se i izvan hrvatskih granica. Britanski Guardian prošlog tjedana objavio je veliku i dokumentiranu reportažu o nehumanom i nasilničkom ponašanju hrvatske policije prema migrantima. Razumijemo, aktualnoj vladi jako je važno pokazati se spremnom za Schengen, ali ne po cijenu pretvaranja policije u batinaše. Na svjedočanstva o premlaćivanju i pljačkanju izbjeglica, MUP je Guardianu pokušao servirati posve neuvjerljivu priču da se ovi međusobno mlate i ranjavaju. Ako Plenkovićeva policija počinje sijati strah, ako privodi i po cijelu noć drži bacače jaja i ako se nečovječno ponaša prema migrantima, onda se kompletan sustav sigurnosti deformira i tendira urušavanju.

Slična razjedajuća rđa brzopotezno se širi i resorima koji bi se morali smatrati prostorom slobode i kreacije. Ministarstvo kulture dopustilo je da joj politiku vode skupine nekadašnjih branitelja, koje je vox populi s društvenih mreža nazvao zabraniteljima. Ministrica Koržinek pokleknula je kad su nasrnuli na HAVC, smatrajući da će žrtvovanjem jednog čovjeka, premda je riječ o graditelju sustava koji je omogućio dinamiziranje hrvatskog filma, nahraniti aždaju. Dogodilo se upravo suprotno: samo im je raspalila apetite i nabildala ambicije pa su zaredali uređivati program javne televizije, određivati kazališni repertoar, a sada su se dohvatili i estrade. Pokrenuli su pravu kampanju protiv Bajage, onemogućili mu koncert u Karlovcu, pokušali isto i u Varaždinu, bezobrazno šireći notorne laži – da pjeva četničke pjesme i svojim nastupom vrijeđa sve što je hrvatsko: branitelje, Domovinski rat i “vječnu nam Hrvatsku”.

ŠEF VLADE POMIJEŠAO LONČIĆE

Potom su se veteranski krugovi pobunili i protiv održavanja festivala ojkanja u Petrinji, najavljujući da će svojim tijelima – “ojkanja neće biti dok je nas živih” – onemogućiti njegovo održavanje. Insinuirajući da je riječ o isključivo srpskoj tradiciji, pobunjenici su smotru proglasili “nastavkom velikosrpske pobune i veličanjem takozvane Srpske krajine”. Premda ojkanje pripada Hrvatima koliko i Srbima i odavno je već proglašeno svjetskom kulturnom baštinom i stavljeno pod zaštitu međunarodnih institucija. O veteranima, samozvanim arbitrima kulture, i njihovim uzurpacijama, nadležna se ministarstva ne oglašavaju. Ni Ministarstvo branitelja ni Ministarstvo kulture. Prvo vjerojatno smatrajući da je takvo ponašanje u redu, drugo kukavički izbjegavajući braniti svoj resor od kvazibraniteljske hajdučije. Nastave li ordinirati poput termita, hrvatskoj kulturnoj sceni prijeti ili slom ili pobuna i gerila.

Gdje god da takneš, država je trula, poput vijadukta u Genovi. Stvar drastično pogoršava nevjerojatno ciničan odnos vlasti prema očekivanjima i zahtjevima javnosti. Doktor Kujundžić tako flegmatično sliježe ramenima, na smrt Mattea Ružića odgovarajući da se nesreće događaju, da je to realnost života. Može mu se dok – još gore – Andrej Plenković braneći ministra izjavljuje da ne dopušta hajku na ljude. Lojalnost prema suradnicima treba cijeniti, ali mnogo prije nego o vlastitom ministru premijer bi morao misliti o interesima hrvatskih građana. A njihov je interes u ovom slučaju da imaju adekvatan zdravstveni sustav, a generalno da imaju dobru državu. Interpretirajući traženje odgovornosti ministra Kujundžića kao hajku koju on neće dopustiti, šef Vlade pokazuje da je pomiješao lončiće. Nije hajka, nego je posve normalno da ministar odgovara za funkcioniranje svog resora. Ako ga apriorno uzima u zaštitu, ako ne dopušta postavljanje pitanja o njegovoj odgovornosti, premijer – znači – dopušta nefunkcioniranje zdravstva. Implicitno poručuje da ga ljudi koji umiru na cesti jer im Hitna pomoć nije osposobljena pomoći, diraju i brinu manje od sudbine njegova ministra.

Andrej Plenković zapravo govori da mu položaj Milana Kujundžića vrijedi mnogo više od života Mattea Ružića. Smrt jednog čovjeka na pragu života kao da mu je potpuno irelevantna. Strašna je to i bezobzirna poruka. Koja pokazuje političko i moralno propadanje svog autora i tešku trulež kompletne vladajuće strukture. Zaslužili su da im se zemlja otvori pod nogama!