Dio naših birača otišao je malo više udesno pa moramo sukladno tome sastavljati buduću vladu, objašnjava Andrej Plenković svoju odluku o otvaranju postizbornih pregovora s desničarskim Domovinskim pokretom, strankom s kojom je dosad bio u otvoreno neprijateljskim odnosima. Teško bi se moglo tvrditi da je Hrvatska skrenula udesno. Ali šefu HDZ-a treba zagrljaj s DP-om jer sam na netom završenim izborima nije ostvario rezultate koji bi mu omogućili formiranje vlade na dosadašnji način, samo s manjinama i žetoniziranim partnerima, ostatkom ostataka nekad respektabilnih liberalnih stranaka. HDZ je ovoga puta uspio osvojiti 61 mandat, pet manje nego prije četiri godine. Dovoljno za status relativnog pobjednika, nedovoljno za komotno sastavljanje parlamentarne većine. Pogotovo s obzirom na njegove jako oskudne koalicijske kapacitete. Vladajući su osuđeni na neželjeni brak s Domovinskim pokretom jer preferirani dosadašnji model okupljanja stranaka s jednim ili dvoje zastupnika više nije realan. Od IDS-a do Matije Posavca i Fokusa, svi su ih odbili.

Za Andreja Plenkovića koalicija s Domovinskim pokretom – strankom kojoj je predsjednik HDZ-ov odmetnik Ivan Penava, a stvarni šef okretni poduzetnik Mario Radić – vrlo je neugodna. Ne samo zato što su do jučer jedni o drugima govorili sve najgore, s obje se strane zaklinjući da ni pod koju cijenu neće zajedno. „To su kreteni i budale. To morate shvatiti. Nisu to normalni ljudi… To su kvarni ljudi. Zli. Zli ljudi… Nemojte da mi netko u HDZ-u oko DP-a ima dilema… S njima nećemo imati posla!“ neposredno prije izbora Plenković je gorljivo objašnjavao svojoj stranačkoj sljedbi. DP je na njegov račun rigao slične pogrde, nazivao ga nacionalnim izdajnikom, ozloglašavao plakatima insinuirajući kako se u društvu s vođama srpske manjine raduje ratnom stradanju Vukovara. Ni manje uvrede šef HDZ-a ne oprašta. Osim ako ne bude morao kako bi ostao na vlasti.

Ideološka dihotomija također je značajna. Najistaknutiji dio DP-ove političke agende srbomrzilačka je retorika, najvažniji uvjet za dogovor s HDZ-om skalp Milorada Pupovca i izbacivanje SDSS-a iz vlasti. Sve suprotno onome što Andrej Plenković običava isticati kao jedno od najvažnijih postignuća svojih mandata. Integriranje manjina, pa i ratom devedesetih antagoniziranih Srba, u hrvatski politički korpus. Sada bi morao pogaziti ono što je u proteklih osam godina gradio. Morao bi se odreći Pupovca, koji mu je, čak i po cijenu vlastite vjerodostojnosti, bio maksimalno lojalan partner. Takvo uvjetovanje ne znači da DP nije zainteresiran za ulazak u vladu. Znači samo to da su svjesni svog moćnog ucjenjivačkog kapaciteta.

Javno se već počinje spekulirati s rješenjem koje bi obje strane – i HDZ i DP – mogle predstavljati kao častan ustupak: da se manjinci ne uključuju u vladu, nego da većinu čine iz saborskih klupa. Za njih sigurno ponižavajući – s konja na magarca – model. Ali ako su politički predstavnici Srba spremni podržati vladu s desničarskim DP-om, onda se ni taj scenarij ne čini nemogućim. Potpuno bi odbacivanje manjina moglo naštetiti Plenkovićevom imidžu na europskoj razini, što će on po svaku cijenu pokušati izbjeći. Ublažavanje političkih zahtjeva DP-a moglo bi se kompenzirati na drugoj strani. Političko će, Penavino krilo stranke dobiti manje, Radićeva biznis frakcija, u stranci zapravo dominantna, koja već pokazuje apetite povezane s energetskim sektorom i otvoreno govori o privatizaciji HEP-a, vjerojatno mnogo više. Plenkovićeva spremnost da državnim parama i resursima hrani i veže koalicijske partnere, nikad nije bila upitna.

Bliskost Anušića i DP-a

Ipak, čini se da bi najveći razlog njegove nesklonosti, pa i zazora od uvezivanja s DP-om mogla predstavljati više izvjesnost nego eventualija da će mu nova koalicijska konstelacija osobno biti prilično nekomforna. Sa svojih 13 zastupničkih mjesta DP je vrlo jak, stoga vjerojatno zahtjevan i težak partner. Andrej Plenković u takvim okolnostima – pokazao je – ne zna funkcionirati. Navikao se na situaciju u kojoj može dominirati. U kojoj sam o svemu odlučuje. Zato preferira savez sa sitnim i na klimoglav uvijek spremnim strančicama, koje ne pretendiraju na udio u podjeli vlasti. Zadovoljne da su pri stolu kad se kolači dijele. DP može biti prilično neugodan i zbog odnosa snaga u HDZ-u. Izbori su pokazali da je ministar Ivan Anušić, potpredsjednik HDZ-a, preferencijalnim glasovima daleko nadmašio nadređenog mu premijera i šefa stranke. Anušić je sklon DP-u, imao je petlje da ih odmah u izbornoj noći proglasi HDZ-ovim prirodnim partnerom, DP mu uzvraća na isti način. Njihova bliskost može za Plenkovića predstavljati veliki problem. Moguće je da stoga sprema odstupnicu. Navodno mu se neke mogućnosti u Bruxellesu opet otvaraju. Za što i sam pokazuje zainteresiranost, najavljujući da bi mogao biti kandidat na skorim europskim izborima.

Dođe li do dogovora HDZ-a i DP-a s Plenkovićem kao premijerom, Hrvatska će – sigurno je – dobiti vladu još goru od dosadašnje. Politički s više desnila, ali nimalo manje korupcije i klijentelizma. Kako birači nisu kaznili korupcijski karakter HDZ-ove vlasti, nema razloga vjerovati da će borba protiv korupcije jačati. Rezultati izbora, s relativnom pobjedom HDZ-a, pokazuju da narod nije baš nešto posebno osjetljiv na njihove lopovske afere. Svojim nereagiranjem i onda kad imaju moćno oružje, izborni listić u rukama, hrvatski su birači pristali postati sudionici u banditizmu vlasti. Ni Plenkovićeva ih već jako uznapredovala praksa regresiranja u demokraciji ne dira previše. Pokazuje to i najnovija odluka Ustavnog suda, koja se naslanja na čitav niz HDZ-ovih, u posljednje vrijeme jako intenziviranih redukcija i suspenzija demokratskih sloboda. Naliježe na cenzorski lex AP, kojim se vlast štiti od curenja informacija o svojim prljavim poslima. Nastavlja se na promjene na čelu Državnog odvjetništva, s jasnom porukom da povezanost s krim-miljeom premijer neće zamjeriti, još manje smatrati suspektnom i nedozvoljenom. Uklapa se u sljedove Plenkovićeve paranoje, s proglašavanjem dijela nepokorenih medija „osovinom zla“.

Ustavni sud, koji na sva dosadašnja neustavna proklizavanja HDZ-ove vlasti ni da bi trznuo, čak mu u nekim jako problematičnim slučajevima pružajući potporu, odjednom odlučuje oštriti ustavnost na predsjedniku Milanoviću. Ne može, zaključili su, biti ni mandatar ni premijer, čak ni ako odmah da ostavku na dosadašnju funkciju. Ako mu budući Sabor izglasa povjerenje, Ustavni ga je sud, najavljuju, spreman rušiti. Odluka je duboko problematična. Kontradiktorna jer s jedne strane konstatira da šef države na ishod izbora nije bitno utjecao, dok ga s druge strane ekstremno kažnjava oduzimajući mu elementarna građanska prava. Odluka je također pravno neodrživa jer izriče sankcije koje nigdje nisu predviđene. Ustavni sud samovlasno se upliće u proces konstituiranja nove vlade, u kojem mu nema mjesta. Ograničava slobodu odlučivanja novoizabranom sazivu Sabora. Troje ustavnih sudaca u svom izdvojenom mišljenju tvrde da je odluka njihovih kolega duboko protuustavna.

Skandalozni Ustavni sud

Skandalozna intervencija Ustavnog suda dolazi samo zato da bi Plenkoviću olakšala posao sabiranja nove parlamentarne većine. Prvo tako da mu s puta makne Zorana Milanovića, koji ne odustaje od okupljanja kontrahadezeovske koalicije. Drugo, da mu preplaši i rastjera potencijalne saveznike. Stavom da ne može biti ni mandatar ni premijer, da mu to neće dopustiti, Ustavni sud stvara alibi za pretrčavanja. Štoviše, kanalizira izabrane parlamentarne stranke prema HDZ-u. Domovinski je pokret odmah u letu zgrabio opravdanje, objavljujući da će poštovati odluku Ustavnog suda. Što konkretno znači da će pregovarati samo s dosad im potpuno neprihvatljivim i mrskim HDZ-om. Moguće je da su u cijelu operaciju ugrađeni i neki dugoročniji ciljevi. Vlasti blizak ustavni stručnjak Mato Palić objašnjava da će se na temelju odluke Ustavnog suda osporiti i Milanovićeva buduća kandidatura za šefa države. „Jer ako ne može biti mandatar i premijer, onda ne može biti ni predsjednik“, ustvrdit će znalac iz Osijeka, koji navodno već pikira na jedno od uskoro upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu.

Zoran Milanović još nije bacio koplje u trnje. Još ne odustaje od ideje okupljanja širokog antikorupcijskog bloka, koji bi HDZ trebao skinuti s vlasti i poslati u opoziciju. Njegov se SDP na izborima nije proslavio, ostvario je rezultat – 42 mjesta – gotovo jednak onome otprije četiri godine. Možda dobro za stranku koja je cijeli mandat provela u unutarnjim lomovima, bezidejnosti i mlitavim pokušajima konsolidacije. Ali loše za stranku koja bi htjela odigrati ulogu lidera dubinske transformacije države. Koja Hrvatskoj obećava bolju budućnost, ekonomski prosperitet, socijalno pravednije društvo i demokratske promjene. Silovito uključivanje predsjednika Milanovića u kampanju rezultiralo je uzletom, ali kratkotrajna dometa. Previše je ozbiljnih grešaka na Pantovčaku i na Ibleru potom napravljeno. Prononsirani je SDP-ov kandidat za premijera više vremena potrošio baveći se jednom kravicom, nego svojom najavljenom, ali nikad dovoljno objašnjenom Trećom Republikom. Uporno je bacao lire desnici, zbunjujući ljevicu. Stranka se raspamećena nije usudila ni pisnuti. Vjerujući da će im s Milanovićem pobjeda na izborima sama pasti u krilo. Hrvatskoj su ponudili beskrvne, katastrofalne izborne liste, uglavnom bez jakih imena, bez snažnih političkih ličnosti, nakrcane široj javnosti nepoznatim ili isluženim stranačkim kadrovima. SDP je jako podcijenio vlastito biračko tijelo pa su i izborni rezultati podbacili.

U nedovoljno dobrom skoru ljevice Možemo! je također odigrao važnu ulogu. Premda će oni tvrditi da su jako zadovoljni postignutim jer su rasli više od drugih te će s osvojenih deset mandata, što je ozbiljno povećanje, sada u Saboru predstavljati respektabilnu snagu. Ali u izbornoj matematici vrsni analitičari već su izračunali da su zajedničkim izlaskom na izbore SDP i Možemo! ozbiljno mogli profitirati. Ali nisu! Ukupno su osvojili više glasova od HDZ-a, oko dvije tisuće više, no zbog odvojenog izbornog nastupa imaju manje, devet mandata manje od Plenkovićeve partije. Josip Glaurdić, direktor Instituta za političke znanosti na Sveučilištu u Luksemburgu, tvrdi da je opozicija propustila veliku priliku za pobjedu, između ostalog i strateški pogrešnom odlukom Možemo! da će samostalno na izbore. Bilo im je važnije što je bolje za njihovu stranku, a ne za državu, eksplicitan je Glaurdić. Duboko je nelogično kad Možemo! pritom konstantno kao svoj glavni cilj ističe nužnost smjene HDZ-ove vlasti. Deklarirani bi se prioriteti morali uskladiti s operativnom politikom. Ili ne znaju što govore ili ne znaju što rade.